Jeste li ikad prošli ulicom i vidjeli prljavu osobu obraslu dlakom, obučenu u dronje kakve bi Vam bilo neugodno baciti u kontejner ispred zgrade? Vjerojatno jeste. No jeste li se ikad zapitali što se takvoj individui treba dogoditi da tako izgleda? Ja jesam, no umjesto odgovora na to pitanje reći ću samo jedno – ne treba cijeniti stvari prema ulaštenosti vanjštine, što upravo ovaj automobil savršeno dokazuje.

Dakle, zamislite si prelijepo obučenu mladu damu, bez trunčice celulita, sa prelijepim dekolteom, savršeno pravilnim nogama i licem kakvo bi istog momenta stavili u obliku postera na zid. Također, zamislite kako upravo ta mlada dama i miriše istovremeno egzotično, seksi i općenito divno. Jeste? Odlično!
A sad zamislite da izuzev navedenog ne zna hodati u štiklama koje je krase, ne zna oprati robu koju nosi, mršava je jer ne zna skuhati ni tijesto, te nema blage veze koliko košta šminka i parfem koje tako ponosno nosi na sebi. Također zamislite da je u komunikaciji s tom osobom višesložne riječi jednostavno prekomplicirane i da s njome ne možete razgovarati ni o čemu.
E sad (uz činjenicu kako sam svjestan rizika kako ću možda ispasti seksist, iako stav nije ni blizu toga) napravite usporedbu s automobilom koji vozite.
Je li on lijep i neupotrebljiv ili je pak sasvim prosječnog izgleda i fenomenalan u svakom pogledu?

Tako bi otprilike mogli okarakterizirati današnji svijet automobila u kojem dizajn i pomodnost u pravilu snose odgovornost za prodaju, dok na iskonski bitne stvari u smislu čistog gušta posjedovanja automobila i onog što isti na cesti predstavlja, zapravo se i ne vodi pretjerano puno računa. Istina, mnogi će reći kako su to dvije krajnosti i kako zapravo nisam u pravu, no pogledajmo malo bolje u to ogromno sivo polje u smislu automobila i što oni danas zapravo jesu.
Kupiti automobil bez klime ravno je suicidu. Također, kupiti automobil koji puno troši nema nikakvog smisla. Ako je automobil tvrđeg ovjesa, automatski je okarakteriziran kao neudoban, a ukoliko sjedala nisu mini-fotelje i u sklopu interijera nema tona stvarčica, prekidača, ekrana i sličnih danas normalnih stavaka opreme jednog automobila, isti skoro pa i nema kupca.
Dakle, u prijevodu mislim kako se danas i ne kupuju automobili koliko se kupuje oprema – bilo standardna ili ona u obliku stavaka koje su navedene na popisu dodatne opreme, pa eto…ako se mene pita, mislim da je u tome problem.

Čisto usporedbe radi, moje odrastanje popratila je hrpa krama bez ikakve opreme, sa volanom i sjedalima, četiri kotača i još pokojom komponentom u to vrijeme sasvim normalnom za jedan automobil. Nisam imao pojma što je to dijeljiva stražnja klupa, treće stop-svjetlo, Xenon-farovi i kontrola proklizavanja, iako su me automobili fascinirali otkad za sebe znam. No bazirati poantu na jednoj osobi, pogotovo iz prvog lica bilo bi poprilično pretenciozno, pa ću zato reći kako znam da u to vrijeme, kada sam bio mali, nisam bio jedini sa takvim svjetonazorima po pitanju automobila.
Moja obitelj i susjedi, tate i mame mojih prijatelja i sva sila ljudi koje sam "po putu" upoznao razmišljala je tako, a nerijetko je poimanje automobila bilo izraženo pitanjem "kol´ko konja ima" ili "kol´ko mu piše na brzinomjeru" ili pak konstatacijama pomiješanih s entuzijazmom i oduševljenjem poput "snimi šlapu" ili "gle, dva auspuha". Takav način razmišljanja o automobilu u to su vrijeme dijelili i mladi i stari – barem prema mojim iskustvima.

Dakle, automobil je kao pojam evoluirao, no znači li to nužno i nešto dobro ili smo se samo svi zajedno razmazili sa stavkama opreme "bez kojih ne možemo"? Vi odlučite – ja svoj odgovor imam.

