Naravno da je takvog što bilo samo pitanje vremena.

Prije nekoliko dana sam u sklopu jednog razgovora unutar četiri zida dnevne sobe čuo vrlo zanimljivu tezu – tezu u sklopu koje mi je objašnjeno kako je zapravo posljednji stvarno upotrebljiv komad tehnologije predstavljen u obliku mašine za pranje rublja. Naravno da sam se prvo nasmijao, jer se takvog što u današnje vrijeme čini nevjerojatnim, no ako ćemo realno, ima u tome istine. Mislim, ako se samo pogleda današnji „umreženi“ svijet, ubrzo postaje jasno da smo nekad mi koristili tehnološka postignuća, dok u današnje vrijeme ona sve više koriste nas i ljudi su postali zamjenjivi.

Realno gledano, u današnje vrijeme čovjek često ispada najslabijom karikom pri pojedinim proizvodnim procesima. Isto tako je na proizvodnoj traci robota nemoguće zamijeniti čovjekom, jer se robot ne znoji, nema potrebu „otići zapaliti jednu“, te u krajnjoj liniji nema sindikalnog predstavnika. Samim time je robot brži, precizniji i savršeno neopterećen eventualnom lošom seksualnom epizodom od večeri prije, ili pak stanjem dionica u Burkini Faso, te samim time nije loše volje i svoj posao radi besprijekorno. Dakle radnici danas ne samo da su zamjenjivi, već su često i zamijenjeni, što je činjenično stanje stvari. No pustimo sad industriju i posvetimo se sasvim normalnim tijekovima života…

Kako bih što je zornije moguće pojasnio vlastita razmišljanja, eto jednog kratkog testa:

Ukoliko ste svoje odrastanje proveli u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća, pretpostavka je da ste imali kućni telefon. Samim time vrijedi i pretpostavka da ste kraj tog telefona imali i neki adresar, odnosno neki popis brojeva koje ste tu i tamo poželjeli zvati.
Naravno, kako je „ponavljanje majka svih znanja“, vjerujem da ste poput mene nakon sto i prvog puta veći dio tih brojeva znali napamet, te je adresar postao nepotrebnim, što pak na neki način govori o prolaznosti tehnologije.

Uglavnom, samim time što smo u glavama imali pokretne imenike i što smo pamtili informacije, te razmišljali vlastitim glavama, mislim da je to bilo jedno jako sretno vrijeme. Uglavnom, ako bi sada krenuli razmišljati, koliko bi brojeva telefona koje danas koristite na dnevnoj bazi mogli izrecitirati napamet? Jedan? Pet? Deset? Hmmm…

Pretpostavka je da ste se zamislili nad ovim testom, pa ako jest tako, pretpostavljam da ćete se onda složiti i sa mnom kad kažem da je tehnologija u današnje vrijeme već toliko napredna, da s druge strane često ispada i nepotrebnom. Dokaz tome je „kruha i igara“ shema s kojom proizvođači unutar pojedinih segmenata tržišta stupaju na scenu i nude raznorazne gluposti koje zapravo nikome ne trebaju. Zatim je zdravu pamet zamijenio Google (ili pak neka druga tražilica koju je na Internetu moguće naći), a „odgoj ulice“ koji su neki od nas prošli s čvorugama na glavama danas je sveden na prepotentne klince koji na društvenim mrežama iz sigurnosti vlastite sobe prijete višestruko starijim ljudima od sebe.

Uglavnom, tehnologija je danas uzela tolikog maha da se razmišljati ili naučiti nešto novo više jednostavno ne isplati s obzirom na to da su sve te informacije nadohvat prsta i ekrana 24 sata na dan. Uglavnom, ne znam kako cijenjeno čitateljstvo to vidi, no u mojoj knjizi vrednovanja je to zapravo tužno.

