Zašto je Project CARS najbolja igra današnjice?
Da…riječ je o igri…i to samo takvoj.
Svijet igranja na kompjuterima i konzolama već je odavno prešao iz domene namijenjene isključivo klincima prema malo starijim dijelovima ljudskog roda. Igre na raznoraznim platformama već su odavno prerasle u svojevrsne kopije života, bilo da se radi o sasvim apstraktnim situacijama, planetima i radnjama, ili pak onima koje je moguće doživjeti i u stvarnom svijetu. Dapače, ako bi se krenulo uspoređivati sve što današnje igre nude, skrenuli bi iz segmenta puke zabave i natjeravanja nekakvih smiješnih likova po platformama i slično u pametne i ultra-sposobne likove koji „gejmerima“ često više kompliciraju živote, nego im daju dimenziju čiste zabave.
Tako je naravno i u svijetu simulacija vožnje.
Iako postoje neke poprilično ozbiljne igre na nekad davno korištenim kompjuterima (poput vječne Amige ili Atarija), priča o virtualnim vožnjama se manje-više ipak svodila na jednostavne arkadne igrice poput legendarnog Out-Runa. Izuzeci koje sam kao klinac imao prilike vidjeti i igrati zapravo su se sveli na Test Drive serijal, te pokoju simulaciju nekog specifičnog auto-sporta, poput Indy Cara, NASCARa ili pak Formule 1. No otkad se pojavila prva inkarnacija danas opće poznate igraće konzole pod nazivom Playstation, te kada je u svijet simulacija automobila uletjela igra Gran Turismo, taj se svijet zauvijek promijenio.
Gran Turismo je izuzev ogromne količine staza i automobila na izbor virtualnih „drajvera“ donio i prve prave pokušaje repliciranja zakona fizike koji za svijet automobila vrijede. Tako je „The Real Driving Simulator“ tijekom godina malo pomalo rastao i iz nastavka u nastavak bio sve ozbiljniji. Doduše, u današnje vrijeme je GT-serijal pomalo zastranio, jer se tvorac istog više posvetio projektima sa strane (poput GT-TV, GT Academy i sličnim idejama koje s igrom tek nazivno imaju poveznice), pa je bilo potrebno pronaći alternativu.
Pa eto…nakon mjeseci čekanja i isprobavanja raznoraznih nastavaka arkadne franšize pod nazivom Need for Speed, svijet simulacija vožnje konačno je dobio jedan od najboljih naslova svih vremena. Hm…zapravo, kad bolje razmislim, Project CARS zapravo i jest ono najbolje što je taj svijet digitalnih brzina donio.
Uglavnom, eto pet razloga zašto tako mislim:
Razlog prvi: Grafika
Bez ulaženja u detalje oko FPS-ova i kojekakvih tričarija kakvima su skloni geekovi i djelatnici raznoraznih informatičkih službi, cijela priča oko grafike se laiku poput mene uvijek može opisati kao dobra ili loša. No u slučaju igre Project CARS to ne bi bilo fer, jer grafika u ovoj igri jednostavno je fenomenalna.
E sad… ako ću biti sitničav (što obično jesam kad potrošim određenu sumu novaca na igru), neću reći da je grafika savršena, jer se na momente čini malo previše „plastičnom“. Doduše, taj je dio moguće „popraviti“ gledanjem na jedno oko ili pak stiskanjem vjeđa do momenta zamućenja slike (tj. gledanja kroz trepavice), no taj dio izbjegavam, jer ne želim sjediti na trosjedu i škiljiti u televizor, te pri tome izgledati poput kompletnog idiota, pa stoga preporučujem da se s tom „plastičnošću“ ipak pomirite. Uglavnom, količina detalja na koje su tvorci igre obratili pažnju doista je nevjerojatna, te seže od globala poput ambijenta na stazi i oko nje, pa sve do komadića gume i prašine na njoj, te vremenskih efekata od refleksije sunca do najsitnije kapljice kiše. Vjerujte mi da je dovoljno samo jednom zaigrati ovo čudo od igre da bi se zaljubili u taj virtualni i savršeno dorađen svijet.
