Essen Motor Show 2012 – Sajam nad sajmovima
Auto-industrija se u pravilu u današnje vrijeme svodi na ponavljanje povijesti uz primjese novih tehnologija, no prava je rijetkost vidjeti originale koji su tu istu povijest obilježili i upravo zato obožavam Essen Motor Show, jer umjesto poprilično suhoparnih predstavljanja noviteta u maniri "što kupiti ove sezone", u Essenu se priča svodi na nešto u stilu "kako istaknuti svoj automobil" ili pak "kako svojim automobilom voziti brzinom svjetlosti", odnosno u prijevodu, ovdje se radi o svojevrsnoj proslavi najsjajnijih dijelova automobilističke povijesti, predstavljanju novih sportski-orijentiranih modela pojedinih proizvođača, pojedinih timova u skolopu raznoraznih serija utrka, te sve sile tuning opreme uz obavezne "guzice i sise" (hvala TBF-u) na izlagačkim prostorima svake pojedine tvrtke ili kluba.
Priču oko ovogodišnjeg odlaska na Essen Motor Show započeo bih malo drugačijim tonom, pa mi se nekako čini prikladnim da za početak spomenem kako sam iz Zagreba krenuo kao ni manje ni više nego doktor, obzirom sam uz ime i prezime tu titulu dobio na akreditaciji za službeni posjet ovom raju na zemlji smještenom na sjeveru Njemačke.
Ideja je bila jednostavna – udobno smjestiti svoje "doktorsko" dupe u auto, pokupiti čovjeka koji bi u obliku svojevrsnog utjelovljenja Androida od krvi i mesa sjeo na suvozačko sjedalo, te uz hrpu sendviča, kave i cigareta konzumiranih u "rauch-zonama" (čitaj: vani na zimi) proputovati oko 1.200 kilometara u jednom smjeru pod okriljem noći, a upravo tako je i bilo.
Uz obavezne temperature od oko minus pet, većinom prazne ceste prekrivene slojem nečeg mokrog, granični prijelaz gdje sam imao dojam da će nas službujuće osobe pretraživati ultra-zvukom i gumenim rukavicama do jednjaka, kupnje vinjeta, mostarina, tunelarina i cestarina, moram priznati da sam u jednom momentu čak posumnjao kada ćemo i hoćemo li uopće stići do Essena, no nakon nešto više od spomenutih 1.200 kilometara ugledali smo prostor fascinacije i delirija u kojem se snovi preklapaju sa javom – Messe Essen.
Doduše, iako možda nepotrebno, jednostavno se moram već sada malčice vratiti unazad i priznati da iako sam bio jedan od onih koji su se u nekim prošlim vremenima bunili na slovenske vinjete i njihove cijene u odnosu na količinu upotrebe cesta za koje sam ih plaćao zajedno sa hrpetinom ljudi koji su u Sloveniju išli po gume ili "špeceraj", nakon testiranja najnovijih austrijskih regulativa koje istovremeno uključuju vinjetu i oko 25 Eura dodatnih troškova kojima se plaća održavanje tunela i sličnog, nekako se nisam mogao oteti dojmu svojevrsnog lopovluka, no ako tako mora biti, tko sam ja da se bunim (iako mi se takav potez od strane Austrijanaca nimalo ne dopada). No neću sad o tome, jer loših vijesti i recenzija ionako ima previše, a to ionako nije poanta niti ovog teksta niti razloga prolaska kroz Austriju, pa je možda najbolje o tome ne dramiti previše i vratiti se nazad u onaj bitan dio zbog kojeg smo i Sloveniju i Austriju ostavili iza nas.
Dakle, stigavši u Essen i našavši mjesto održavanja sajma, "Eingang Süd" i polu-prazna garaža tek drugog dana od otvaranja sajma bili su mjesto na kojem su se vršile posljednje preparacije oko foto-aparata i dogovora po pitanju plana i programa apropos trčkaranja po halama, no već ušavši u Press-Center svi su planovi pali u vodu i ostala je samo jako dobra volja, pa se oko planova nitko nije sekirao pretjerano puno, već se priča svela na buljenje uz kavu u ostakljeni ulaz u paviljon broj jedan i Shelby GT500 koji se vidio unutra kao prvi motiv u obliku na četiri kotača.
