Kako je Ferrarijev (pre)skupi zračni tunel postao beskoristan?
Ne, nije se zračni tunel ponovno pokvario ili se posumnjalo u istinitost parametara koje pokazuje, nego se čovjek nekada jednostavno mora okrenuti najmodernijim tehnološkim dostignućima, poput korištenja kompjutera u aerodinamičke svrhe.
Računalna tehnologija je danas najveći (i najjeftiniji) doseg u pitanjima ispitivanja aerodinamike, ali u propetom konjiću zbog toga zacijelo očajavaju kad se prisjete koliko su desetaka milijuna dolara platili najmoderniji zračni tunel. Kako je zračni tunel od zadnjeg krika mode došao do ovoga sad? Aerodinamika je postala bitan dio automobilske industrije još u davna vremena kad je genijalni inženjer Paul Jaray u zračnom tunelu cepelina udario temelje osnovnih principa u dizajnu automobila. No, postojala je jedna malena sitnica. Naime, kako dvadesetih godina nitko nije vozio brzo, otpor zraka se nije doživljavao kao nešto strahovito bitno. Poboljšanjem cesta se to polagano mijenjalo pa je i brzina postala bitan faktor pri kupovini automobila.
Sljedeća etapa u aerodinamičkoj povijesti automobila je bio godišnji odmor Carla Breera, jednog od najvažnijih inženjera u Chrysleru. Čovjek se odmarao u hladu i promatrao guske kako lete na horizontu. Ne, ovo nije još jedna popularna laž o slavnim otkrićima kao ona čuvena da je Newtonu pala jabuka na glavu (jer nije, samo ju je vidio kako pada), ovdje je zaista bilo tako kako se priča. Samo što to što je Breer vidio nisu bile guske. Pomnijim promatranjem uvidio je svoju prvotnu zabludu i spoznao kako je zapravo riječ o vojnim avionima iz baze koja je bila blizu. Proučavajući njihovo klizenje kroz zrak opravdano se upitao zašto se princip njihovog oblikovanja ne bi primijenio i na karoseriju auta zbog otpora zraka. Vrativši se s godišnjeg odmora izvijestio je šefa Waltera Chryslera o ideji – “and the rest is history”. On je zatim zajedno s ostalim inženjerima napravio prvi automobilski zračni tunel uopće.
Danas, bez romantičarskog pogleda na povijesna dostignuća, katakad se mora prihvatiti bolje (i u ovom slučaju jeftinije) rješenje. Ferrarijev zračni tunel je dao puno od sebe, ali se nikako ne može pohvaliti dostignućima kompjutera. Kompjutersko testiranje otpora zraka je ne samo lakše i puno preciznije, nego i skraćuje vrijeme potrebno za razvoj auta, kao i troškove tog cijelog procesa. Zahvaljujući softveru poput Powerflowa, kojeg koriste Jaguar Land Rover, BMW, Tesla, Ford i Volkswagen, dizajneri više ne moraju izraditi prvi model kojeg će testirati. Sada jednostavno izrade virtualni model kojeg testiraju na sve moguće načine kako bi prilagodili oblik što je bolje moguće. Prije kad bi se pojavio nepovoljan rezultat testiranja u zračnom tunelu, inženjeri su morali raditi nejednostavan posao pogađanja što nije bilo u redu te izraditi novi poboljšani testni model. Sada je taj nezavidan posao stvar prošlosti, jer se pomoću računalnih simulacija problem točno prikaže na ekranu, glavom i bradom.