Realno gledano, jedna od pošasti današnjeg vremena su mobilni telefoni bez kojih je život zapravo nezamisliv i praktički da nema posla, društvenog kontakta ili pak sms-seksa preko neke od usluga koje se takvim glupostima bave, da mobilni telefoni nemaju svoju primjenu.
Većina to ni ne primjećuje, a oni koji primjećuju (poput mene) sliježu ramenima i odgovaraju „takva su vremena došla“.
To naravno nije u redu, no eto…nažalost je očito nužno, jer na mobilnim telefonima danas izuzev pristupa Internetu i društvenim mrežama postoje igrice, navigacije, kalkulatori plodnih dana za žene, podsjetnici i sva sila drugih aplikacija koje u pojedinom segmentu zamjenjuju vlastiti mozak korisnika pojedinog mobilnog telefona. Samim time nama kao ljudima IQ pada, dok s druge strane proizvođačima svih tih pametnih telefona i aplikacija prodaja raste.

Najiskrenije rečeno, čak ni s time nemam toliko veliki problem, no kada se proizvođači tehnoloških pomagala i djelatnici iz područja informacijskih tehnologija odluče napraviti automobil, vjerujte mi da istog momenta osjećam „knedlu“ u grlu kako se širi.

Naime, kako se ispostavilo već prije stotinjak godina, vožnja nije pretjerano kompleksna stvar sama po sebi, no u današnje vrijeme se to možda ponekad ipak čini drugačijim, jer su automobili zbog svih tih silnih tehnoloških rješenja postali pokretnim aplikacijama na četiri kotača. Za početak sami znaju kad im je hladno, a kad nije. Zatim znaju kad je vlasnik dobre volje, a kad bi mu dobro došla masaža leđa.

Isto tako znaju kad je vlasnik umoran, a znaju i sami raspoznavati određene situacije na cesti i na njih reagirati na ovaj ili onaj način. Pri tome su u mogućnosti spojiti se na Internet i na društvene mreže, ili pak putem komunikacije s mobilnim telefonom puštati glazbu po izboru vozača, te mu time uljepšati dan za volanom. Krasno, zar ne?! Naravno da sam u tom dijelu priče izuzetno sarkastičan, jer s obzirom na sve to što tehnologija u automobilima danas nudi, zapravo nimalo ne čudi kako vozač nema ni vremena ni intelektualnog kapaciteta upaliti „žmigavac“ i time najaviti kojim će se smjerom kretati unutar sljedećih nekoliko metara, a to pak često ima i posljedice.

Sudari uz koje se automatski veže materijalna šteta, te lakše ili teže povrede ljudi, dok se u nekim slučajevima obitelji ovijaju u crno zbog gubitka voljene osobe. A zašto? Zato što je vozač (ili vozačica) tipkao sms-poruku ili pregledavao tko ga je sve „lajkao“ od momenta gašenja kompjutera na poslu do prve gužve u prometu na koju je dotični (ili dotična) uspio naletjeti. Zvuči nepotrebno, zar ne?!

Zapravo sam bio apsolutno iznenađen kada sam neki dan sasvim slučajno hodajući kraj kolone automobila u gužvi bacio pogled prema interijerima nekolicine, jer od desetak automobila u koje sam samo usput zavirio jedna jedina osoba nije imala mobilni telefon u rukama.
Nije li to poražavajuća činjenica za „vozače“ koji izuzev automobila koje voze „imaju svoja prava“ i jako se ljute kad ih zaustave „dečki u plavom“ radi eventualne rutinske provjere?
…ili je pak još gori dio tog dijela priče da isti ti „vozači“ s mobitelima u rukama niti imaju koncentracije, niti mogućnosti reagirati na bilo kakvu potencijalnu opasnost, te time vlastite živote zajedno s ostalim sudionicima u prometu nepotrebno izlažu riziku?
Hmmm…

Uglavnom, ispada kako se proizvođači mobilne telefonije i internetski magnati nekako sve više trude vozačima olakšati vožnju (što je smiješno samo po sebi), te već godinama postoje planovi oko autonomnih automobila koje bi pojedine tvrtke iz svijeta informacijske tehnologije mogle potpisati.

