No.6 AK No Traction Weekend – Kako je bilo!?
Šesti po redu “No Traction Weekend” organiziran je tijekom vikenda (08/09.07.2023.) na lokaciji Vallelunga u Puli. Iza same organizacije eventa stoji Autoklub No Traction i njihovi vrijedni ljudi.
Iskreno, par dana prije samog eventa nisam imao pojma hoću li ili neću ići i trebao sam razmisliti brzinski jer su prijave bile ograničene do 05.07. Dan prije zatvaranja prijava odluka je pala – moram otići do Pule i doživjeti taj dvodnevni susret uz samo more. Prijavnica ispunjena i kotizacija uplaćena. Same prijavnice su pojednostavljenje s praznim poljem gdje smo po želji mogli opisati sve prerade na automobilu kako bi samim sudcima na dan suđenja olakšali posao. U cijenu kotizacije (20€) ulazilo je sljedeće: prijava za style natjecanje, poklon paket, natjecateljska majica i naljepnice.
Nisam imao pojma sto očekivati od samog eventa no kako je radni petak završio tako je i moj entuzijazam rastao. Uostalom, zar može biti loše? More, borovi, složeni auti, prijatelji… Mislim da bolje ne može. Također u petak navečer u Zagreb dolazi prijateljica Eva iz Osijeka koja je izrazila želju da želi posjetiti No Traction. Pokupio sam ju kod jednog šoping centra te smo se uputili u razgledavanje Zagreba iz auta. Pošto smo oboje bili premoreni, vrlo brzo smo se vratili u stan te se počeli pakirati za navedeni event. Plan nam je bio jednostavan. Buđenje u pola 7, polazak u 7, stići u jednom komadu do Pule i na praonici se pridružiti mom velikom prijatelju Denniju koji će skupa s nama provesti dva dana na eventu.
Probudili smo se i krenuli na vrijeme no kako je srce sezone i kako ljudi kronično ne znaju voziti po autocesti, već smo na izlasku iz Zagreba upali u gužvu koja nas je pratila sve do Karlovca kada se cesta napokon očistila. Pošto smo tu izgubili nešto vremena odlučili smo da ćemo napraviti samo jednu kraću stanku na riječkoj obilaznici na poznatom odmorištu Vrata Jadrana te da ćemo nakon toga autocestom preko Učke do Pule. Na autopraonu stižemo oko 10.30h, što je u svakom slučaju super.
Vrata eventa su otvorena za natjecatelje sve do 12h, tako da smo uhvatili vremena da s Dennijem na miru popijemo kavu. Oko 11.45 stižemo na ulaz gdje nas dočekuje vesela ekipica koja nam lijepi natjecateljske brojeve na vjetrobransko staklo te dobivamo majice, naljepnice i poklon pakete. Gospodin Sale, od milja zvani „Kockar“ upućuje nas prema parkirnim mjestima te smo vrlo brzo smješteni. Već tijekom puta do parkirnog mjesta primijetio da sam da event jako varira između old school i modernih automobila uglavnom njemačkih marki. Micra je, moram priznati, malo bila crna ovca u danom trenutku ali to ju je istaknulo još više. Dennijev Seat svojom se žutom bojom se također isticao u masi. Po izlasku iz auta odmah osjetim čari srpanjskog podnevnog sunca popraćenog s onim specifičnim mirisom bora i morske soli. Pojačajte to s dobrom dozom toliko složenih auta na jednom mjestu i dobivate recept za regeneraciju duše i tijela.
Plan i program za prvi dan je raznolik, no prije svega smjestili smo se za stol pod suncobrane kako bi uhvatili hladnu čašu točenog piva. Samo da napomenem da kako je sezona počela i kako su cijene generalno skočile, cijena piva je bila pristupačna. Između ostalog službeni program je započeo u 12h sa službenim otvorenjem te nastavak programa slijedi u 16h kada kreće prvi dio “No Traction“ Natjecanja (razne društvene i ekipne igre).