Razlog drugi: Zvuk
Iako pretpostavljam da poput mene nikada niste u stvarnosti doživjeli zvukove koje proizvodi BAC Mono, Zakspeed Ford Capri Gr.5 ili Audi R18 LMP1, pretpostavljam da ste doživjeli zvučnu kulisu koju proizvodi npr. Audi R8 Plus ili pak Mercedes-Benz A45 AMG. Ja jesam, pa imam s čime usporediti kvalitetu koju su u smislu zvuka snimili tvorci ove igre. Iako se dojam „sintetike“ provlači kroz cijelu priču, te zvukovi na momente nisu 100% realni, vjerujte mi da je to više stvar audio-opreme s kojom raspolažete, nego s materijalnim stanjem stvari, jer automobili doista zvuče upravo onako kako bi trebali, tj. kako zvuče u stvarnosti.
Uostalom, YouTube servis nudi oveću količinu video-uradaka iz same igre, pa savjetujem lagani test: pogledajte neki in-car video uradak iz osamdesetih, koji podrazumijeva BMW E30 M3, pa zatim pogledajte neki iz ove igre s istim automobilom i ako pronađete razliku u zvuku, pretpostavka je da imate apsolutan sluh ili da vam možda ipak treba slušni aparat. U svakom slučaju moram priznati da se već dugo nisam naježio od zvuka nekog automobila u igri, no ovdje je ta senzacija prisutna tijekom svake minute igranja.
Razlog treći: Usmjerenje
Znam da ovo zvuči kao čudan razlog, no upravo usmjerenje je nešto što danas nedostaje u sklopu većine simulacija automobila. Realno gledano, franšiza „Need for Speed“ nas je tijekom godina unutar ideje čiste vožnje stavljala u raznorazne uloge kriminalaca, lopova, vozača u razvoju, kućanica i djelatnika u tvornici majoneze koji imaju fetiš prema automobilima. Takvog što smatram apsolutno nepotrebnim, jer u sklopu simulacija vožnje bitno je nekoliko stavaka poput odabira automobila, staza i cjelokupne atmosfere, no nikako ne i priča. Stoga Project CARS gledam kao jednu savršeno otvorenu priču u kojoj nema nikakvih zakulisnih radnji i glupavih fabula. Stvar je jednostavna – odabereš za koji tim želiš voziti unutar svake pojedine kalendarske sezone i voziš. Sve ostalo ovisi o trudu i volji, a to je pak nešto što je u današnjem svijetu igara općenito više praktički nemoguće naći.
Isto tako vrijedi napomenuti i da nema nikakvih prikupljanja financijskih sredstava i kupovanja (odnosno otključavanja) raznoraznih automobila i staza. Sve je od prve sekunde otvoreno i prepušteno na izbor, jer je tako jednostavno najbolje, što tvorci itekako dobro znaju. Dakle, ako ste poželjeli upravljati bolidom Formule 1 iz nekih prošlih vremena na legendarnoj stazi Nürburgring Nordschleife, ili vas pak više pali hrpetina zavoja magistrale uz Azurnu obalu za volanom Pagani Zonde Cinque, krajnje je nebitno, jer vama kao igraču sve kombinacije otvoreno stoje na izbor.
Razlog četvrti: Automobili
Znam, znam…prosječni Gran Turismo ima otprilike deset puta više automobila od ove igre. Forza Motorsport igračima iz druge dimenzije konzola donosi također kudikamo veći izbor, a i tvorci igre „DriveClub“ na Playstationu 4 poradili su na brojčanom stanju u smislu automobila. No Project CARS ne pati od sindroma bacanja automobila na hrpu i ne hvali se konačnim brojkama od 1,200 (i više) automobila na izbor, već je odabrana nekolicina modela raznoraznih proizvođača koji se ističu svojim karakterom i pozicijom na tržištu (ili u analima povijesti). Uostalom, kada ste zadnji put čuli za BMW E21 Gr.5 ili pak za Ford Sierru Cosworth kakva je nastupala u sklopu BTCC-serije početkom osamdesetih godila prošlog stoljeća? Isto vrijedi i za nekolicinu legendarnih Lotusovih bolida Formule 1, nekolicinu modela koje potpisuju tvrtke Mercedes-Benz, BMW i McLaren, a tu je i kronično (i nezasluženo) zapostavljena tvrtka Ginetta sa svojih nekoliko trkaćih modela.
