Buick – Vrag ovaj puta ne nosi Pradu
Vidjevši najavu za ovaj projekt, pokušao sam se prisjetiti kada sam zadnji puta čuo za američku tvrtku Buick, koja je "odgovorna" za jedan od najelegantnijih automobila svih vremena, no nisam uspio natjerati pamćenje toliko daleko. No, sva sreća da na svijetu ipak postoje ljudi koji ne samo da se sjećaju te tvrtke i tog automobila, već su isti odlučili prikazati u najboljem svjetlu do sada – onom koje podrazumijeva kompletan mrak.
Kada je 1963. godine svekolikom pučanstvu najrastrošnije države u svemiru predstavljen Buick Riviera, dotičan automobil istog je momenta postao hit koji su obilježile tri posebnosti.
Prva je bila linija samog automobila – elegantna i prelijepa već na prvi pogled, što je potencijalnim kupcima itekako puno značilo, a druga se svodi na činjenicu kako je tim modelom korporacija General Motors (čiji je Buick bio sastavni dio) napravila presedan u svojoj ponudi u općenitom smislu, s obzirom da Riviera nije dijelila platformu ni s kojim tada postojećim modelom.
Treća posebnost bila je u to vrijeme skoro nepojmljiva snaga za jedan automobil koji svojim dimenzijama i linijama više djeluje kao limuzina nego kao bilo što čak i nadaleko slično sportski orijentiranom automobilu.
Motor je bio ponuđen u dvije varijante – onu koja je podrazumijevala OHV V8 sa 6,6 litara zapremine, te onu koja se mogla pohvaliti s čak sedam litara zapremine u istom OHV V8 obliku, odnosno ako je potrebno dalje spominjati brojke, u obliku slabije verzije govorimo o 325 konjskih snaga, dok je jača varijanta motora razvijala ukupno 345 konja.
Performanse su zapravo bile poprilično "tupe" obzirom na veličinu "Nailhead V8" motora, pa je tako Riviera od nule do stotke ubrzavala za oko osam sekundi i u kao maksimalnu brzinu postizala 185, odnosno 200 kilometara na sat, što je čak i za ono vrijeme u usporedbi s nekim jačim automobilima sa "starog kontinenta" bilo poprilično malo. No u brzini niti nije bila poanta, s obzirom da je ovaj automobil definitivno bilo najljepše gledati dok stoji.
Upravo tom mišlju su se pozabavili dečki iz tvrtke Fesler, koji su kao narudžbu od strane vlasnika tvornice igračaka Ronin Syndicate po imenu Tony Diaz dobili narudžbu osmisliti i napraviti "opaku pilu koja je nalik na gangsterske automobile iz ranih tridesetih".
Nakon mjeseci rada i preinaka na već ionako impozantnom automobilu, svojim radom stigli su do konačne verzije u obliku Riviere od milja nazvane "Satan´s Sled", odnosno jednog od uvjerljivo najbolje izvedenih tuning-projekata koje sam ikad imao prilike vidjeti.
Naime, niti jedan dio ove Riviere nije prošao neopažen, tako da je većina izvornog automobila u nekom momentu pomalo izmijenjenog oblika, odnosno u prijevodu, svaka komponenta karoserije, svaki panel i manje-više svaki detalj koji se nalazio na automobilu u originalu, prošao je itekako pažljivo planirane i izvedene dorade, kako bi finalni proizvod izgledao poput ovog na slikama, odnosno jednostavno fenomenalno.
Detalja ima hrpetina i ako ću sada početi nabrajati, do prekosutra neću biti gotov s tim dijelom, no ipak spomenimo samo neke poput posebno izvedenih okomito postavljenih svjetala (baš kao i u originalu, samo uz moderne dodatke), micanje kvaka s vrata (što podrazumijeva daljinsko otvaranje istih), LED-stražnjih svjetala izrađenih "od nule", te 20-inčne "duboke" Feslerove kotače koji savršeno pašu i uz liniju samog automobila i uz matte-crnu boju u koju je polakiran.
Interijer je također posebno mjesto boravka, s obzirom na količinu preinaka, komponente i materijale koji su kroza nj korišteni, pa se tako na sjedalima i ama baš svim panelima u interijeru nailazi na kombinaciju kože i Alcantare, dok je armaturi dodano pregršt dijelova od poliranog aluminija s posebno izvedenom teksturom.
Mjerni su instrumenti istovremeno retro i ultra-moderni, te posebno izrađeni od strane tvrtke Dakota Digital, a spominjati kako u sklop s ostatkom interijera ove sotonizirane Riviere savršeno pašu, potrebno je otprilike koliko i nož u leđima bilo kome od nas.
Hrpetina opreme je također prisutna, pa se uz sve živo i neživo pogonjeno strujnim udarima u sklopu popisa opreme nalazi dvozonska klima, progresivni Servo-upravljač, ABS, daljinsko centralno zaključavanje i paljenje, te oko 3,000 Watta čiste glasnoće iz audio-sustava tvrtke Kicker.
Vjerovali ili ne, no djeljiva stražnja klupa u ovom automobilu ne postoji.
Naravno, ideja nije bila samo oplemenjivati detalje u vizualnom smislu i onom koji podrazumijeva udobnost i izbijanje bubnjića zvukom glazbe iz zvučnika, već i u onom funkcionalnom, u sklopu kojeg bi ova Riviera bila tehnološki gledano savršeno moderan automobil, sposoban za fasciniranje slučajnih prolaznika i vizualno i svojim sposobnostima na cesti.
Tako se pod haubom umjesto monstruozno velikog i (u današnje vrijeme) u smislu performansi poprilično nesposobnog motora, našao LS-1 motor, transplantiran ni manje ni više, već iz Corvette, što na neki način garantira da je ova Riviera na cesti sve samo ne dosadna i nedorečena, a ponajmanje spora.
Unikati koji s tehnikom imaju veze, a vrijedno ih je spomenuti, podrazumijevaju kompletno novi usisni i ispušni sistem, te za ovaj automobil kroz posebne omjere pripremljen 6-brzinski automatski mjenjač, kojime je snaga (prema riječima koje iz Feslera stižu) " posebno optimizirana i linearno prenesena na cestu u svakom momentu".
Nekako vjerujem tim riječima, obzirom već na samim fotografijama automobil izgleda dovoljno impozantno, a LS-1 u kombinaciji s takvim izgledom isto tako zasigurno zvuči i ide u korak s time.
Bilo kako bilo, volio bih se zamijeniti sa gospodinom Diazom, pa makar to bilo samo na jedan dan ili barem jedan krug oko kvarta.
TEKST: Ivan "IGloo" Gluhak
FOTOGRAFIJE: SuperCars.net, CarBuzz.com i Google Images