Naime, prvi paviljon smjestio je raznorazne kolekcionare automobila zajedno sa ustanovom nazvanom Porsche Museum, koja je ove godine slavila punih 50 godina postojanja najslavnije kombinacije tri brojke u obliku 9-1-1, pa ne treba posebno naglašavati kako sam upravo u tom paviljonu razrogačenih očiju ostavio najveću količinu tjelesnih tekućina kroz razgledavanje prvenstveno Kremerovih trkaćih modela 911-ica (odnosno 935-ica, ako ćemo točno) uz svu silu ostalih modela poput 911 Carrere RSR, 911 GT3, Carrere GT1 i 911 (odnosno 953) Paris-Dakar Rally automobila iz davne 1984. godine.
No to je samo dio paviljona u sklopu kojeg se nalazila sva sila stvarnih klasika koji su svojim pojavljivanjem na sceni nerijetko mijenjali svijet automobila iz godine u godinu, no umjesto silnog nabrajanja spomenimo samo neke poput već spomenutog Shelbya GT500, Jaguara XJ-220, Mercedesa 300SL, Ferrarijevih modela Dino GT i Testarosse, te pokojeg modernog klasika u smislu BMW-a Z8, Gemballe 650 GTR, Moslerovog modela Raptor i Lamborghini Gallarda Superleggera. Uostalom, uz tekst slijedi i oveća galerija viđenog na sajmu, pa vjerujem kako nitko neće ostati zakinut.
Iako teška srca, izašli smo iz paviljona broj jedan i krenuli prema onom pod brojem dva, no uz obaveznu "čik-pauzu" (i opet u prostoru za pušače koji je smješten…pogodili ste – vani na svoj hladnoći njemačkog sjevera) i uz isto tako obavezne rečenice u stilu "E, jesi vidio ovo ili ono", zaputili smo se prema slijedećem paviljonu – onom označenom pod rednim brojem dva.
Tu nas je dočekala gomila svega i svačega – od proizvođača i restauratora felgi i guma, preko tvrtki koje se bave proizvodnjom i obljepljivanjima automobila i svih ostalih prijevoznih sredstava koja podrazumijevaju kotače (a i onih koja kotače ne podrazumijevaju), proizvođača rasvjetnih tijela u obliku farova i LED-stripova, pa sve do proizvođača auto-kozmetike od kojih bi istaknuli tvrtke Meguiars i Sonax, obzirom je Meguiars za svoj izlagački prostor očito odabrao tematiku u obliku obnavljanja starijeg laka na automobilima, te kao prikaz djelotvornosti sredstava te svjetski poznate marke u smislu auto-kozmetike "jednostavno" uparkirao predivan i izuzetno rijedak Ferrari 365 2+2 zlatne boje, a Sonax je umjesto takvog pristupa svoje proizvode očito htio usmjeriti prema poklonicima "bling-bling" ideologije u sklopu tuning-subkulture, parkiravši kompletno sređen Audi TT u plastični bazen u kakvom smo navikli gledati klince na vikendicama. U svakom slučaju maštovito i originalno, zar ne?!
Paviljon pod brojem 3 također je nastavljao u sličnom obliku prezentacije svih mogućih i nemogućih tvrtki na polju tuninga, stylinga i motorsporta, no uz nekoliko dodataka…
Prvi dodatak bio je u obliku nekolicine proizvođača automobila poput Škode, Opela, Forda, Subarua, Minija i BMW-a i na tim su se prostorima mogle vidjeti istovremeno neki premijerno prikazani modeli automobila poput BMW-a 320d Touring o čijoj smo specijalnoj verziji sa M-Performance paketom opreme već pisali u obliku najave, no iako je na fotografijama automobil već ostavio jako dobar dojam, uživo se dojam definitivno ustostručio.
Škoda je predstavila neke nove modele poput Rapida i Citigo u specijalnim izvedbama, no naglasak je bio na povratku na Rally staze diljem svijeta i otkačenom i kompletno novom pristupu koji očito postaje trend za proizvođača pod dirigentskom palicom Volkswagena, jer demo-automobili prikazani na izlagačkom prostoru bili su skroz otkačeni primjerci Citigo modela, od kojih je uvjerljivo najzanimljiviji bio Citigo DJ-Car sa DJ-em upakiranim u njega.
