Top 10: Automobili koji pate zbog svojih vlasnika – 2. dio
Nastavljamo u revijalnom tonu od jučer i donosimo nastavak priče o automobilima čiji su ugled, izgled i upotrebljivost narušili njihovi vlasnici.
Stoga vam želimo dobrodošlicu među prvih pet unutar Top 10 automobila koji pate zbog svojih vlasnika.
Možete li bez gledanja u donji dio teksta pogoditi koji je automobil zauzeo prvo mjesto?
BMW serije 3
Ako na svijetu postoji limuzina sportskog karaktera u kojoj je moguće uživati bez milijun Eura na računu, onda je to definitivno BMW serije 3.
Uostalom, ako se samo na papiru pogledaju stavke poput motora smještenog naprijed, kratkog prevjesa ispred prednjih kotača te pogona na stražnje kotače, već u teoriji sve postaje jasno.
No u praksi je cijela priča oko ovog automobila još bolja, pa je zapravo prava šteta da u posljednje vrijeme većina „trojki“ na cestama služi samo kao prikaz imovinske moći i statusa u društvu, umjesto pravog vozačkog automobila u koji je moguće strpati kompletnu obitelj.
Čak ni „trojke“ s oznakom „M“ nisu imune na svoje vlasnike koji već odavno ne vide „Motorsport“, već (pretpostavljam) misle kako je riječ o automobilima za „mange“ te se tako i pokušavaju prezentirati svijetu oko sebe. A mi ih najčešće vidimo kao „morone“ koji se na cesti ponašaju poput Janice Kostelić, dok su pri parkiranju najčešće u prekršaju.
E sad… Kako se BMW serije 3 proizvodi već četiri desetljeća, tako su noviji modeli krcati pretencioznim likovima oba spola, koji misle da su samim vlasništvom nad tim bavarskim modelom povlašteni u svakom pogledu.
No tu su i oni koji za nove modele nemaju novaca, pa svoje afinitete prema BMW-u pokazuju kupnjom nekog starijeg modela poput E30, E36 ili E46.
Takvi u pravilu najčešće divljaju po cesti, parkiraju se kao da im je automobile na parking donijela voda i općenito se ponašaju poprilično blesavo, pa stoga BMW serije 3 (kao i ostatak ponude ovog proizvođača automobila) za većinu danas slovi poput automobila koje voze „seljačine“.
To pak znam jer sam i sam vlasnik jedne „trojke“, zbog koje sam nebrojeno puta doživio kritiku iako nisam bio kriv. Ali tu pomoći nema, pa se na takvog što u pravilu najbolje nasmijati.
U pravilu je najžalosnije to što u BMW-u sve to ili ne znaju ili jako dobro ignoriraju, jer su novi modeli umjesto „guštu za volanom“ namijenjeni poziranju ispred pomodnih lokala i (narodnjačkih) klubova, što je posebice vidljivo u našim krajevima.
I zato se BMW serije 3 usprkos svim svojim kvalitetama našao na ovoj listi.
Mercedes-Benz G-Klase
Nekoć davno postojao je ultra-sposobni terenac koji je odolijevao vremenskim uvjetima, raznoraznim terenima i preprekama koje su se na njima nalazile.
Taj se terenac nazivao Mercedesom „Geländewagen“, odnosno skraćeno G.
U današnje vrijeme dotična G-klasa postoji u manje-više nepromijenjenom izdanju od onog iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ali za razliku od nekih prošlih vremena, više nije riječ o terenskom automobilu iznimnih sposobnosti, već o SUV-modelu u kojem (pretežno) svoje guzice udobno vozikaju raznorazni estradnjaci i kriminalci.
