Hyundai – kome danas više treba vozač?
Sudeći prema ovoj „demonstraciji sile“ korejskog proizvođača, uskoro bi vozači diljem svijeta trebali postati izumrla vrsta.
Iako zapravo nerado citiram „zrnca mudrosti“ drugih ljudi, svejedno se ipak tu i tamo uhvatim kako su neka itekako ispravna, pa se u toj maniri i u ovom slučaju nekako čini ispravnim citirati dio monologa jednog od najboljih filmskih negativaca svih vremena: „Čovjek ima ideju. Ideja privlači druge ljude – istomišljenike. Ideja se širi i zatim postaje institucija. Što je bila ideja?“ Za one koji neće prepoznati o kome se radi, spomenimo apsolutno fantastičan film „The Crow“, iz kojeg je preuzet ovaj jednostavan i ispravan citat, a ostalo ionako nije tema ovog teksta (iako bih mogao spomenuti legendarnu scenu s Yugom iz istog filma).
Ono što pak ima veze s gore navedenim citatom vrlo je lako primjenjivo na današnji svijet u kojem živimo. Naoko svijet pameti, razvoja, industrijskog i tehnološkog napretka, no s druge strane sve hladnije mjesto koje često ljude stavlja u izolaciju od drugih i mjesto jako krivih pristupa. Da elaboriram: sjetite se automobila kakve su vozili vaši djedovi i bake. Bili su to većinom kockasti i neugledni autići s jednostavnim motorima pod „haubama“, bez puno detalja i tehnoloških otkrića. U njima se prevozilo doista svega i svačega, nerijetko su bili pretrpani i izvan svih granica logike i upotrebljivosti. Njima su čitave obitelji putovale na more…u planine…na svadbe, krstitke i roštiljade s prijateljima. Bili su to obični automobili kojima je prijevoz ljudi i stvari bio osnovna namjena, te je zapravo sve drugo bilo spremljeno u red onih sekundarnih stvari.
Naši su roditelji već vozili nešto drugačije automobile – opremljenije, udobnije, tehnološki naprednije i upotrebljivije od onih u kakvima su se vozili današnji građani treće dobi. Samim time su se na tržištu pojavljivali trendovi koji su od pojedinih marki napravili statusne simbole i to nije bilo ništa loše, jer onaj koji je imao više novaca (ili ukrao, kako to u našim krajevima često ispada slučaj), imao je i bolji (tj. opremljeniji i razvikaniji) automobil, dok se ostatak populacije vozikao u pomalo tehnološki evoluiranim običnim prometalima – bez klima-uređaja, CD-playera, aluminijskih felgi i niskoprofilnih guma, te čak i bez obrtomjera koji je često bio doplata. No čak i u tom pomalo evoluiranom vremenu je automobil bio namijenjen vozaču. U današnje vrijeme je sve jednostavno otišlo k vragu, jer tehnologija više ne prati svijet automobila, već je priča sasvim obrnuta. Samim time se događa moment u kojem izgleda da više nitko ne pita kakav je neki automobil u usporedbi s drugima, kako se ponaša na cesti i je li ga gušt voziti. Dapače, današnji automobili se hvale s MP3-playerima, iPod konekcijama, radarima, sustavima za kontrolu „mrtvog kuta“, te parking-senzorima i nekim čudnovatim uređajima koji pomažu pri kretanju na uzbrdici. Da, to možda zvuči super, jer olakšava život i ljudima generalno gledano pomaže da sjednu za volan i voze. No čini se kako se u svom tom tehnološkom kaosu i u maniri „sve za sve“ filozofiji koja itekako trese današnji svijet (ne samo) automobila nitko ne pita je li sva ta „pomoć“ u sklopu automobila doista poželjna, ili se na taj način stvaraju potencijalno opasni pripadnici prometa koji bez svih tih pomagala zapravo ne znaju upravljati automobilom. I ne samo da se čini da je tako, već doista jest.
Znam da sad sve ovo zvuči kao neka teorija zavjere, no vjerujte da nije tako. Jednostavno pokušavam shvatiti logiku u sklopu koje je bitno ulagati u svjetleće ceste, video-nadzor prometa, svu silu državnih službenika koji se bave kontrolom svakodnevnog prometnog kaosa i sveg ostalog čime današnji vlastodršci samo opravdavaju svoje vlastite fotelje, dok s druge strane auto-industrija ima slobodne ruke od vozača napraviti ovisnike o „pomoći“ i tehnologiji, te ih maksimalno odvojiti od onog što bi zapravo za volanom trebali raditi, a to se zove vožnja.
