Top 10: Zabranjeni trkaći automobili – 1. dio
Da… Ima i toga…
Pogotovo kada se unutar neke serije natjecanja nađe nekolicina genijalaca kojima nije teško pronalaziti načine da se pravila tek malčice zaobiđu. Ili pak neki stranac koji domaćima mrsi račune.
To je u pravilu najbolja receptura zbog koje postoje zabranjeni trkaći automobili.
Da na samom početku citiram legendarnog Henryja Forda: „Automobilističke utrke započele su pet minuta nakon što je napravljen drugi automobil na svijetu“.
Nema što, čovjek je bio u pravu.
Kao dokaz tome imamo već desetljeća i desetljeća brzine, tehnološkog razvoja, ludih mehaničara, inženjera, te još luđih vozača.
Zatim su tu financijski moguli, državnici, udruge, navijači, sponzori, hostese, organizacije, serije natjecanja i svi ostali bitniji ili manje bitni faktori u utrkivanju na četiri kotača.
No nažalost i nimalo neznatan broj onih slučajeva u sklopu kojih je umjesto automobila, vozača i sposobnog tima prevladao nečiji ego.
Stoga je ovo lista automobila kojima je zbog sušte sposobnosti i brzine zabranjen pristup na stazu unutar pojedinih domena i serija natjecanja.
Pa krenimo…
10. Hendrick Motorsport Chevrolet Monte Carlo
1997. godine je Jeff Gordon praktički uništavao konkurenciju u sklopu NASCAR serije natjecanja u Americi. Znate, ona serija utrkivanja u kojoj automobili izgledaju poput jumbo-plakata, te koja ne zna za pojam „desni zavoj“.
E, upravo ta…
Krajem 1997. godine je g. Gordon zamoljen da se pojavi na NASCAR All Stars utrci, pa se to i dogodilo.
Kada je automobil skupa s ekipom sišao iz kamiona, istog je momenta u oči upala Jurassic Park tematika (gledali ste film, zar ne?!). Ali nadimak „T-Rex“ koji je automobil dobio i prije silaska iz kamiona na stazu zapravo nema veze s dinosaurima. Dapače, nadimak je automobil dobio zbog svog dizajnera šasije – Rexa Stumpa, koji je na ovom automobilu napravio nekoliko posebnih zahvata.
Za početak je šasija kompletno redizajnirana. Sama podnica automobila doživjela je preinake na polju aerodinamike, a onda je tu i ovjes koji se bitno razlikovao od ostatka konkurencije na stazi.
Naravno da je zbog svega toga Jeff Gordon za volanom „T-Rexa“ slavio kao pobjednik, ali su organizatori serije natjecanja već na kraju utrke ljubazno zamolili ekipu iz Hendrick Motorsporta da „ovaj automobil ne dovodi na stazu iduće godine“.
Time je ovaj poseban NASCAR-bolid zabranjen nakon samo jedne jedine utrke, a ostalo je povijest.
09. Lotus 56
Oni kojima svijet automobila predstavlja svojevrstan sveti gral itekako su upoznati s likom i djelom Sir Colina Chapmana.
Taj je čovjek za svijet automobila doista napravio itekako puno toga te je tvrtku Lotus usprkos polovičnoj kvaliteti održao u samom vrhu sportskih automobila svog vremena.
No kako i ne bi, kada je poput Enza Ferrarija njegova tvrdoglava manija za utrkivanjem krojila Lotusove cestovne automobile.
Lotus je u sklopu Formule 1 ispao jednim od legendarnih timova. No saga o Lotusu podrazumijeva još mali milijun raznoraznih formi natjecanja te bolide koji su često vrebali iz prikrajka.
Uglavnom, jedan od takvih bolida je i Lotus 56 – automobil koji je 1968. godine zapanjio i šokirao američku Indy Car seriju.
Na slavnoj stazi u Indianapolisu, tj. Na utrci Indy 500, Joe Leonard je za volanom Lotusa 56 vodio utrku. Pobjeda je bila nadomak ruku sve do momenta kada mu je par krugova prije kraja eksplodirao motor. I to ne baš bilo kakav motor, već mlazni s nekih 500 konja snage koji su svojevremeno potpisali gospoda Pratt i Whitney.
Uz mlazni je motor Lotus 56 je imao i pogon na sva četiri kotača. A to je pak bilo polje zgražavanja za tradicionalistički-orijentirane (čitaj: zatucane) Amere.
Stoga je po završetku utrke u Indianapolisu odlučeno kako je pogon na sva četiri kotača od tada nadalje zabranjen – baš kao i „alternativni“ motori.
08. Brabham BT46B
Znate li tko je Gordon Murray? Da… Onaj genijalni lik koji je tijekom svog života posložio Mercedes-Benz SLR McLaren i legendarni McLaren F1.
No Gordon Murray je usprkos tim briljantnim eskapadama na četiri kotača iz svijeta automobila s registarskim pločicama puno poznatiji unutar svijeta Formule 1.
Tijekom svojih dvadeset i kusur godina unutar kojih je kao (glavni) inženjer provodio svoje dane, Gordon Murray je definitivno postao jednim od najpoznatijih imena uz koje se vežu nazivi popt Brabham i McLaren. No za mnoge je 1978. godine na svijet stigla njegova najluđa kreacija.
