Kad bi Danteov “Pakao” imao četiri kotača…
…to bi onda izgledalo otprilike ovako – barem ako je za vjerovati autorima ovog “posebnog” projekta.
Spomenuti Dantea u sklopu naslova nekog teksta na portalu posvećenom svijetu automobila i nije neka fora, ali s obzirom na sve najave i nekolicinu fotografija automobila pod nazivom Inferno, ideja se činila dobrom.
Da elaboriram…
Današnji svijet super-automobila daje itekako puno povoda za obožavanje od strane auto-entuzijasta. Razloga tome ima mali milijun i oni sežu od tehnološke superiornosti, preko nenormalnih performansi, pa sve do dizajna koji usprkos raznoraznim aerodinamičkim detaljima i dalje (kod većine) uspijeva izgledati apsolutno privlačno.
Svemu tome u svakom slučaju treba pribrojati i vozna svojstva koja nerijetko prepisuju neke od zakona fizike, ali ne treba zaboraviti ni faktor ekskluzivnosti koji sve to zaokružuje u jednu posebnu priču koja košta oveće sume novaca.
No usprkos svemu tome, moram priznati da mi je današnji svijet automobila nerijetko smiješan. Jer s jedne strane masa proizvođača svoje kupce pokušava privlačiti brojkama koje ni nekim astronautima ne bi pretjerano puno značile, a onda je tu i masa „proizvođača“ koji kroz svoje najave ispadaju poput klinaca koji se hvalisaju s kompjuterom ili biciklom koji zapravo nemaju.
Dotični se „proizvođači“ i „inovatori“ svako toliko oglašavaju iz svojih šupa i hangara, najavljujući revolucije u smislu performansi, luksuza, tehnologije i tko zna čega još sve ne.
Kao dokaz takvom načinu razmišljanja ne treba ići daleko. Dovoljno je samo sjetiti se sanjara poput ekipe iz tvrtke Lyons MotorCar, koji su još prije nekoliko godina najavljivali „najaerodinamičniji luksuzni hiper-automobil na svijetu“, da bi se već tijekom tih najava pošteno osramotili na sajmu automobila u New Yorku. Jer tada se „gotovi“ koncept dogurao na izlagački prostor tvrtke u sve samo ne gotovom izdanju.
Dakle, LM2 Streamliner je poput mnogih velikih i glasnih najava oko revolucije ispao samo još jednim bijednim pokušajem kratke fascinacije svijeta automobila s velikim brojkama vezanim uz snagu, brzinu i slično, odnosno s još jednim uratkom koji se nikada neće dogoditi.
Točka.
Tijekom godina se izuzev Lyonsovog fluidnog čudovišta iz močvare pojavila sto i jedna varijacija na temu hiper-automobila.
Većina je „pala“ već pri samim najavama, te od njih nikada neće nastati automobil u pravom smislu te riječi, no neki su ipak uspjeli.
Problem stoji jedino u tome što i ti neki kojima je uspjelo na tržište izbaciti automobil unutar tog glamuroznog segmenta, nisu baš impresionirali svojom pojavom.
Uostalom, sjetimo se samo tvrtke W-Motors i njihovog megalomanskog projekta pod nazivom Lykan Hypersport. Automobila koji nije ponudio ništa više od sićušnog (Porscheovog) motora, hrpe uglatog karbona i nekolicinu Swarovski-kristala s kojima su ukrašeni prednji farovi.
I sve to uz cijenu od 3,4 milijuna dolara po komadu.
Naravno da takvih hiper-automobila ima još. I svi su manje ili više smiješni, čudni i vrište u sklopu senzacionalistički nastrojenih najava zbog kakvih bi se posramili i odjeli marketinga u prosječnom supermarketu.
Znate, oni kojima i purica na akciji predstavlja senzaciju.
Zbog takvih primjera, proizvođača i njihovih velebnih najava ne bi trebala čuditi određena količina skepticizma pri spomenu još jednog ultra-brzog i poprilično skupog hiper-automobila.
I to jednog koji izuzev hvalisavih najava ne nudi ništa puno više.
Sam automobil produkt je Meksikanca pod imenom Alvaro Guiterrez Ochoa. Riječ je o čovjeku koji je inspiriran Danteovim „Infernom“ započeo inicijalnu priču oko proizvodnje vlastitog automobila.
Dizajn je napravljen u samo nekoliko dana, a izuzev samog stričeka Ochoe isti potpisuje meksička tvrtka Dozerek, pa sam u stanju u sklopu ovog teksta čak u mogućnosti ponuditi i nekolicinu fotografija Inferna (kako se sam automobil naziva).
No prije nego ih pogledate, rado bih upozorio one sa slabijim srcem da ih izbjegnu, jer je automobil sam po sebi jednostavno odvratan.
