Malo sunca, malo mora, malo slobodnog vremena i eto… godišnji odmor može započeti. No gledano iz kuta jednog sasvim običnog potrošača-odmaratelja, reklo bi se da ni tih nekoliko dana sunčanja i kupanja više nisu ono što su bili.

Velik broj nas čitavu godinu radi i na dnevnoj se bazi borimo s problemima na poslu i u privatnom životu. Plaćamo račune, izmišljamo „toplu vodu“ oko kućnog budžeta, jer je novaca na računima malo, a troškovi života svako toliko rastu, te nam u toj vječitoj borbi dani jednostavno prolaze.
Realno gledano, život u Hrvatskoj sve je nego sjajan ako živite poput mene, tj. ne trošite svoj teško stečeni novac na gluposti poput nekih pripadnika domicilne „elite“, pa se samim time bez problema može reći da je biti Hrvat u Hrvatskoj jednostavno težak posao sam po sebi, te je svaki odmor itekako dobrodošao.

Neki od nas željno iščekuju zimu, jer su temperature podnošljivije kada su u minusu, dok neki ne mare za vrijeme i samo im je bitno da su slobodni od posla, te da se osjećaju dobro, no priznali to sebi ili ne, svi se mi veselimo suncu i ogromnoj baruštini zvanoj more. Stoga nimalo ne čudi da svi zajedno ljetnu turističku sezonu toliko željno iščekujemo.

Osobno se na spomen odlaska na more iz godine u godinu samo nasmiješim i s opakim guštom planiram tijek godišnjeg odmora i tih nekoliko dana pod suncem. Manipuliram s vremenskim terminima, provjeravam vremensku prognozu i s obzirom na to da ne posjedujem neku morsku nekretninu kao svaki pravi Hrvat pokušavam proći što je jeftinije moguće u smislu smještaja.
Planira se naravno i sam put prema moru, pa mi je izuzetno bitno da znam da automobil koji me do „velikog plavetnila“ treba prevesti bude apsolutno ispravan, kako bih u njega mogao imati povjerenja i kako ne bih razmišljao hoću li na more uspjeti stići bez neplaniranih stajanja uslijed kvarova i sličnih situacija.

Jutro prije polaska na more mene iz godine u godinu predstavlja praznik samo po sebi i s opakim guštom sjedam u auto, vežem se i krećem iz uzavrelog grada, no isto tako sam itekako svjestan da u tim momentima putovanja stres neće izostati.

Naime, iako se ne smatram hrvatskom verzijom nekog od vozača Formule 1, za sebe mogu bez problema reći da znam voziti. No još je bitnija činjenica da za volanom maksimalno isključujem vlastiti ego i u sklopu prometa se ponašam kulturno koliko je to maksimalno moguće.
Jednostavno su me tako učili i upravo tu vozačku kulturu smatram jednom od najbitnijih stavki vezanih uz upravljanjem bilo kojim motornim vozilom, a upravo se u tom segmentu osjećam poprilično glupo, jer sve češće primjećujem da sam jedan od rijetkih koji tako razmišljaju.
Dapače, ne samo da sam jedan od rijetkih, već se često osjećam kao da sam jedini, jer već pri prvim kilometrima auto-ceste primjećujem majmune koji vrludaju lijevo-desno, voze kao da se utrkuju s vremenom ili kao da im trudna žena s puknutim vodenjakom okupira stražnje sjedalo, te se općenito ponašaju kao da su jedini na cesti.
Samim time automatski uključujem periferni vid, većinom ne skidam oči s retrovizora i koncentracija je prema cesti usmjerena više nego prema disanju.
Ne znam je li to ispravno i normalno, no nekako si mislim da bi to tako trebalo biti u općenitom smislu.

U pravilu tijekom puta prema moru i s mora uvijek postoje momenti gdje psujem i šizim za volanom, jer mi jednostavno nije jasno koliko su pojedini ljudi u stanju oglupjeti kad krenu na godišnji odmor i u toj maniri voziti kao da nikad prije nisu sjeli za volan.
To se manifestira kroz masu primjera i svi većinom krive „strance koji se ne prilagođavaju zakonima o prometu RH“, no ove sam godine primijetio da strani turisti koje toliko priželjkujemo svake godine zapravo voze poprilično kulturno, dok većinu s**nja na cestama rade Hrvati.
Kao primjere tome navest ću nekolicinu bisera na koje sam uspio naletjeti putem prema moru, poput petorice pijanih idiota u Opel Astri zagrebačkih registracija koji su na jednom odmorištu stajali parkirani kraj mene i natjecali se u „eksanju“ piva, da bi samo par minuta nakon mog odlaska s dotičnog parkinga isti prošli kraj mene kao da stojim.
Zatim vrijedi spomenuti Audi Q7 također zagrebačkih registarskih oznaka, koji je po auto-cesti prema moru vozio slalom s najmanje 200 kilometara na sat, te u dva navrata čak pretjecao po zaustavnoj traci, što ne samo da je opasno, već graniči s apsolutnim idiotizmom i za svaku je osudu.
Možda sam samo imao nesreću naletjeti na dotične kroz primjere opisane polu-ljude, no vjerujte mi na riječ kad kažem da slične primjere pamtim otkad sam prvi puta sjeo za volan s namjerom promjene krajolika i vlastitog agregatnog stanja, te itekako primjećujem da je svake godine uza sve zakone, pravila i regulative situacija na cestama diljem Hrvatske sve gora i gora.