Opel je predstavio hrpu OPC-modela i najnoviji i najmanji model Adam, za koji već sad postoje veliki planovi koji između ostalog uključuju i nastupe na Rallyima u sklopu WRC sezone za slijedeću godinu, a predstavljena je i Ampera u svojoj trkaćoj verziji, te nova Astra OPC u trkaćoj i civilnoj varijaciji na temu iz koje moj suputnik Oliver zvani Fox praktički nije htio van i mrko je gledao sve koji su prije i nakon njega sjedali u Astru OPC kako valjda ne bi štogod ukrali ili Astru oštetili na neki način.
No nakon nekoliko sati slinjenja nad Astrom od strane gore navedenog utjelovljenja Android operativnog sistema u oblik čovjeka, krenuli smo dalje prema Fordovom izlagačkom prostoru na kojem se također premijerno prikazivalo jako puno toga – modeli Ranger Wildtrak, Transit Tourneo, redizajnirana Kuga i nova Fiesta ST bili su samo dio noviteta koje smo imali prilike vidjeti, no najveću pozornost su izazvali modeli Ranger u RockStar Energy izvedbi sa pjesnikom montiranim na njega, te Mustang Boss 302 uz kojeg je stajao Mustang GT Fastback iz 1969. godine – oba u žutoj boji s crnim detaljima.
S druge strane nalazio se štand tvrtke Sparco sa hrpom raznoraznih varijacija na temu modno-trkaće osvještenosti, a u nastavku su proizvođači ovjesa imali štogod novog za pokazati u obliku proizvoda u teoriji i praksi, odnosno montiranih na nekoliko automobila, no sva pažnja usmjerena prema nekolicini automobila poput BMW-a 1M, Toyote GT86 (tko zna koje po redu) i Audijevog RS5 u civilnoj i DTM verziji, pala je u vodu nakon što sam pogledao lijevo, jer na samoj sredini paviljona smješteno je nekoliko automobila koje nikad nisam vidio, niti ću vjerojatno ikad više, a kojima je cilj proslaviti 60 godina ludila usmjerenog prema vjerojatno najslavnijoj utrci svih vremena – 24 sata Le Mansa.
Tu sam pronašao sve ono o čemu sam kroz igre, filmove, literaturu i hrpetinu postera često sanjao otvorenih očiju, uobličeno u neke od najslavnijih bolida koji su ikad posjetili slavnu utrku.
Alfa Romeo T33TT iz 1975. godine, Aston Martin DBR1 iz 1959.godine, Ford GT40 iz 1968.godine, Jaguar D-Type "Long Nose" iz 1955. godine, Matra-Simca MS670 iz 1973. godine, Mercedes-Benz C9 iz 1988. godine, Porsche 962C iz 1987. godine, Peugeot 905B iz 1992. godine, te uvjerljivo najljepši rivali sa staze i filmskog platna (tj. iz filma "Le Mans") u obliku Ferrarija 512S i Porschea 917 (koji je u spomenutom filmu vozio ni manje ni više nego Steve McQueen). Ugledavši Gulf-Racing 917 jednostavno sam stao i nisam se micao jedno određeno vrijeme, sve dok me Fox nije mlatnuo u rame i pitao "hoćeš li se više odlijepiti od tog auta, jer bi i Steve McQueenu već bio dosadan da je čovjek živ?!". Mislim da je time sve rečeno oko toga koliko mi upravo taj Porscheov trkaći automobil znači još od jako malih nogu.
Nakon naslikavanja iz sto i jednog kuta tog legendarnog automobila, ipak sam se nekako uspio odlijepiti od njega i krenuti dalje – prvo prema drugoj strani paviljona broj tri, gdje su se našla dva auto-magazina imenima "Sport Auto" i "Auto Motor und Sport" koji su spremili poseban slavljenički izlagački prostor posvećen "Zelenom paklu" najpoznatije staze na svijetu – Nürburgring Nordschleife, izloživši na njemu oko 10 milijuna Eura vrijednu svitu super-automobila poput McLarena MP4-12C, Porsche 911 GT3RS 4.0 i Carreru GT, Lamborghini Aventador, Ferrari 458 Italiu Spider, te novi Aston Martin Vanquish rame uz rame sa Audijevim modelom R8 Plus.
Ostavši bez ama baš ijednog atoma tekućine u tijelu, zaputili smo se prvo prema nekom od štandova na kojima se prodaje tekućina u obliku sokova, pa zatim prema paviljonu broj četiri, no umjesto direktnog ulaza iz paviljona u paviljon, ovdje se našla slavna "Galeria" u sklopu koje se već poslovično unutar dodatnog izlagačkog prostora nalazi nešto posebno – ove godine u obliku nekoliko iznimno posebnih ručno rađenih automobila.
