Treba li platiti i ima li se smisla žaliti na prometne kazne iz inozemstva!?
Što ako vas kazne u inozemstvu, u Austriji, Njemačkoj, Sloveniji…
Obavijest o počinjenju prometnog prekršaja valjana je jedino u slučaju kad se šalje i na jeziku “dokumenta registracije vozila”. Osim toga, ona mora sadržavati i mjesto, datum, vrijeme počinjenja prekršaja, naziv prekršaja, naziv prekršenih propisa nacionalnog prava i sankciju, te prema potrebi, podatke o uređaju kojim je utvrđen prekršaj.
Nakon donošenja Direktive (EU) 2015/413 Europskog parlamenta i vijeća od 11. ožujka 2015. o olakšavanju prekogranične razmjene informacija o prometnim prekršajima protiv sigurnosti prometa na cestama u Hrvatsku su počele pristizati kazne za prekršaje počinjene u inozemstvu.
Obavijesti o počinjenom prekršaju uglavnom se ne uručuju preporučeno i nisu na hrvatskom jeziku jer je naplativost mala i postupanje neisplativo, a i upravni postupci se razlikuju od zemlje do zemlje.
EUCARIS je jedinstven sustav koji državama omogućava razmjenu njihovih podataka o vozilima i vozačkim dozvolama i/ili drugim podacima vezanim za promet i Hrvatska je uključena u imenovani sustav.
Svaka država članica Europske unije dužna je izvršiti pravomoćnu sudsku odluku (naplatu novčane kazne) druge države članice EU i u tom slučaju naplaćeni novčani iznosi (novčane kazne u iznosu iznad 70 eura) pripadaju državi koja je provela izvršenje.
Iz navedenog proizlazi da država članica Europske unije, ako ne uspije naplatiti novčanu kaznu od počinitelja prekršaja s prebivalištem u Republici Hrvatskoj, može izvršenje ustupiti Republici Hrvatskoj.
Ako se pravomoćna presuda pošalje na izvršenje u Republiku Hrvatsku, isto provodi Ministarstvo pravosuđa odnosno nadležni sud, te se utvrđuje jesu li poštivana prava okrivljenika, odnosno hoće li se provesti ovrha. Čak i kada je procedura propisno izvršena, problem je u neprilagođenosti zakonodavstva članica EU, a upravni su postupci različiti od države do države.
Tako se mogu dogoditi paradoksalne situacije da hrvatski sud na temelju pravomoćne presude druge države odbije izvršiti ovrhu nad našim vozačem zbog toga što druga država nije u postupku poštovala prava okrivljenika (npr. prekršitelju nije na hrvatskom jeziku dostavila prekršajni nalog ili taj nalog nije imao uputu o pravnom lijeku).
Naplata prometnih prekršaja za prekoračenje brzine za strane države kod većine stoga ide ovako: Država u kojoj je počinjen prekršaj i koja tereti za isti, u šalje na kućnu adresu vlasniku vozila obavijest o kazni, s nadom da ćete tu kaznu sami platiti i u pravilu, zbog toga što bi to bilo preskupo voditi sudski progon.
U slučaju neplaćanja, prekršitelj se ne oslobađa plaćanja kazne. Podatak o prekršaju, vozilu i o prekršitelju ostaju zabilježeni u sustavu te država koja tereti za prekršaj te ona može protiv prekršitelja na svom tlu provesti sve raspoložive mjere ako za taj prekršaj nije nastupila zastara.
Primjerice, mogu na licu mjesta, za vrijeme tijeka zastare u prometu ili na graničnom prijelazu (aerodrom), naplatiti kaznu i tada prekršajni nalog ne mora biti na hrvatskom jeziku. Zastarni rok u prekršajnom postupku u većini zemalja EU je četiri godine.
Ima li se smisla žaliti? Ne mnogo! Naime, žalbu biste trebali pisati na jeziku države u kojoj ste počinili prekršaj s dobrim poznavanjem funkcioniranja lokalnog pravosuđa, a tu vam mogu pomoći samo usluge odvjetnika. U tom slučaju troškovi bi mogli biti i veći od same kazne – s neizvjesnim ishodom same žalbe. Izvor: Revija HAK.
