Zaslužuje li ovaj Ferrari ulazak u 21. stoljeće?
Naravno da je u sklopu naslova izrečeno tek retoričko pitanje, jer odgovor je jedno veliko „DA“.
Ovaj Ferrari usprkos svojim manama iz prošlosti itekako zaslužuje ulazak u 21. stoljeće.
Lude sedamdesete – vrijeme koje su obilježile razne pozitivne i negativne stvari i situacije.
Dekada u sklopu koje su Rusi ratovali u Afganistanu, diktatori diljem svijeta porobljavali i ubijali, a stradavali su čak i sportaši na olimpijadi.
Vođe država ponašali su se poput paranoične djece, dok su s druge strane protesti cvjetali poput visibaba poslije kiše.
Čak je i u našim krajevima taj duh sedamdesetih prevladao te je u maniri čestih demonstracija i borbe nekoga protiv nečega pokrenuto „hrvatsko proljeće“.
Bilo je tu i prirodnih i onih manje prirodnih katastrofa, naručenih ubojstava, raznoraznih afera, prisluškivanja i svih ostalih divnih stvari kojima pribjegavaju poremećeni autokrati. Ali to je samo dio lepeze s kojom su sedamdesete ostale zapisane u povijesti.
S druge strane svih tih crnih vijesti i situacija stajao je nepokoreni ljudski duh.
Stvarana je glazba koju će se klinci za pedeset godina vraćati. Moda je uspjela savršeno pogoditi kombinaciju između elegancije i seksepila, a onda su tu i filmovi, čiji se junaci i dan-danas štuju.
Uostalom, ajmo ovako: „Alien“, „Star Wars“, „A Clockwork Orange“, „Rocky“, „Grease“, „Dirty Harry“, „Taxi Driver“, „Jaws“, „Superman“, „The Exorcist“, „The Godfather“, „Deliverance“, „The Deer Hunter“…
Sve su to filmovi koji su u sklopu te pomalo poremećene ere svratili na srebrno platno i postali vječni hitovi kakvima se danas samo možemo nadati.
Dakle, sedamdesete su godine u mnogočemu bile užasne, ali i predivne.
…no gdje je tu Ferrari?
Ferrari je u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća na momente djelovao poprilično čudno.
Dio modela izgledom je vukao u šezdesete, dok je drugi dio djelovao moderno. A u nekim slučajevima i znanstveno-fantastično.
To naravno prvenstveno vrijedi za konceptne automobile sa znakom propetog konjića, ali i za neke koji su se godinama prodavali.
Dakle, s jedne strane je Ferrari u sedamdesetima nudio modele poput 365 Daytona i 246 Dino, dok su s one druge svoje mjesto pod suncem brzine i luksuza tražili 512 BB i 308 GTB.
Bilo je tu i more konceptnih modela. Ali od svih se nekako ponajviše ističe čudnovati, svemirski i ekstremno plosnati konceptni automobil pod nazivom Modulo. Stoga vrijedi zaključiti kako se Ferrari u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća često tražio – barem što se cestovnih automobila tiče.
Modeli koji su stizali iz Maranella i od sredine sedamdesetih otpočeli krojiti povijest tvrtke patili su od hrpetine problema. Kvaliteta je bila u najbolju ruku upitna te su neki od Ferrarija iz tog vremena strpani na listu najgorih automobila svih vremena.
No možda je najgori od svih Ferrarijevih prometala iz sedamdesetih uobličen u model 400i.
Ferrari 400i u srži je bio limuzina. No kako signore Enzo nije mogao ni zamisliti Ferrari s četverim vratima, ovaj je automobil ubrzo postao veliki Coupé, odnosno GT-automobil ako vam je tako draže.
Kao bazu dizajna, Ferrari je iskoristio Fioravantijevu ideologiju „tri kutije“. No rubovi i uglovi ovog automobila nisu bili nimalo nalik 365-ici koju je dotični Pininfarinin dizajner potpisao još u šezdesetima.
Time je Ferrari 400i ispao jednim od najčišćih i najfluidnijih Ferrarijevih modela svih vremena. Ali to se usprkos svojim pozitivnim i lijepim stranama samim kupcima baš i nije dopalo.
Naime, tijekom skoro tri desetljeća trajanja proizvodnog ciklusa za ovaj model, Ferrari je na tržište uspio plasirati tek nešto više od 2,900 primjeraka.
Time je 400i označen kao jedan od najnepoželjnijih modela koji su ikada izašli iz tvornice u Maranellu.
No za taj neuspjeh u smislu prodaje nije bio kriv samo dizajn, već i arhaični komadi tehnologije koji su u sklopu ovog modela reciklirani od nemila do bestraga.
