Je li ovo početak definitivnog kraja za Lotus?
Kažu ljudi da sve ima svoju cijenu osim ponosa i stava, te da gubitkom tih segmenata svakog od nas čovjek ispada praznom ljuskom. S time bih se itekako složio, pa vjerujem da ista priča vrijedi i za svijet automobila u sklopu koje se Lotus upravo prodao.
Ako ste ikada u životu pogledali neki od filmova o Jamesu Bondu iz osamdesetih, tada ste zasigurno primijetili da Roger Moore tijekom svojih špijunskih eskapada uživa za volanom niskog sportskog automobila nalik klinu s kotačima i farovima. Uglavnom, dotični klin dolazi s Lotusovom značkom na sebi i naziva se Esprit.
Iako Esprit ni približno nije prvi automobil s Lotusovim znakom na sebi, već je od 1948. godine do početka proizvodnje Esprita 1976. godine Colin Chapman zajedno s ekipom ludih genijalaca proizveo skoro stotinu automobila.
Većina je bila striktno namijenjena natjecanjima u Formuli 1, Formuli Indy i raznoraznim drugim granama auto-sporta, a bilo je tu i konceptnih uradaka koji izuzev garaže nikada nisu vidjeli svjetlo dana. No paralelno s tim trkaćim projektima i gotovim bolidima tu i tamo se pojavio i neki cestovni automobil koji je u kratkom vremenu oko sebe okupio veliku masu obožavatelja.
Sir Colin Chapman je kao genijalac ispred Lotusa imao itekako puno ideja, ali je deviza bila samo jedna: „automobil mora biti lagan i po mogućnosti žute boje“. Zbog toga je za mnoge današnje ljude unutar domene auto-industrije sir Colin jednostavno zakon, pa stoga ne čudi status legende za lik i djelo tog čovjeka. No s druge strane je današnje tržište u maniri ideologije „sve za sve“ uvelike promijenilo ćud, te za automobile poput onih Lotusovih često nije bilo mjesta na njemu. Stoga ne čudi da Lotus već godinama mijenja vlasnike i malo-pomalo propada.
Tijekom posljednjih nekoliko godina Lotus izuzev nastupa na utrkama Formule 1 i tu i tamo pokojeg cestovnog modela prodanog u više od stotinu primjeraka i nema nekog pretjeranog uspjeha. Samim time se ne nalazi na karti onih koji su svoju tradiciju i usmjerenje uspjeli održati živom i naplatiti je shodno tome, kao što je to npr. slučaj s Ferrarijem.
Također je tijekom tih posljednjih nekoliko godina za Lotus (pre)često prijetio bankrot, te se tvrtka jedva izvukla iz ralja zaborava koji je otpočela krađa „jednog od najperspektivnijih managera u svijetu automobila“ (kako su ga mediji svojedobno nazivali), tj. čovjeka pod imenom Danny Bahar
Dotični je „perspektivni manager“ u maniri Sanaderove škole dobrih poslovnih običaja ovu legendarnu tvrtku nakon velikih najava svijetle budućnosti zbog potkradanja i ostalih malverzacija doveo na rub propasti, pa je Lotus postao tek blijedom kopijom samoga sebe.
Danas je Lotus u vlasništvu malezijskog konglomerata koji uporno pokušava tvrtku vratiti na pravi kolosijek. Najava oko nekih novih modela i tehnologija bilo je pregršt, te je spominjana suradnja s puno većim „igračima“ u smislu razrade nekih novih rješenja u smislu ovjesa pojedinih automobila, a cijelo je vrijeme i dalje aktualna filozofija zadržavanja osobnosti tvrtke i proizvodnje striktno sportski-orijentiranih i što je moguće lakših automobila.
…i tako sve do prije nekoliko dana, kada je i Lotus prodao dušu Vragu.
Naime, kako se stvari za Lotus doista razvijaju recipročno automobilima kakve tvrtka proizvodi (tj. ultra sporo), tako su glavni i odgovorni ljudi ispred tvrtke odlučili poraditi na novom modelu.
Naravno da to u pravilu ne bi bilo ništa loše, ali se pod pojmom novog modela radi o SUV-automobilu, što cijelu filozofiju tvrtke baca u vodu.
Aktualno vodstvo tvrtke pokušalo je na sve moguće i nemoguće načine ublažiti ovu užasnu vijest, te su prema medijima krenuli navodi oko laganih materijala zbog kojih bi Lotusov SUV trebao biti uvjerljivo najlakši unutar konkurencije.
Pričalo se i o motorizaciji koja nipošto ne bi trebala biti u obliku nekog hibrida ili pak električnog motora, već bi se utilizirali već otprije poznati pogonski strojevi u obliku benzinaca s četiri i šest cilindara, odnosno 1,8 i 3,5 litarskih zapremina. Dakle ekipa iz Lotusa se doista opako potrudila sakriti nekoliko iz aviona vidljivih činjenica koje kažu da se na kraju krajeva ipak radi o SUV-automobilu (što je dijametralno suprotno filozofiji tvrtke), te da za razvoj novih tehnologija u smislu motora Lotus jednostavno nema novaca.
Samim time sve lijepe rečenice i objašnjenja padaju u vodu poput trećerazrednih laži kakve na dnevnoj bazi slušamo u sklopu svakodnevice od strane moralnih vertikala i ostalih neradnika.
U ovom momentu se još ne zna hoće li ovaj Lotusov SUV biti lijep ili ružan. Ne zna se s kakvim će sve tehnologijama raspolagati, a nije poznato ni u koji će rang taj novopečeni automobil zasjesti na tržištu.
Ono što se pak zna svodi se na plan i program u sklopu kojeg bi automobil trebao biti proizveden u Kini, te bi se u svom finalnom izdanju trebao pojaviti na tržištu najkasnije do 2019. godine. I to je zasad u pravilu to, a za sve ostalo ćemo morati pričekati neko vrijeme dok se stvari oko ove (zasad) ideje provedu u djelo.
Uglavnom, na kraju cijele priče ostaje gorak okus u ustima, jer se Lotus s ovim potezom zapravo samo približava bezličnosti današnjeg tržišta na kojemu će čak i uz SUV-model itekako teško opstati.
No od svega najviše smeta činjenica da je ostavština tvrdoglavosti i apsolutnog karaktera sir Colina Chapmana u današnje vrijeme nebitna i olako shvaćena, pa upravo taj dio priče možda najbolje govori o tome u kakvom se stanju svijesti današnji svijet automobila zapravo nalazi.
Stoga bih samo zaključio da je ovo tek jedna žalosna vijest koja potvrđuje sve ono loše što je kao trend unutar tog mikro-svijeta na četiri kotača sveopće prihvaćeno.
Sve ostalo su samo lijepe priče s kojima nam glavni akteri na tržištu samo pokušavaju zamutiti vid.
