Japanski “Touge” – Drift pod okriljem noći
Svako tko prati japansku auto kulturu barem je jednom u životu naletio na izraz “Touge” ili na slike japanskih “tjuniranih” klasika pod punim gasom na uskoj planinskoj cesti.
No, koja je zapravo stvarna priča iza naziva “Touge” ?
Kratku priču ćemo započeti s osnovama, odnosno sa značenjem izraza “Touge” (Tōge). Kada bismo ga preveli s japanskog jezika, “Touge” bi značilo “planinski prolaz”.
Japan je otočna država prožeta planinskim lancima što znači da je opskrba dobrima značajno otežana i usporena. Da bi se problem riješio i opskrba ubrzala, duž cijelog Japana izgrađene su planinske ceste pune uzbrdica, nizbrdica, “S” krivina, uskih laktova, šikana itd.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća japanski klinci “drifteri” otkrivaju te planinske ceste te se “Touge” kultura počinje stvarati.
Japanski manga crtić pod nazivom “Initial D” vjerojatno je imao najveći utjecaj na današnju “Touge” kulturu. “Initial D” je u obliku stripa i crtanog animiranog serijala pokazao opće poznatu japansku “racing” kulturu ostatku svijeta, odnosno ostatku auto-kulture.
Glavni lik serijala baziran je na legendi drifta, čovjeku koji se zove Keiichi Tsuchiya i koji je kroz svoju trkaću karijeru izrastao u jednog od najboljih vozača na svijetu. A kompletna je “Initial D” saga bazirana upravo na njemu, tj. njegovim ranim danima za volanom.
Vidjeti crno bijelu AE86 kako pod okriljem noći drifta kroz uske zavoje “Akine” (planina Haruna) zajedno s Mazdom RX-7, Nissanom Skyline GT-R, i Silviom S13 predstavlja nešto što je mene osobno osvojilo na prvu te zainteresiralo za “Touge”. A vjerujem da će pregledom tih vožnji u crtanom ili stvarnom obliku cijela ta “Touge” priča zainteresirati i vas.
U realnosti, utrkivanje po uskim zavojitim planinskim cestama predstavlja ultimativni ispit za vozačke sposobnosti. Zbog tog su razloga planine privukle veliki broj japanske mladeži koja je tamo učila ili oštrila svoje sposobnosti i saznavala granice njihovih automobila. Čak su i poneki proizvođači automobila poput Nissana, Toyote i Honde koristili te ceste u svrhu testiranja novih vozila.
Tijekom godina i godina su na planinskim cestama organizirani i razni događaji i utrke, a među poznatijima je ono u režiji medija pod nazivom “Best Motoring” i njihovih “Hot Version” izdanja u kojima je glavom i bradom sudjelovao Keiichi Tsuchya.
Ako izuzmemo test vožnje i organizirane događaje, utrkivanje po takvim cestama je ilegalno. Naravno, to nije spriječilo generacije klinaca da čine upravo to. Ako bismo recimo, pričekali mrklo doba noći na planini Wagakuni vjerojatno bi bilo ispunjeno zvukom turbo četverocilindraša i škripom guma. A upravo su tako sporadično zvučali manje-više svi klanci u Japanu kroz koje se provlačila cesta.
Pitate se kako je to sve funkcioniralo?
Hm… Recimo to ovako…
Japan je poznat po svojoj disciplini, što se odrazilo na ilegalne planinske utrke. Postojao je niz pravila koja su se morala pratiti. Zanimljivo je da su postojali “spotteri” duž cijele ceste koji su dojavljivali prisutnost prometa i tako su utrke bile neometane, dok se s druge strane “slučajni” korisnici ceste tijekom noći nisu bili ugroženi.
Općenito govoreći, vozači su jedni prema drugima pokazivali izrazito poštovanje i zato su ovakve eskapade s jedne strane ilegalne, a s druge pak sigurne.
Među najpopularnijim disciplinama među tadašnjim klincima bila je igra lovice (“Cat-Mouse”), mjerenje vremena (“Timed Run”) te ona najpopularnija u obliku drifta. Najčešći izbor auta bio je neki od Nissanove “S” šasije zbog relativno male mase, zadnjeg pogona i motora (SR20DET) s ogromnim potencijalom za vise snage, ali bilo je tu još svakakvih automobila raznoraznih proizvođača.
Iako ilegalna i opasna, “Touge” kultura danas broji veliki broj sljedbenika i fanova pa se tako na YouTubeu mogu pronaći svakakvi noćni snimci vožnje po planinama širom svijeta.
Zato bacite oko, jer bi vam se itekako moglo dopasti kako sve to zajedno izgleda i funkcionira.