Uglavnom, bili retro-freak, štovatelj modernih vremena ili jednostavno oktanoglavac bez kriterija oko godine proizvodnje i klase, Project CARS ponudit će jako puno toga. Doduše moram priznati da mi nedostaje barem nekoliko automobila iz zemlje izlazećeg sunca, a bilo bi lijepo naletjeti i na pokojeg „Amera“, no uskoro će se igra ionako ažurirati, pa vjerujem da će se lista automobila još malo podebljati.
Razlog peti: Fizika
Ne, nisam fizičar. Matematika mi također nije jača strana, a moram priznati i da u sferi popularnih znanosti pomalo zaostajem za klincima iz drugog osnovne. No sve to nije nimalo bitno, jer sam tijekom godina proveo oveći broj sati vozeći virtualne automobile po virtualnim stazama, pa iskustvo u igranju ovakvih igara itekako postoji. Samim time ni sebe ni vas neću zamarati s ovakvom ili onakvom mašinerijom i kodovima koji stoje iza ove igre, već pokušati dočarati onu opipljivu stranu cijele priče.
Naime, izuzev prvog (i najboljeg) nastavka igre „Need for Speed“, te GT-serijala i projekta „Live for Speed“ (iz kojeg je oveći broj ljudi sudjelovao u izradi i razradi igre Project CARS), ne sjećam se kada me neka igra natjerala da s toliko pažnje pristupam kontrolama. Osjetljivost je na nivou, te se pojedini automobili ponašaju upravo onako kako bi se ponašali da se u stvarnom svijetu s njima krenete poigravati po stazi. Samim time je ovo jedna od onih igara u kojima opcije i podešavanja kontrolera treba shvatiti ozbiljno, te se njima poigrati prema vlastitom nahođenju, kako ne bi svako toliko izlijetali sa staze i gubili dragocjena mjesta i sekunde.
Dakle reći kako je Project CARS jedna od najrealnijih simulacija automobila svih vremena zapravo nije dovoljno, jer da bi shvatili koliko je takva rečenica istinita jednostavno treba probati odvoziti pokoji krug.
Uglavnom, kako portal zajedno sa mnom i mojom Playstation konzolom nije sponzoriran zbog objave ovog teksta, ne bih htio ulaziti u dostupnost ove igre i prodavaonicama u kojima bi je eventualno mogli naći na polici. No ako postoji simulacija automobila koju ste zavoljeli i s njome uspoređivali sve druge, onda mislim da se vrijedi skupiti novce i kupiti primjerak ove igre, jer iskreno vjerujem da ćete ubuduće s njome uspoređivati sve koje će uslijediti.
Da, vrijeme nosi svoje i igre će i dalje pristizati na tržište kao i do sada, no nekako sumnjam da će se u ovih pet navedenih kategorija uspjeti približiti svemu onome u što su tvorci ove igre utukli svoje vrijeme. Dapače, mislim da ni sedma inkarnacija legendarnog Gran Turisma neće biti u mogućnosti ponuditi ništa više od ovoga, jer s obzirom na proteklih nekoliko nastavaka imam dojam da je sama igra zadnje što tvorca u ovom momentu interesira. No to ćemo još vidjeti.
Znam samo da GT ni približno neću iščekivati kao nekad, jer uz ovo malo slobodnog vremena s igrom Project CARS imam pune ruke posla, a ukoliko se krenete igrati, vjerujte mi da ćete imati i vi.