Bilo bilo kako bilo, čak i u novim vremenima kada automobili postaju sve veći, sigurniji, ekološki svjesniji i opremljeniji ipak postoje ljudi koji nisu u stanju nagovoriti sami sebe da se zabiju u kredit, kako bi vozili automobil kakav ima i susjed, već imaju svoje mišljenje i svoj set mogućnosti u sklopu kojih uz zarađeni novac itekako ulažu i vlastiti trud kako bi svoje poimanje automobila na neki način priuštili samima sebi.
Pa eto, navest ću jedan primjer koji me upravo danas apsolutno fascinirao.

Naime, 19-godišnjak koji će poslužiti kao primjer za ovu priču zove se Corbin Goodwin i za njega sigurno nikad u životu niste čuli, jer usprkos činjenici da dečko živi sa roditeljima na brežuljcima Malibua, ne radi se o nekoj mladoj nadi MTV-a ili glumcu koji će svojim ulogama pokoriti svijet. Dapače, radi se o najobičnijem srednjoškolcu koji svo svoje vrijeme podređuje dostavljanju Pizza, za što dobiva novac prijeko potreban za slaganje jednog jako posebnog automobila.
No prije nego što pomislite kako pod pojmom "poseban" mislim na neki ulašteni primjerak sportskog automobila sa malim milijunom konja pod haubom i optičkim dodacima kakve smo navikli gledati na filmu, odmah ću spomenuti kako se radi o skoro 30 godina staroj Mazdi RX-7 koja na sebi ima više hrđe nego laka, no zato pod haubom ima 5-litarski V8 motor transplantiran iz Fordovog modela Mustang.

Kada sam počeo gledati video napravljen od strane Drive magazina, prvo što sam se zapitao je "zašto baš RX-7" i odgovor me ugodno iznenadio svojom jednostvnošću – zato što je kupljen od nekih penzionera za oko 300 Eura, odnosno u prijevodu samo zato što je jeftin.
Istini za volju, jeftini automobili manje-više uvijek podrazumijevaju nešto što bi se bez problema nazvalo "starom kramom", pa ni u ovom slučaju u tom smislu nema razlike, jer Mazda je na prvi pogled jedna velika hrpa smeća. No već na drugi pogled itekako se mijenja mišljenje, s obzirom da će trenirano oko primjetiti neke sasvim moderne detalje namijenjene performansama, a kada se u bravi paljenja okrene ključ (ili bolje rečeno pomaknu dvije sklopke), te kada V8 pod haubom krene s radom, postaje jasno kako je osnovna namjena ovog automobila jednostavno divljanje, a inicijalnu ideju je moguće opisati jednostavno karakternim prikazom vlasnika.

U pravilu za ovaj automobil ne postoje konkretne specifikacije po pitanju snage, brzine i sličnog čime bi se u sklopu jednog dorađenog automobila vlasnik itekako hvalio. Dapače, ne postoje ni određeni dijelovi koji bi cijeli automobil održali na hrpi, a i slabovidnoj osobi već na prvi pogled pada u oči i činjenica kako zapravo na automobilu nema ni laka, no sve to skupa i nije nešto pretjerano bitno obzirom na gore spomenute činjenice vezane uz osnovnu ideju i namjenu. Doduše mladi dostavljač Pizza spomenuo je tu i tamo pokoju preradu zbog koje je jasno da se oko automobila itekako potrudilo, no isto tako je još jasnije kako ovakav automobil definitivno nije za svakoga.

Uostalom, zamislite još jednu scenu – lijepa i topla subotnja večer, izlazak u neki od klubova…i hrpa ekipe ispred odabranog kluba koja umire od smijeha na samu pojavu osobe u ovakvom automobilu. Nekima bi takvo što možda bilo neugodno, no apsolutno razumijem poriv i moram priznati da bi s opakim guštom upravo za volanom ovakve "hrpe smeće" uživao parkirajući se.
A vi?

TEKST: Ivan "IGloo" Gluhak
FOTOGRAFIJE: SuperCars.net, CarBuzz.com i Google Images
VIDEO: YouTube.com