Prije svega tu je bilo nekoliko Low-Ridera i Hot-Rodova rukom rađenih do poslijednjeg šarafa od kojih je možda najrealnije izdvojiti Ford Sedan Hot Rod kao najniži Hot Rod ikad napravljen, te Ford Sedan Hot Rod iz 1932. godine kao jedan od karoserijom najviših, obzirom da se po tom pitanju nije radilo puno. Nešto kasnije, tj. tek par koraka dalje uz taj "Hot-Rod Hall of Fame" pronašli smo nekoliko doista unikatnih uradaka poput kompletno izobličenog Candy-crvenog Porscheovog "Streamler" traktora iz 1959. godine, najvećeg "Trike" motocikla na svijetu, te apsolutno najvećeg motocikla općenito u obliku 7,80 metara dugačkog "Timeline" motocikla koji je za cilj izrade imao prikazati povijest motora slavne tvrtke Harley-Davidson u svojim izvornim oblicima. Govorim u množini, jer ovaj motocikl ima ukupno sedam motora (od "Panhead", "Flathead" i "Blockhead" motora iz četrdesetih godina prošlog stoljeća, sve do "Twin Cam" motora iz 1992. godine) i deset sjedala. Nepotrebna prerada u svakom slučaju, no isto toliko impozantna i unikatna.
Još par koraka niže i eto nas kraj dvije vrlo posebne "Bube" – jedne u obliku trenutno najbržeg električnog automobila na svijetu, koja sa cca. 220 kilometara na sat izlazne brzine lomi četvrt milje (odnosno 402,31 metar) za oko 9,5 sekundi, a tik do nje jedna Hrvatska verzija slavnog KD-Wagena u obliku materijala iz kojih tvrtka Vrbanus izrađuje ograde. Ta je Buba već nadaleko poznata i priznata kao apsolutan unikat zbog svoje porozne karoserije i ogromne količine detalja od kojih je dobar dio pozlaćen 24-karatnom pozlatom, te je na Motor Showu plijenila izuzetno puno pažnje brkatih djedica s "idiot-kamerama" u rukama.
Paviljoni broj 4 i 4a bili su prije svega posvećeni motociklima – što trkaćim, što unikatnim uratcima poput "Choppera" i "Low Rider" motocikala raznorazne tematike, a posebno ograđen dio ovog paviljona posvećen je motociklima iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, te moram priznati da mi je istog trena, vidjevši stare Benellije, Honde i Kawasakije GPZ u glavi zazvonila asocijacija na film "Mad Max" i ekipu koja je u filmu glumila bandu suludih bikera koji siluju lutke na napuhavanje, kradu gorivo i švercaju lijesovima predvođena glavnim luđakom po imenu Toecutter i njegovom desnom rukom imenom Bubba Zanetti.
Iako priznajem da me motocikli nikad nisu baš pretjerano zanimali i dapače, većinu bikera doživljavam kao neustrašive ljude poput Power Rangera, obučene u kožnu fetishističku odjeću, ove sam motocikle itekako rado pogledao i divio im se, no zato sam veliki ljubitelj onog što se nalazilo u paviljonu 4a – sve sile raznoraznih modela autića.
Otkad sam po prvi puta prije nekoliko godina posjetio Motor Show u Essenu, moram priznati da sam apsolutno shvatio što znači biti pretili klinac sakriven u slastičarnici nakon kraja radnog vremena i apsolutno mi je razumljivo kako je u takvoj situaciji moguće ostati gladan, jer kao što klinac u tom slučaju ne zna koji bi kolač prvi strpao u sebe, tako ni ja nisam znao gdje bih prvo uopće pogledao, a kamoli kupio neki od izloženih modela u svim mogućim mjerilima i od svih mogućih proizvođača automobila za koje sam ikad čuo.
Istina, autići su poprilično skup hobby, no da sam se kojim slučajem to jutro probudio sa desetak tisuća Eura u džepu, ne bi mi nikakav problem bio potrošiti ih na svu silu Porschea, Chevroleta, Fordova i svih ostalih modela koji mi nešto u životu znače. Na kraju sam ipak umjesto klinca u slastičarnici ispao kolekcionarom, jer nisam odolio Firebirdu iz 1979. godine, koji sam od jako malih nogu htio imati – bilo na polici, u garaži ili ispred zgrade.
