Čemu služe stroge regulative za super automobile?
Današnji super automobili su čisti koliko god je to moguće. Pitanje je zbog čega je to tako: zbog tehnološkog napretka ili birokratske „ekologije“?
Super automobili izlaze u produkcijskim brojakama od nekoliko stotina, a poneki čak ni toliko, tako da kada bi skupili sve nove Lamborginije, McLarene, Ferrarije, Porsche… njihov utjecaj na globalnu ekologiju bio bi zanemariv, pa makar i zagađivali kao 100 hektara naslaganih diesel Volkswagena.
Stvari možemo postaviti ovako: super automobili su predvodnici tehnologije, tj. na neki način možemo ih promatrati kao prototipe koji se mogu voziti (i još važnije – kupiti). Što u suštini znači da današnji vlasnik superautomobila ima komadić budućnosti na raspolaganju u vidu tehnologije koja će kroz pet ili deset godina postati standard i u “normalnim” automobilima.
S druge strane, na super automobile možemo gledati kao na prethodnike trenutne automobilstičke filozofije: kako percepiramo da bi automobili u globalu trebali izgledati, u našem slučaju prvenstveno po pitanju ekologije. Za nas koji smo odrasli u nekim drugim vremenima, na zidove smo lijepili postere automobila koji su iza sebe ostavljali rafinirani miris benzina i pobjede, dok današnji klinci lijepe hibride koji miriše na cvijeće i Monicu Bellucci. Recimo. U svakom slučaju trebamo uzeti u obzir da se percepicija stvari u svemu mijenja, pa tako i u automobilizmu. Svakako će kroz koju godinu biti zanimljivo promatrati i jaz između generacija: „Super-hibrid?! U moje vrijeme je jedino kukuruz bio hibridan, a pravi muški super-automobili su imali V12 atmosferce koji su na auspuh izbacivali polu-probavljene dinosaure!“
No, da se vratimo na početak. Dakle, ako svi Lamborginiji, McLareni, Ferrariji i Porschei nemaju značajan utjecaj na promjenu klimu, uvijek se možemo vratiti teoriji da je potrebno regulirati mase (tj. sve ostale), iako treba imati na umu da je to elitistički pristup – tko ima love, može paliti Amazonu – ali s druge strane, tko ima lovu, može platiti i izdašnu naknadu za svog zagađivača.
Uz sve to, možemo uzeti u obzir argument da se tehnologija, tj. norme izvode iz većeg prema manjem, tj. od super-automobila prema ostalim automobilima. Smanjenje štetne emisije plinova na privatnim automobilima (vjerojatno) nije najefikasniji način u borbi za zeleni planet. Mnogo efikasnije bi bilo sve regulatorne napore usmjeriti prema zatvaranju čađavih termoelektrana na ugljen u svijetu, ili npr. prema regulaciji zrakoplovnih motora. Kada Boeing ili Airbus izbaci novi zrakoplov, nigdje se ne spominje rosna trava, cvijeće, jednorozi i euro norme, nego koliko se sad putnika može naslagati u trup. Zašto onda ne ostavite V12 motore s ogromnim karburatorima i rafiniranim mirisom benzina i pobjede?
Problem u cijeloj ovoj priči što regualtive kroji politika a tada ulazimo u čarobni svijet birokracije koji nas vraća na početak ove priče.
Pitanje i dalje ostaje otvoreno: da li super-automobili – hibridi – poput Porschea 918 zaista prave bitnu razliku?