Kako je do toga došlo, iskreno nemam pojma. No koliko vidim, u Mercedesu se ni najmanje ne bune na činjenicu koja podrazumijeva pravi terenski automobil koji se na servisima već godinama ne pojavljuje prljav. Ali i na kojem se svako toliko nađe neki apsolutno kičasti i idiotski set optičkih dodataka uz obaveznih osamstošezdesetdva inča velike kromirane kotače i ozvučenjem kakvog se ne bi posramio ni oveći klub.
Samim time vrijedi zaključiti kako je G-klasa iz apsolutno sposobnog terenca prešla u domenu pretencioznosti i prikazivanja imovinskog statusa praznoglavaca koji ne znaju kako bi drugačije svijetu dali do znanja da su puni kao brod.
I znam da generaliziram, no pokušajte samo upisati „G-class“ u neku od internetskih tražilica i sve će automatski biti jasno.
Toyota Prius
Evo automobila koji od samog pojavljivanja na tržištu ne mogu probaviti, ma koliko se trudio.
I ne, nije greška u Toyoti, jer ta je tvrtka prema mojim iskustvima zaslužila jedno posebno mjesto u svijetu automobila. Nije stvar čak ni u hibridnom Priusu koji za osnovnu ideju ima olakšati svom vlasniku život s automobilom i troškove koji se uz njega vežu.
Riječ je jednostavno o vlasnicima zbog kojih je ova Toyotina revolucija na četiri kotača postala jednim od najpretencioznijih automobila svih vremena.
Naime, u razgovorima s nekolicinom vlasnika Priusa, uvijek sam imao dojam da me na neki način osuđuju zbog mojih sklonosti prema klasičnim benzinskim motorima i nebrige prema potrošnji goriva.
Ne znam zašto je tome tako, no vjerujte mi na riječ da jest.
U pravilu mislim da je velika većina vlasnika ovog automobila jednostavno „popušila“ priču oko iznimne ekonomičnosti i istovremenog spašavanja drveća, delfina i madagaskarskih lemura te zbog svega toga ni na trenutak nije pomislila da cijela ta priča predstavlja jednu od ponajboljih marketinških kampanja svih vremena.
Zbog svega toga neke od vlasnika ovog automobila smatram iznimno pomodnim i nepromišljenim (da ne kažem nešto gore) pripadnicima ljudskog roda, a koliko vidim, tu pomoći nema.
U današnje vrijeme je aktualna najnovija inkarnacija ovog nimalo jeftinog Hibrida čiji dizajn je neopisivo odvratan. No koliko sam do sada uspio shvatiti, postoje ljudi koji su u stanju zažmiriti na jedno oko i zanemariti dizajn zbog svega onog što Prius u svijetu automobila zapravo znači.
Takvi se jednostavno priklanjaju ideji „štedim planetarne resurse i ekološki sam svjestan“ koju je Toyota fenomenalno plasirala na tržište, no za koju realno gledano baš i nema nekog pretjerano velikog uporišta.
Zato je ovaj automobil jako teško voljeti, ma koliko revolucionaran dotični u svojoj srži zapravo bio.
Audi A5
S obzirom na to da više ni sam nisam siguran kopira li Audi BMW ili je situacija obrnuta, ne bih ovom prigodom ulazio u te sfere.
No činjenično je stanje da Audi A5 svojim postojanjem znači tek kopiju BMW-a serije 4 (odnosno serije 3 u Coupé izdanju).
Samim time ovaj automobil ne mogu gledati kao original te mi je to sasvim dovoljno da mi nikada ne padne napamet imati jedan primjerak u svom vlasništvu.
To naravno ni približno ne znači da je A5 na bilo koji način loš automobil, no s obzirom na to da je s jedne strane kopija tuđeg razmišljanja, dok je s druge pak i dalje riječ o nešto skupljem obliku Volkswagena, zapravo je sve rečeno.
No onda na „tapetu“ dolaze vlasnici Audija A5…
Dotični (za razliku od velikog broja ostalih vlasnika Audijevih novijih modela) najčešće imaju Audi A5 u svom vlasništvu, umjesto da dotični glasi na neku tvrtku ili instituciju u sklopu koje oveći broj primjeraka nekih od Audijevih modela obnaša dužnosti službenog automobila.