Danas automobili mjere puls, prate udisaje vozača, kontroliraju poziciju kotača unutar gabarita prometnih traka, te sami znaju ne samo kada je vrijeme za redovan servis, već se putem Interneta sami i naručuju. Također, u današnje vrijeme je automobil moguće povezati s Facebookom, surfati virtualnim prostranstvima, gledati cestu po noći bez upotrebe svjetala, te locirati pješake i manje životinje koje stoje kraj ceste tijekom prolaska nekom od dionica iste. No sve je to još možda i prihvatljivo (kada bih na svijet automobila gledao kao na nužno zlo), jer stvari odlaze u još gorem pravcu, s obzirom na to da se tehnologija trudi iz automobila izbaciti vozače. Danas postoje automobili koji parkiraju sami, kreću sami, razmišljaju sami, a paralelno s tim trendovima itekako se ubrzano radi i na onome u sklopu kojeg bi automobili zapravo trebali voziti sami.
Pa u tom dijelu priče konačno spomenimo i korejskogproizvođača automobila pod nazivom Hyundai. Dotični proizvođač definitivno nije jedini koji se bavi istraživanjima u smislu izbacivanja vozača iz automobila, jer tu su tijekom posljednjih godina sa svojim „autonomnim modelima“ bili prisutni Mercedes-Benz, BMW, Audi, Lexus, Volvo i još neki. Naravno, tim smo se pokušajima automobilskog samoupravljanja itekako cerekali, jer su testiranja i prezentacije u nekim slučajevima ispadale doista histerično smiješne. No negdje u dubini naših nasmijanih glava itekako se znalo da neće proći još dugo od tih smiješnih vremena do onih u sklopu kojih će ljudi smješteni za volan automobila zapravo postati koferi i putne torbe. Dakle, autonomnih automobila ima na ovom svijetu i ako ćemo realno, ta autonomnost sve više jača i sve je izvjesnije da će u bližoj budućnosti automobili ne samo ubrzavati i kočiti sami, već će sudbina osobe za volanom u potpunosti biti prepuštena u ruke kompjutera. To kažem zato što je prije nekoliko dana od strane tvrtke Hyundai u javnost došla reklama za njihove LKAS (Lane Keeping Assist System) i ASCC (odnosno Advanced Smart Cruise Control) sustave autonomnog upravljanja modela Genesis. Da pojasnim: LKAS-sustav kontrolira poziciju automobila unutar gabarita prometne trake pri brzinama većim od 70 km/h, dok ASCC-sustav kontrolira udaljenost između automobila ispred i iza. No ni to nije sve, jer dotični sustav služi i kao onaj koji automatski koči i ubrzava bez ikakvog upliva u te procedure od strane vozača. Divno, zar ne?!
Moram priznati da dotični sustavi rade i da su jako pametni i inteligentni, no ako se pogleda malo dublje u samu materiju, postaje jasno da njihovi tvorci baš i nisu, jer u krajnjoj liniji, automobili se prodaju vozačima, a ako vozači više nisu potrebni da bi vozili, postavlja se pitanje kome će zapravo Hyundai (zajedno s ostatkom tvrtki koje razvijaju slične tehnologije) prodavati sve te silne automobile? I da…znam jako dobro da će nekolicina ljudi na ovom svijetu jedva dočekati ovakvog što, jer ipak je u smislu današnjih navika za volanom bitnije pričati na telefon, tipkati poruke, slati e-poštu, te popravljati frizuru i šminkati se, nego koncentrirano voziti. Znam i da će nekolicina bogatijih ljudi na svijetu itekako kupiti ovakav neki automobil, a znam i da će neki financijski manje moćni ljudi itekako željeti jedan takav automobil u svom vlasništvu. No kod mene to nije slučaj, jer se cijelo vrijeme pitam kome takvog što zapravo uopće treba i nije li onda jednostavnije uložiti puno manju količinu novaca u javni prijevoz, umjesto u automobil koji me ionako ne treba za volanom, te od mene svojom procjenom radi „najslabijom karikom“. I zapravo sam u cijeloj priči pomalo skeptičan prema toj „svijetloj“ budućnosti i svom tom silnom tehnološkom napretku, jer se zapravo bojim da ću se jednog dana u svom virtualnom krevetu probuditi uz virtualnu Jennu Jameson koju ne mogu dotaknuti, jer mi je istekla digitalna članarina za neku virtualnu socijalnu mrežu, te da ću se loše volje pronaći u tehnološki naprednoj kupaonici, umiti se s virtualnom vodom bez virusa i pogledom u ogledalo virtualne stvarnosti odjednom shvatiti da sam postao samo baterija.