Paviljoni broj 5 i 6 ponudili su jako puno toga u smislu tuning-opreme i trkaćih automobila, no da sad ne nabrajam svaki posebno, spomenimo samo neke poput tvrtke Dectane koja je pozornost plijenila sa svim mogućim i nemogućim varijacijama na temu lampi, slavnu tvrtku Toyota Motorsport GmbH, koja je izložila Lexus nazvan TS-650 o kojem smo već pisali u obliku najave i doživjeli ga uživo u svom premijernom prikazivanju javnosti, te Renault Sport odjel koji je na svom izlagačkom prostoru uz trkaće varijacije na temu Clia i Twinga izložio svu silu bolida koji se utrkuju unutar Formula-kategorija. Ostatak izlagača potrudio se plijeniti poglede svojim kompletnim uratcima, te komponentama poput felgi, ovjesa i sve sile dodataka kojima je namjena ubrzati automobile na koje se njihov proizvodni program odnosi.
No tijekom razgledavanja paviljona broj šest u ušima nam je počelo itekako zvoniti, pa smo se zaputili dalje, tj. prema paviljonu broj sedam u koji je bila smještena "Motorsport Arena".
Ukratko, ovdje se vozilo sve i svašta – od prezentacijskih modela automobila u obliku Taxija, preko Kartinga i egzibicija kojima su ponajbolji europski Drifteri mamili pljesak ekipe nagruvane uz ogradu.
Obzirom na užasno loše uvjete po pitanju rasvjete, salve ljudi koje me nikako nisu primjećivale dok sam čučeći foto-aparatom pokušavao uhvatiti pokoji kadar bez blica (zbog refleksija koje je kasnije jednostavno nemoguće maknuti sa fotografija), te slabu toleranciju prema sistematskom uništavanju vlastitih bubnjića i centara za ravnotežu u tom zatvorenom i ultra-akustičnom prostoru i nismo se baš dugo zadržavali u tom paviljonu, tako da i ne možemo precizno tvrditi što se konkretno događalo tijekom silnih revijalnih vožnji, no obzirom na zvukove motora tjeranih u crveno polje obrtomjera i konstantne škripe guma, rekao bih kako se događalo nešto vrijedno pažnje, no nažalost i uz čepiće nagurane duboko u uši ipak previše glasno.
Izašavši iz "Motorsport Arene", ušli smo u halu broj osam, koju smo od milja nazvali "buvljakom", jer u sklopu kompleksa hale osam i kata iznad označenog brojem 8.1 doista je bilo svega i svačega za kupiti – od raznoraznih komponenata kojima se može do ludila pojačati audio-sustav u svakom automobilu, preko sve sile dijelova i sitnarije u stilu znakova, kromiranih lajsni i sličnih stvarčica koje bi mogle faliti na nekom projektu u izradi, zatim preko (još) modela autića, originalnih prospekata, stari(ji)h izdanja časopisa automobilističke tematike, pa čak i jednog štanda na kojem se nalazilo milijun originalnih mandura iz raznoraznih servisa diljem svijeta. U pravilu doslovce sve što se može kupiti u smislu ikakve vrijednosti u svijetu automobila, svoje je mjesto našlo na ovim prostorima sajma i priznajem da sam uživao razgledavajući svu silu tričarija na koje prodavači zajedno s kupcima obraćaju pažnju, a ista je misao vodilja popunila i izlagačke prostore u paviljonima 9 i 9.1.
Paviljoni pod brojevima 10, 11 i 12 nudili su manje-više isti pristup kao i ostali prodajno-reklamni paviljoni sastavljeni od tvrtki koje nude raznorazne komponente – kako u smislu unaprijeđenja vizualnih svojstava pojedinih automobila, tako i u smislu povećanja snage i poboljšanja voznih svojstava. U pravilu se činilo teško izdvojiti nešto kao baš posebno, no ubrzo sam spazio izlagački prostor tvrtke Star Paint sa četiri Lamborghinija u sklopu njega, što nisam mogao preskočiti ako već zbog ničeg drugog, a onda zbog originalnog limitiranog 25-Anniversary modela Lamborghini Countacha, parkiranog tik uz tri unikatno polakirana Lamborghini Murcielaga, a onda smo usput svratili i na izlagački prostor proizvođača guma Hankook i prvo se zaprepastili prelijepim i minimalistički dorađenim bijelim Lamborghini Gallardom, a onda smo skoro doživjeli srčani udar kada je drugi izloženi automobil u obliku BMW-a M3 DTM odjednom upaljen bez ikakve prethodne najave i naznake. Strahota jedna koliko je to čudo glasno.