No je li to doista prednost i nešto čime bi se vlasnici Audija A5 trebali pohvaliti?
Hm… Mislim da baš i ne. Jer u usporedbi s BMW-om ovaj Audijev model ispada pomalo neupotrebljivim i vožnja za volanom takvog automobila ne predstavlja ama baš nikakav izazov.
No to svejedno ne sprječava vlasnike A5-ica da po našim prometnicama voze slalom i ponašaju se kao da je svaka ulica zapravo njihova i ostatku cestovne populacije iznajmljena za upotrebu, a dotični smo primjer ne tako davno imali prilike vidjeti po tko zna koji puta u zagrebačkoj Dubravi.
Uglavnom, kada se sve zbroji i oduzme, Audi A5 zapravo nije ništa više od A4 koji ljudi radije gledaju. I toga su vlasnici barem dijelom svjesni. Ili bi barem trebali biti.
Stoga pokušajte u prometu obratiti pažnju na izraz lica nekolicine vlasnika Audija A5 i (pretpostavljam) da će vam istog momenta biti jasno zašto sam napisao ovo što ste upravo pročitali.
Smart ForTwo
Ako je Toyota Prius jedan od najpretencioznijih automobila na svijetu, onda je Smart jednostavno izvan konkurencije.
Zašto?
Hm…
Ne samo zato što zbog svojih ultra-malih dimenzija Smart predstavlja savršen izbor automobila koji zapravo ne treba znati parkirati.
Isto tako ne samo zato što se Smart ForTwo bez problema može rugati puno većim automobilima zbog faktora sigurnosti.
Čak nije stvar ni u malenom i ekonomičnom motoru koji svojom zapreminom može bez problema konkurirati prosječnoj plastičnoj boci piva.
Stvar je i opet (pretežno) u vlasnicima ovog automobila.
Naime, vlasnici Smarta ForTwo ne voze udoban automobil. Isto tako ne voze ni brz, ni agilan, ni u sklopu bilo koje religije lijep automobil. Ne voze niti praktičan automobil, a ekonomičnost pada u vodu kada se pogleda osnovna cijena novog primjerka.
Samim time vlasnici Smarta ForTwo voze automobil s kojim u smislu parkiranja samo živciraju ostatak cestovne populacije te automobil koji svojom pojavom negdje podsvjesno ostatku svijeta želi poručiti „imam drugi auto i veći je od ovoga“, što je pak često potpuno kriva poruka.
Da… Jasno mi je kako mali automobili imaju svojih prednosti. No za Smart ForTwo jedina prednost stoji u tome što je vlasnicima stanje uma okrenuto prema lakoći upravljanja i parkiranja te niskoj potrošnji goriva.
Isto tako mi je jasno i da već u samom nazivu Smart pokušava apelirati na samodopadne tikvane kojima nije važno odakle kompliment njihovoj pameti zapravo dolazi. Doduše, Mercedes to naravno negira, ali budimo realni – Smart ForTwo je za mnoge zapravo samo isprika za manjak truda i entuzijazma vezanog uz učenje vožnje i parkiranja.
Stoga je ovo apsolutno najpretenciozniji automobil svih vremena i ako već ni zbog čega drugog, onda je u tome razlog što za oveću količinu novaca vlasnik dobiva najmanji automobil koji je danas moguće kupiti (ukoliko iz jednadžbe isključimo Renault Twizy koji zapravo i nije automobil, već invalidska kolica s četiri kotača i jakim akumulatorom).
Samim time omjer uloženog i dobivenog postaje beskrajno nepovoljan.
No sve to vlasnicima ovog automobila ne znači puno, jer su samom kupnjom pametno nazvanog automobila i sami pametni, ma koliko raznorazni faktori govorili suprotno.