I zato se 400i kvario čak i više od Mondiala koji je onako usput rečeno proglašen najgorim Ferrarijevim cestovnim modelom svih vremena.
Usprkos ovećem V12-motoru s 4,8 litara zapremine, performanse su bile u najmanju ruku bljedunjave.
Nekih 315 konjskih snaga je do „stotke“ osiguravalo nimalo brutalno ubrzavanje od 6,9 sekundi, a ovaj je veliki Ferrari mogao potegnuti do nekih 245 kilometara na sat.
Svemu tome je „kriva“ tehnologija tog vremena, ali i ukupna kilaža koja je premašivala 1,800 kilograma.
Dakle, riječ je o velikom, teškom, relativno slabom i iznimno kvarljivom automobilu, pa je stoga zapravo čudno da je isti uspio opstati u Ferrarijevom portfelju punih 27 godina.
Danas kada se proizvođači automobila sve češće pokušavaju nasloniti na neka prošla vremena, nije nimalo čudno da to radi i Ferrari.
Svako toliko je iz Maranella moguće pronaći neku poveznicu s Formulom 1 iz šezdesetih, Can-Am utrke iz sedamdesetih ili pak generalnu orijentaciju prema performansama koja seže od Ferrarijevih prvih dana.
Svako toliko se i nazivi modela orijentiraju prema povijesti, pa na tržište dolaze Scagliettiji, SuperFasti, GTO-svašta-nešto izvedenice i slične moderne evokacije slavne povijesti.
No još niti u jednom momentu nikome u Maranellu nije palo na um izreći nešto poput „E, ljudi…ajmo proizvesti moderni 400i“.
Možda se baš zato tvrtka Ares Design odlučila pokrenuti uskrsnuće jednog od onih „zaboravljenih“ Ferrarijevih modela…
Ideja je nazvana „Project Pony“ i u osnovi podrazumijeva prebacivanje originalnog Fioravantijevog dizajna u moderna vremena.
Koliko je poznato iz inicijalnih najava, kao baza za ovaj poprilično zanimljiv projekt poslužit će šasija donirana od strane novog i modernog Ferrarijevog modela GTC4 Lusso. To u prijevodu znači odličnu bazu za jedan vrlo interesantan projekt te već u teoriji osigurava iskupljenje za 400-tku.
…a onda su tu i performanse…
Prema navodima od strane ekipe iz tvrtke Ares Design, „Project Pony“ trebao bi pod poklopac motora dobiti 12 cilindara posloženih u slovo „V“ te 6,3 litara zapremine i ukupno 680 konjskih snaga.
No to je samo jedan dio ideje, dok onaj drugi podrazumijeva i moderniziranu i ekološki uvjerljiviju motorizaciju u obliku 3,9 litarskog V8-motora koji uspomoć Turbo-punjača razvija 610 konja.
Pa iako se sve skupa u ovom momentu svodi tek na planove, ideje i skice, ovaj automobil već na papiru ima itekako puno smisla.
A i publike koja s puno zanimanja već sada prati razvoj situacije i datume prvih narudžbi sigurno neće nedostajati.
Vrijedi reći kako Ares Design kao tvrtka očito ima fetiš na oživljavanje slavnih i pomalo zaboravljenih automobila iz sedamdesetih.
I to je definitivan plus. Ne samo za uskrsnuti Ferrari 400i, već i za „Project Panther“, odnosno novu i modernu izvedenicu onog najboljeg što je u sedamdesetima predstavljao DeTomaso Pantera.
No u cijeloj priči ne treba zaboraviti jedan potencijalni problem. A taj se zove Dany Bahar.
Naime, g. Bahar je za vrijeme svog šefovanja u Lotusu obećavao sve i svašta. Slagani su koncepti i naizgled se činilo da će Lotus u bliskoj budućnosti na tržište izbaciti jako puno modela s početnim slovom „E“.
No od svega toga ne samo da je nastala rečenica „E ništa od toga“, već je striček Dany poput našeg bivšeg premijera jednostavno nestao s novcima i lotus je (opet) završio nadomak bankrota.
Stoga usprkos mogućnosti da s ovim posljednjim dijelom zapravo pušem na hladno, „Project Pony“ i „Project Panther“ definitivno nad sobom imaju sjenu sumnje i skepticizma. Doduše, „Panther“ je predstavljen javnosti i navodno se proizvodi prema željama i narudžbama od strane kupaca. Ali to ne mora značiti da će i „Pony“ doživjeti istu sudbinu.
No već samim najavama oko oživljavanja Ferrarijevog najslabije primljenog modela na tržištu, svijet automobila mogao bi postati jedno puno ljepše i zanimljivije mjesto.
Slažete li se?