Inferno zapravo može poslužiti kao savršen dokaz tezi koja kaže da ideja i njena provedba nisu u sprezi. Tj. ne moraju biti dijelom iste rečenice i često nisu ista stvar.
Realno gledano vjerujem kako je sama oko ovog automobila ideja bila odlična. No isto sam tako sklon vjerovati i da je u procesu razrade dizajna za Inferno netko od ključnih ljudi proveo doma, gledajući filmski maraton nastavaka mini-serijala filmova „Starship Troopers“. Jer dizajn ovog automobila nevjerojatno podsjeća na „Tanker“ bubu iz prvog dijela filma.
Uglavnom, dizajn jpredstavlja direktnu uvredu za oko i već se iz aviona vidi da Inferno nema ni približno suptilan pristup toj posebnoj ladici svijeta automobila, već je otvara na krajnje senzacionalistički i napadan način.
…a do najava vezanih uz brojke još nisam ni došao…
Kako se od današnjih hiper-automobila očekuje da izuzev nazivima i pojavom fasciniraju svijet automobila, takav je slučaj i ovdje. No za razliku od Porschea, Paganija, Ferrarija i njima sličnih proizvođača fascinacije, kojima je snaga od 1,000 konja i više nego dovoljna, Meksikanci su odlučili podići tu ljestvicu.
Naime, prema riječima „El patrona“, Inferno bi pod poklopcem motora trebao imati pogonski stroj „renomiranog proizvođača“ te razvijati nešto više od 1,400 konja.
To bi trebalo biti sasvim dovoljno da se ovu rugobu na kotačima natjera da do stotke ubrza za tek nešto više od dvije sekunde, dok bi maksimalna brzina trebala iznositi 395 kilometara na sat.
Impresivno, zar ne?!
Objava za javnost izuzev tih sporadično nabacanih brojki i nekolicine „fotografija“ samog automobila u staroj dobroj maniri floskula iz svijeta automobila ne donosi praktički ništa zanimljivo i novo. Dapače, rečeno je tek kako je u planu (koji se već dugo vremena ne miče s mrtve točke) u Italiji proizvesti izuzetno malu seriju ovog automobila te je u cijelosti prodavati po nekih dva milijuna eura po komadu.
Navodno već postoji red u kojem stoji nekolicina prema paklu nastrojenih kupaca koji svoje primjerke jedva čekaju, pa entuzijazma unutar haciende Ochoa najvjerojatnije nimalo ne nedostaje. No na kraju se cijele priče ipak isplati posumnjati u dobar ukus potencijalnih kupaca, jer ovako ružnu figuru nema niti „Pinhead“ iz legendarnog „Hellraisera“.
Moram priznati da mi apsolutno nije jasno zašto se svako toliko na obzoru pojavi netko tko misli da zna i može proizvoditi hiper-automobile te da „pedigre“ nije bitna stavka u cijeloj toj priči.
Isto mi tako nije jasno ni kako se nekolicini tih „inovatora“ da muljati sebe i sve okolo te obećavati nešto što ne može opstati ni konkurirati u tom svijetu već odavno etabliranim markama (ili bolje rečeno prezimenima).
No najmanje su mi jasni potencijalni kupci koji na ovakve rugobe i gluposti rasipaju novac i ulažu u nešto što izuzev velikih riječi nema baš puno toga za ponuditi na tržište.
…ali to je već jedna sasvim druga priča koja se (najvjerojatnije) svodi na ideju oko fascinacije drugih u stilu „e, gle što ja imam“.
A o tome ovom prigodom ipak ne bih.
Stoga za kraj vrijedi reći kako ću se s guštom vratiti u arhivu tekstova i vidjeti koliko sam zapravo bio u pravu, jer iskreno sumnjam da će se gdin. Ochoa i njegov pakleni stroj nalik velikoj amfibijskoj bubi iz kombinacije Barkerove knjige i Verhoevenovog filma zadržati na mapi hiper-automobila.
Naravno, ako se ikada i pojavi. Tj. ako sve ove najave doista prijeđu težak put iz ideje u realizaciju, što u većem postotku kod ovakvih „boutique“ teoretičara i proizvođača često baš i ne ispadne slučajem.
Mnogi imaju želju proizvesti svoj hiper-automobil i njime zadužiti povijest. Mnogima je to barem nazivno i uspjelo. Ali s obzirom na to da je u slučaju ovog automobila službena Facebook-stranica za “Inferno” zadnji puta proizvela neki sadržaj prije poprilično dugog vremena, recimo da skeptici poput mene imaju opravdanje za takvo stanje uma.
A da i nemaju, Inferno je i dalje gadan poput prostrijelne rane na trbuhu.