Od 18h po program kreće Drift Show i Drift Taxi za nagrađene nakon kojeg slijedi, u 20h, drugi dio “No Traction Natjecanja”. Ustvrdivši to, odlučili smo popiti po još jedno pivo uz čašicu razgovora jer ipak se Denni i ja nismo dugo vidjeli. Kao dvije babe, pričali smo određeno vrijeme, a onda smo shvatili da se lokacija već podosta popunila automobilima i da je vrijeme da dignemo lijene guzice sa stola i odemo napraviti đir po osunčanoj Vallelungi i vidjeti kakvi su „kul“ auti pristigli. Hodajući laganini s noge na nogu odmah primijetismo velik broj BMW ekipe od čega su definitivno dominirale silne E30 „kockice“. Pronašla se čak i poneka cabrio izvedba. Za oko su zapele i razno razne E36-ice dok su potpuni kontrast dale žuta Honda Integra i crvena Supra pete generacije. Uz samo more poglede je privlačio bijeli BMW F31 na zračnom ovjesu i hrpom preinaka na vanjštini i interijeru.
Kako bismo dobili kompletnu opsežnu sliku raznolikosti auta na eventu, među parkiranima naišli smo na “trkaćeg” Fićeka te na VW Beetle na zračnom ovjesu. U tom trenutku 16h je prošlo te kreće prvi dio “No Traction Natjecanja” no mi smo odlučili ipak otići do grada popiti kavu na miru I kupiti potrepštine za večernji party uz klupskog DJ-a i vratiti se do najkasnije do 18.30h kako bismo uhvatili malo drifta.
Uz laganu vožnju kroz predivnu Pulu, Denni nas je odveo na Verudelu u predivan kafić s pogledom na more. Tu smo nastavili „ćakulati“ kao dvije babe. Ispunjeni dozom popodnevnog kofeina, uputili smo se u trgovinu H20 kako bismo se pošteno okrijepili te ujedno kako bi pozdravio zaposlenicu Martinu. Legenda za popiti popodnevne kave kad je „fjaka“.
Vrativši se na event, shvatili smo da su nam parkirna mjesta zauzeta i gospodin Sale nas je uputio na druga, ujedno i bolja mjesta za napraviti kamp pošto smo odlučili spavati na eventu. Ovdje nam se pridružuju prijatelji Ana i Pero te svi skupa trčimo uhvatiti malo drifta. Sami drift se izvodio na velikom molu, prostor je bio osiguran i ograđen koliko se to moglo. Drifteri Ivan i Tony Višković su uistinu odradili korektnu i fora vožnju na tako uskom prostoru. Auti koji su se koristili bili su BMW-ove „trojke“ generacija E46 i E36.
Po završetku drifta započinje drugi dio “No Traction Natjecanja”. U međuvremenu, mi smo se vratili u naš “kamp” koji je bio par stolica oko Micre i Dennijevog Leona Mk.1. Uz čašicu hladnog piva i brandy kole tijekom zalaska sunca, ekipa se lagano opušta i već sada se osjeća da će biti večer puna smijeha. Kroz smijeh i bacanja kojekakvih gluposti u eter dočekali smo i 22h, odnosno zadnju točku večeri prije službenog partija, a to je bio DB ispuha, odnosno natjecanje pod nazivom „Loudest car“.
Prijavljeni natjecatelji uputili su se ka glavnom molu gdje se održava individualno mjerenje glasnoće ispuha. Prvo smo se dvoumili ali smo ipak Denni i ja odlučili upaliti Micru i dati joj „malo meda“ pred silnom publikom.
No, prije samog mjerenja rečeno nam je da se svi grupiramo na molu (cca. 30-ak auta) i da svi istovremeno krenemo turirati i tako stvorimo svojevrstan concert. Prvi put sam doživio tako nešto i bez obzira na to što smo unutar Micre imali osjećaj da će se od siline vibracija punktovi razdvojiti, zabavili smo se i pošteno nasmijali. Službeni rezultat mjerenja Micre je pokazao 106,3 dB. Nismo ni očekivali više te se zadovoljni vraćamo u “kamp” jer uskoro klupski DJ kreće s partijem.
Tijekom cijelog dana DJ je uistinu vrtio odličnu glazbu te tu nije bilo nikakve zamjerke. U istom tonalitetu se nastavila i večer do kasnih noćnih sati. Mi smo odlučili oko 1 sat u noći podići bijelu zastavu i otići spavati jer nas je polomio i put i sunce i cijeli dan, a i nećemo se lagati, malo se i popilo. Laku noć!
“Kompa, je*ote ima li kraja ?” – bile su to riječi dvojice vrijednih mladića koji su u 7h ujutro idućeg dana kupili smeće i boce što su ekipice ostavile oko auta. Ujedno, bile su to riječi koje su probudile našeg Dennija.