Ostali proizvođači koje bi spomenuo dobit će nekolicinu tekstova u slijedećim danima trajanja sajma, tako da u ovom času nema potrebe za suhoparnim nabrajanjem, no ako baš moramo, spomenimo slavnu tvrtku u svijetu prerade Mercedesovih i Smartovih automobila pod imenom Brabus, isto toliko slavne tuning-tvrtke Lexmaul i DBillas, koje svojim programom dijelova zastupaju Opelove modele automobila, te već mali milijun godina prisutne tunere Renaultovih i Fordovih vozila u obliku tvrtki "Elia" i "Wolf Racing", koji su na Essen Motor Showu izložili svoje najnovije uratke.
Uglavnom, taman kad smo mislili da smo sve prošli i vidjeli, spuštajući se po pokretnim stepenicama uletjeli smo u još jedan paviljom koji nas je apsolutno zadivio – onaj posvećen show-dijelu nazvanom "eBaY Motors TuningXperience", gdje su se u sklopu natjecanja nalazili stvarni uratci stvarnih auto-entuzijasta kakvi pohode tuning/styling natjecanja diljem Europe i svijeta.
Istini za volju, bilo je tu kompletno izobličenih automobila kakve nam je bilo pomalo neugodno čak i gledati, no s druge strane bilo je par automobila na koje smo itekako slinili, a našao se i jedan zaseban dio paviljona u čijem je samom kutu "Rat-Look" ekipa napravila nešto doista posebno, na što smo se istovremeno cerekali skoro do suza i istovremeno se divili svoj sili mašte i ideja, kako pri "slaganju" automobila izloženih na tom dijelu paviljona, tako i svoj sili detalja kojima su dečki uredili taj dio paviljona. Kako slike govore više od tisuću riječi i ovdje ne bih uludo punio bitove i bajtove portala sa dosadnim opisima i nabrajanjima, a iskreno ni nisam baš siguran koliko bi mi uspjelo, pa je možda najbolje da pogledate galeriju i sami pokušate vidjeti sve detalje koji su mene osobno doista zaprepastili.
Naravno, iako smo sve vidjeli i napravili mali milijun fotografija, svejedno je prevladao dojam da smo možda nešto ipak propustili, pa smo se odlučili vratiti na sajam i u nedjelju, kako bi upotpunili dojmove. Ukratko, prošli smo kompletan sajam još jednom i razgledali one najposebnije stvari koje smo samo dvanaestak sati prije gledali po prvi puta, no nismo bili ništa manje fascinirani viđenim i doživljenim. Dapače, čak smo fascinaciju podigli na koju potenciju više, obzirom na neke nove hostese i pokoji detalj koji nam je promakao u subotu, no obzirom na količinu svega što Essen Motor Show posjetiteljima i fanovima svake godine nudi, to nije nimalo čudno. Dapače, čak je i normalna pojava mjesecima kasnije naletjeti na neku fotografiju na Internetu koja za motiv ima nešto što na samom sajmu nisam vidio ili primjetio.
Povratak u stvarnost, tj. u lijepu nam našu recesivnu državu Hrvatsku u pravilu i ne treba puno opisivati, jer smo većinu vremena šutili i uživali u zvukovima osamdesetih tijekom natjeravanja po njemačkom "Autobahnu" bez ograničenja brzine, a kasnije se borili sa snijegom skroz do granice sa Slovenijom, usput i opet mrzeći austrijski novonastali lopovluk sa mostarinama, brdarinama i tunelarinama koje smo ispočetka morali plaćati gledajući vinjetu naljepljenu na vjetrobranskom staklu za koju smo se sto puta zapitali koji će nam zapravo k… (da mi oprostite na francuskom).
Uglavnom, iako sam Essen Motor Show doživio preko nekoliko puta u svom svojem sjaju i ove godine nisam ostao ravnodušan, a "Techno Classica" sajam koji je najavljen za 10. travnja slijedeće godine na istom mjestu počinje se sve više činiti kao slijedeći razlog posjete Essenu.
Idete i Vi?
TEKST i FOTOGRAFIJE: Ivan "IGloo" Gluhak