General Motors i jedan nesvakidašnji apel
U današnje vrijeme ekologija definitivno uzima sve više maha, a to se posebice osjeća u svijetu automobila. No ponekad se čini kako se u svemu tome skupa pomalo pretjeruje…
Steven Patrick Morrissey – ime koje današnjim klincima baš i neće pretjerano puno značiti, jer je glazba ovog čovjeka već lagano prešla u domenu „evergreena“. Isto tako za klince kojima su zvukovi ritam-mašina, pasuljara i dugmetara uz popratno cviljenje neke „pevaljke“ s ovećim prsnim košem, vrijedi konstatirati da Morrissey nije osoba za koju su čuli, niti im je to bitno. No Morrissey i njegova karijera označili su u nepovrat mnoge koji su odrastali tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća.
Što se samog umjetnika tiče, te nevezano za to radi li se o njegovom životu, prije, poslije, ili za vrijeme benda „The Smiths“, njegov je glazbeno-lirični opus teško marginalizirati.
Dapače, dok pišem ovaj tekst, kroz slušalice mi u uši prolaze teški zvukovi bas-gitare portretirani u sklopu „How Soon is Now?“, tj. jedne od ponajboljih i najmračnijih pop-pjesama svih vremena.
Dakle inspiracije ne nedostaje, reklo bi se.
Oni koji znaju tko je Steven Patrick Morrissey, te koji su upoznati s njegovim glazbenim opusom, imaju naočale kroz koje na tog čovjeka mogu gledati. Za sve ostale je on gay, čudan, rasist, nacionalist, pretjerani dramatičar i osoba koja se voli šminkati i nositi ženske majice na koncertima. No Morrissey je istovremeno sve i ništa od navedenog, već za sebe kaže kako je prije svega „osoba“, a zatim i „čovjek“.
To je dokazao nebrojeno puta, kritizirajući prominentne političare koji ne pripadaju nikamo i svoj posao ne odrađuju kako treba, te zatim ništa manje jako kritizirajući kraljevsku obitelj koja ionako „nikome ne treba“ i „samo pozira“. No u posljednje vrijeme je Morrissey svijetu poznat i kao osoba koja se iz dana udan na sve moguće i nemoguće načine bori za prava životinja.
OK…razumijem…nekome je to smiješno. I sam se sebi znam nasmijati kada krenem pravdati aktivnosti s kojima se zaštitnici životinja bave. No onda sjednem za stol i tijekom ručka svejedno pomislim ne bi li bilo humanije jesti zelenilo i izmisliti neku zamjenu za meso, jer mi je žao malenih praščića, kravica i pilića koji žive tek neko kratko vrijeme i fino papaju, da bi u jednom momentu dosegli vrhunac vlastitih života i sami postali hrana.
Moram priznati da je to jedna užasna pomisao o kojoj u posljednje vrijeme sve više razmišljam, pa mi je s te strane jasno da postoje ljudi kojima je takvo razmišljanje nit-vodilja u životu.
No zašto to sve pišem?
Jednostavno zato što je Morrissey odabrao put veganstva i tome je također podredio dobar dio svog života, te se za razliku od mnogih dosadnih gnjavatora koji veganstvo nameću kao jedini ispravan način života, ovaj čovjek „bori“ apelima.
Posljednji u nizu tih apela upućen je na adresu General Motorsa, odnosno konkretnije Chevroleta.
U tom pisamcu Morrissey apelira na GM da svoj ekološki-osviješten model Volt dovede do stanja apsolutne ekološke perfekcije, a evo i kako:
„Dok putujem u Detroit na koncert u Royal Oak Music Theatre, pišem General Motorsu ovo pisamce u kojem molim da Chevrolet Volt i Bolt postanu još više ekološki-usmjereni. To bi bilo vrlo lako moguće uz dodavanje nekolicine veganskih opcija poput umjetne kože interijera – uključujući sjedala, oplate, volan i ručicu mjenjača“.
Morrissey kaže i kako „S obzirom na to da su Volt i Bolt već sada predstavljeni kao ekološki-svjesni automobili i ciljaju na dio tržišta koji se sastoji od ljudi koji tako razmišljaju, takve bi veganske opcije mogle samo još jače učvrstiti ova dva modela na tržištu i privući još veći broj kupaca“.
Naravno da GM još uvijek nije u javnost pustio ništa ni približno slično odgovoru, ali i to se očekuje u neko dogledno vrijeme. A u međuvremenu vrijedi spomenuti kako Volt i Bolt doista jesu neke od sjajnih zvijezda na nebu ekološki-svjesnog dijela tržišta automobila, te kako Chevrolet (odnosno General Motors) kao kompanija bez problema može napraviti takav pomak i poigrati se s još pokojom verzijom polivinil-klorida i poliuretana. Time vi se Volt i Bolt zasigurno još malčice približili veganima i svim ostalim ljudima koji razmišljaju ekološki, pa samim time nije upitan produkt, već kako do njega dolazi.
Naime, polivinil-klorid i poliuretan u svojoj finalnoj formi mogu biti apsolutno ekološki-prihvatljivi, no put kojim oba materijala nastaju (tj. tijekom kojeg se prerađuju i uobličavaju u gotove proizvode) nije nimalo „zelen“ i podrazumijeva puno štetnih tvari koje kroz dimnjake odlaze u atmosferu.
Samim time ova veganska inicijativa ima smisla isto koliko i nema, jer zapravo samo još jednom zorno pokazuje da cijela ta ekološka manija od strane eko-mentalista jednostavno nije dobro osmišljena.
Stotinu smo puta na stranicama ovog našeg malenog internetskog kutka posvećenog svijetu automobila pokušali ukazati na to da automobili nisu ni približno najveći problem u smislu zagađenja. Isto tako smo pokušali objasniti da su hibridi tek jedan dobro osmišljen marketinški trik, dok automobili na struju nemaju apsolutno nikakvog smisla. No eko-mentalisti i dalje tupe po svom i krive automobile za sva zla ovog svijeta, ne uzimajući u obzir tvornice, brodove i ostatak fosilnim gorivima pogonjenih tehnoloških čuda koji s automobilima mogu i ne moraju imati veze.
Samim time mogu bez problema reći da „How Soon is Now?“ još jednom kreće od početka trpati zvukove u moje uši, ali Morrisseyu bih svejedno uputio jedno veliko „oprosti“, jer iako ga razumijem u nastojanjima, istovremeno se s njime i s njegovim istomišljenicima nikako ne slažem.
…a vjerujem da će i General Motors odgovoriti u toj maniri.