Te je 1978. godine Brabham nastupao s 12-cilindričnim motorima koje potpisuje Alfa Romeo (da…i nisu se kvarili). No s obzirom na to da je Alfina „dvanaestica“ bila poprilično široka, te baš i nije stao unutar gabarita bolida, Murray se dosjetio malčice zaobići pravila vezana uz aerodinamiku, te iza motora dodati jedan ogroman ventilator.
Ideja je bila složiti sustav koji bi s jedne strane dodatno hladio motor, dok bi s one druge stvarao ogromnu količinu sile koja bi Brabham BT46B lijepila za tlo.
Niki Lauda je sjeo za upravljač i pobijedio na velikoj nagradi Švicarske iste godine, no nakon te je utrke ovaj bolid zajedno s ventilatorom zabranjen.
Naime, kako je u pravilniku napisano da „dijelovi aerodinamike ne smiju biti pokretni“, tako se organizacija automatski ogradila od ovog tehnološki naprednog ventiliranog čudovišta crvene boje. I u tom je momentu Brabham BT46B otišao u povijest.
Ali možda je tako i bolje, jer se nakon utrke Niki Lauda baš i nije smješkao zbog uživanja u utrci.
Dapače, izgledao je malčice prestravljen.
Ali je svejedno cijela ta priča poslužila kao inspiracija za jedan poprilično bolestan cestovni automobil koji je g. Murray ovih dana reklamirao kao gotov projekt nazvan “Niki”.
07. Chaparral 2J
Spomenuti Gordona Murraya i Brabham BT46B, a izostaviti Jima Halla i njegov Chaparral 2J bilo bi nešto što nam Bogovi svijeta automobila nikada ne bi oprostili. Stoga ajmo malo i ovom smiješnom bijelom čudovištu s dva ventilatora…
Godina je 1970. Jim Hall je lik iz bajke koji u medijima (a i šire) predvodi priču o Chaparralu i trkaćem bolidu pod nazivom 2J. Sam bolid je sprijeda zaobljen, a stražnjom stranom kockast i djeluje poput perilice za rublje.
Ali drugačije i nije moglo ispasti, kada su se u sklopu tog predimenzioniranog i iznimno kockastog stražnjeg kraja nalazila čak dva motora i dva oveća ventilatora.
Prvi je motor bio tipično američki V8 i sa svojih je 680 konja bio sasvim dovoljno sposoban zaprijetiti najboljima unutar CanAm serije 1970. godine. No kako je automobil imao opakih problema s aerodinamikom, tako su se u cijeloj priči našla i dva ventilatora te jedan motor iz grtalice (jer ralica za snijeg zvuči blesavo u ovom kontekstu).
Dotični je motor pogonio ova dva ventilatora, a ventilatori su pak služili da bi automobil praktički zalijepili za tlo – neovisno o brzini kojom se bolid na stazi kreće.
Iako Chaparral 2J nikada nije osvojio niti jedno prvo mjesto na utrci, te usprkos činjenici koja kaže da je nastupio samo na njih četiri, svejedno je postavljao rekord za rekordom u smislu vremena prolaska jednog kruga. A onda se zbog toga konkurencija pobunila i četiri utrke nakon premijere Chaparral 2J odlazi u povijest.
No zato u današnje vrijeme i Jim Hall i 2J uživaju status legendi.
06. Dodge Charger Daytona
Ako Dodge slovi kao proizvođač ultra-brzih trkaćih automobila, onda NASCAR serija utrkivanja definitivno može biti najzanimljiviji auto-sport na svijetu.
Srećom niti jedna niti druga stavka nisu točne, ali to svejedno ne znači da Dodge i NASCAR nisu vrijedni spomena pogotovo kada se radi o sezonama 1969. i 1970. godine. Jer tada je Dodge Charger Daytona (odnosno Plymouth Superbird) upisivao svoje rekorde i pri tome mijenjao percepciju američke javnosti.
Naime, Ameri su krajem šezdesetih otkrili zračni tunel i u njemu razvili aerodinamičke dodatke za tadašnji Dodge Charger.
Time je 1968. godine dobiven automobil čiji je ukupni koeficijent aerodinamike iznosio 0,28. Stoga nikoga ne treba čuditi kako se s motorom u Dodgeu nisu niti zamarali.
1969. godine je na stazu po prvi puta stiglo to aerodinamičko čudo s tupim nosom, „pop-up“ svjetlima i ogromnim stražnjim spojlerom.
Zbog svih tih poigravanja s aerodinamikom, Charger Daytona je zamjetno duži od „normalnog“ Chargera, ali je pod poklopcem motora kucalo isto srce u obliku 7-litarskog V8 motora. Samim time je automobil ispao jednim velikim “show-programom”, a kako Ameri obožavaju takve stvari, naravno da je i sama asocijacija inicijalno dozvolila nastup i natjecanje za ovaj automobil.
Nakon dvije uzastopne pobjede u ukupnom poretku 1969. i 1970. godine te stotinjak rekordnih stavki koje podrazumijevaju najveću maksimalnu brzinu, rekordno vrijeme raznoraznih staza i slično, organizatori su se počeli bojati daljnjeg razvoja situacije. I brzine s kojom je ovaj Charger probijao sve dotadašnje granice poznatog.
I zbog svega toga je u maniri tipičnih ljudskih reakcija na nepoznato, Dodge Charger Daytona od 1970. godine nadalje zabranjen za upotrebu unutar NASCAR serije natjecanja.