U 07 i 30 sunce je zaželjelo dobro jutro svojim zrakama kroz stakla Micre te me vrućina budi iz začuđujuće dobrog, sna. Shvativši obojica da izgledamo kao da su nas traktori gazili odlučili smo na jutarnju kavu pojačanu uz doručak direktno iz pekare. Zasjeli smo u fora kafić koji gleda na Marinu Veruda. Ispijajući kavu i upijajući D vitamin, polagano regeneriramo tijelo i dušu te smo spremni za drugi dan eventa.
Vraćamo se na event oko 10 i 30 te nas ekipa smješta na parking koji je relativno blizu šatora, odnosno u centru događaja. Uhvatili smo nešto malo hlada i raširili stolice. Promatrajući događaj iz stolica, shvatili smo da je došlo puno auta koje nismo vidjeli dan prije, što je obećavalo vrlo ispunjen event.
I vjerujete, bio je.
Uistinu tijekom dana šarena paleta automobila se mogla vidjeti od Fiata 128 Coupe, preko Alfe 75 pa sve do Toyote Supre pete generacije. Službeni program za drugi dan započeo je s otvorenim ulazom u 10h dok su suci započeli obilaženje automobile u 14h što je trajalo do 17h. U međuvremenu, program je bio bogat sadržajem. Dok su sudci radili svoje, na molu se mogao pogledati “Best burnout” nakon čega je uslijedio “Loudest car” te naposljetku, svim “stylerima” ono najzanimljivije: “Lowest car”.

S otkucajem podneva, sunce polagano razbija hlad kod Seata i Micre te smo se odlučno pomjerili pod šator gdje smo, divnim čudom, uspjeli pronaći slobodan stol. Neki uz pivo, neki uz sok, liječili smo sinoćnje posljedice. U jednom trenu smo se okrenuli oko sebe i shvatili da je posjećenost eventa uistinu velika. Vallelunga prepuna lijepim i zanimljivim projektima pod okriljem paklenog sunca, to je već poseban prizor. No ako dodamo u to sve bake i djedove i njihove unuke koji veselo trčkaraju i s divljenjem promatraju te iste projekte, uistinu dobivamo jedan uspješan event.
Skupa s Anom i Perom napravili smo krug i pogledali sve izložene projekte te se nakon toga uputili na “Lowest car”. Malo smo se zadržali na štandu pored mola jer je ekipa prodavala autiće Hot Wheels. I to nećete vjerovati u kojim količinama i kakvih je sve modela bilo za kupiti.
Kako se “Lowest car” privodio svome kraju, suci su također privodili kraju ocjenjivački dio eventa te se kroz petnaestak minuta moglo očekivati proglašenje najboljeg auta u svakoj kategoriji. Proglašenje je osmišljeno tako da se top 3 auta iz svake kategorije parkiraju na glavni mol grupirani po kategorijama i da njihovi vlasnici na mikrofon ispričaju priču o autu ili samo nabroje prerade. I sad zamislite ovo. Denni je prozvan za “Best Interior” sa svojim Seatom dok sam ja prozvan za top 3 “Best Japanese”. Palimo auto i preparkiravamo ih na mol, gdje nas je malo pojela trema. Nakon onakve noći biti u centru pažnje s mikrofon u rukama nama dvojici nije baš sjelo, ali barem smo se dobro nasmijali i velik broj ljudi upoznali s pričama oko naša dva projekta. Denni osvaja “Best Interior” kategoriju, dok u “Best Japanese” prvo mjesto odnosi žuta Honda Integra, koja je uistinu predivan primjerak.
S krajem proglašenja kucnuo je moj i Evin kraj eventa jer smo ipak imali kilometara za odvesti do Zagreba, a ona je još drugim prijevozom onda morala do Osijeka.
Novi radni tjedan zove te pakiramo stvari, pozdravljamo drage nam ljudi i hvatamo put Zagreba.
Želim se zahvaliti kompletnoj organizaciji AK No Traction za odrađen vrhunski posao. Također hvala njihovim sponzorima koji su im uvelike pomogli ovaj event podići na ovu razinu.
Hvala svim natjecateljima i posjetiteljima koji su došli podržati. Hvala Denniju, Ani, Peri i Evi na stalnom društvu. Bio je to uistinu poseban vikend.
Družimo se i vidimo se iduće godine na idućem eventu!