Isto tako na odredištu u Zadarskoj županiji mogu spomenuti „domicilno stanovništvo“, tj. mještane koji u velikom broju individualnih primjera ispadaju kao da im turisti smetaju neovisno o državi iz koje dolaze, te se prema njima u prometu (što podrazumijeva i parking) ponašaju bahato i bezobrazno.
Moram priznati da mi razlozi oko takvog ponašanja nikako nisu jasni, s obzirom na činjenicu da dotična „domicilna populacija“ većinu godine jedva čeka da se u njihovim malim mjestima (da ne upotrijebim neki drugi i ponešto bezobrazniji termin) pojave turisti i „stranci“, koji se zatim na cesti šikaniraju i ignoriraju do krajnjih granica.
Samim time ne samo da kao zemlja svi mi zajedno ispadamo ne samo bahati i bezobrazni, već često i nekulturni i jadni, što nam pak nikako ne ide na čast, zar ne?!
No i to je samo dio problema…

Osobno, izuzev nekolicine gore spomenutih polu-idiota na cesti i od strane jednog ponosnog stanovnika Zadarske županije jedne poprilično neugodne provokacije zbog ZG-registarskih pločica na mom osobnom prometalu, moram priznati da sam stres s putovanja jako brzo ostavio iza sebe i posvetio se odmaranju u hladu uz kavu u trajanju od nešto više od tjedan dana. Dapače, ove je godine odlazak na more za mene bio čak i više od odmora, te je često graničio s apsolutnim hedonizmom, no kako sve lijepe priče imaju kraj, tako je i moja završila kada sam se u subotu zaputio nazad u stvarnost, odnosno u Zagreb.

Naravno, kako je stres oko putovanja bio prisutan pri polasku na more, tako je ista priča bila aktualna i pri povratku u Zagreb, no za razliku od nekolicine nepromišljenih ljudi i onih s kompleksom malog penisa za volanom kakve sam sretao na auto-cesti tijekom puta prema moru, ovaj sam puta bio suočen s apsolutnom nebrigom za čitav svijet u obliku jednog kompletnog idiota koji se na jadranskoj magistrali dobar dio puta vozio ispred mene.

Naime, razlog zašto je dotični „vozač“ Ford Fieste sive boje, zaslužio poseban dio ove priče, uz konstantno nepotrebno kočenje i poprilično nepoznavanje tematike vožnje u svom općenitom smislu, svodi se na apsolutnu nebrigu i drskost.
Dotična je manifestirana u obliku situacije gdje je čovjek neko vrijeme vozio ispred mene, te mu je u jednom momentu palo na pamet riješiti se goruće cigarete kroz prozor svog automobila.
U kontekstu vrućina, suhe zemlje i još sušeg raslinja uz cestu to je već samo po sebi apsolutno kretenski potez zbog kakvih nam službe gašenja tijekom sezone imaju i previše posla, no u tom je trenutku taj dio priče bio tek sekundaran, jer sam iza dotičnog idiota bio udobno smješten u automobil bez krova, te mi je opušak (srećom) preletio direktno iznad glave.
Naravno da mi je istog časa adrenalin skočio „u crveno“ i da mi je itekako palo napamet da majmuna prijeđem, zaustavim i ubijem od batina, jer su mi kilometrima kasnije raznorazni scenariji oko slijetanja s ceste, razbijanja u stijene i slične vesele situacije padale napamet, no iz nekog razloga sam samo sjeo na trubu, na što kreten za volanom službenog automobila nije niti pokušao reagirati.

I naravno da sam svjestan da sam sa svojim iskustvom zapravo samo kap u moru, no s obzirom na dotičnu situaciju samom sebi postavljam pitanje „dokle ovako?“ – pitanje koje bi u mjesecima koji dolaze trebalo postaviti onima koji pišu i forsiraju mahom glupe, nepotrebne i često represivne zakone o prometu. Pitanje na koje od osnutka ove naše lijepe banana-republike nitko nikada nije ni pokušao odgovoriti, a čiji bi odgovor mogao itekako značiti razliku između provođenja samovolje i civiliziranog ponašanja kakvom bi svi na cesti trebali stremiti.
Iako je zapravo jednostavno i općenito, mislim da je to pitanje svijesti, kulture i intelekta, te ono čiji bi odgovor i rezultati trebali značiti sigurnost na cestama i očuvanje ovo malo prirodnih resursa koji su nam još ostali na raspolaganju, te koji nas čine turističkom zemljom kakvom se predstavljamo svijetu.

Iskreno mislim da na to pitanje nikada nećemo dobiti odgovor, jer se međusobno i dan-danas previše mrzimo, te sukladno primjerima naših „moralnih vertikala“ pravne nam države konstantno pokušavamo naći lakši put za rješavanje nekih problema i situacija, što ne samo da neke od nas čini lopovima i kriminalcima, već i od nas ostalih radi budale. Budale koje uvažavaju zakone i žive na način na koji bi trebalo živjeti, dok nam kojekakvi samo prozvani „intelektualci“ i „pošteni ljudi“ svojim primjerima, krađama i nepoštovanjem svijeta oko sebe samo stvaraju komplekse.

Znam da sam tek stigao s odmora i da je možda glupo kvariti vlastite pozitivne dojmove takvim stvarima. Isto tako sam svjestan i da je to jedna sasvim druga i iznimno kompleksna priča oko koje bi se itekako mogla „lomiti koplja“. No nekako si mislim da od nekuda treba početi, pa kako je u našim krajevima automobila više nego ikad, zašto ne bi počeli upravo u sklopu takve tematike i faktora koji je okružuju…