Tu prvenstveno aludiram na odvratan mali i klaustrofobičan automobilčić za koji Google misli da je skroz super, te koji će svijetu ponuditi novu „revoluciju prometa“ i percepcije istog.
Zato se godinama razvija pozadina u smislu raznoraznih „akcija“ koje će kad-tad poslužiti u svrhu „maksimaliziranja uspješnosti u smislu implementacije autonomnih automobila u svakodnevni život, što bi vlasnicima takvih automobila automatski omogućilo još bolje iskorištavanje vremena“.
Ajme kakva pretenciozna glupost…
Realno gledano, za što bi ti ljudi tijekom vožnje od točke A do točke B trebali „još bolje iskoristiti svoje vrijeme“? Za ažuriranje trenutnog statusa na nekoj društvenoj mreži, tipkanje poruka ili pak vrištanje na tajnicu ili koleg(ic)u na poslu? Za dogovor oko izlaska, ili pak kupovine preko Interneta?
Ozbiljno…za što bi se to vrijeme moglo „još bolje iskoristiti“ u smislu vožnje u autonomnom automobilu, tj. koja je onda zapravo razlika između takvog automobila i Taksija u kojem možete sjediti bez brige i pameti, te tratiti vrijeme na mobilnom telefonu ili gledajući kroz prozor?
…ako se mene pita, jedino u činjenici da Taksi ne pripada vama, dok autonomni automobil pripada uz cijenu koja zasigurno neće biti mala.

Uglavnom, kako su tijekom posljednjih mjeseci vijesti oko Googleovog klaustrofobija-mobila sve glasnije, zapravo nimalo ne čudi kako se i tvrtka Apple odlučila poraditi na svojoj verziji automobila, kako (najvjerojatnije) u usporedbi s Googleom ne bi ispala inferiornom u bilo kojem smislu.

Prema aktualnim najavama i daljnjim nagađanjima, projekt „Titan“ (kako se ova eskapada na četiri kotača trenutno naziva) ne bi trebao biti autonoman automobil, već bi s obzirom na svoje pogonske elektro-motore zapravo više ulazio u domenu u sklopu koje tvrtka Tesla suvereno vlada. Samim time bi se na tržištu električnih automobila pojavila još jedna alternativa, no kako Apple ama baš ništa ne radi bez dobre računice, pretpostavka je da će se oko cijele priče još nekoliko puta sastati upravni odbor te tvrtke, te vršiti evaluacije tržišta i pozicioniranje svog električnog automobila na istom.

U pravilu nemam razloga sumnjati u „zeleno svjetlo“ za ovaj projekt, no „iCar“ ili „iWheel“ (što bi zapravo bio jako fora naziv) će ipak od ideje do konačnog proizvoda proći još dugačak i trnovit put.

Naravno da se u toj maniri cijela priča odvija pod veom tajni, no s obzirom na nedavne suradnje između tvrtke Apple i pojedinih proizvođača automobila poput tvrtki Volkswagen i Mercedes-Benz, te na razvijanje platforme za zabavu u automobilu pod nazivom CarPlay, ne bi čudilo da cijeli projekt na kraju ipak iz teorije prijeđe u praksu i krene prema tržištu. Samim time zapravo već sada vrijedi zaključiti kako se tvrtka Apple već neko vrijeme malo pomalo petlja u svijet automobila i prateće industrije, pa vrijedi pretpostaviti i da dotična kao jedna od najbogatijih tvrtki na svijetu bez problema može u relativno kratkom vremenu oko ovog projekta okupiti stručnjake i krenuti u detaljnu razradu. Uostalom, što će im preko 170 milijardi dolara, ako samo stoje na računu i ne koriste se za daljnje poslovne eskapade…

Bilo kako bilo, trend struje koji potresa današnji svijet automobila nikako nije zanemariv, dok s druge strane daljnji razvoj tehnologije jednostavno nije moguće zaustaviti. Dapače, kako je krenulo, za koje desetljeće ljudi više neće ni morati izlaziti iz kuće, jer će sva sila pametnih pomagala brinuti o tome da im unutar njihova „četiri zida“ ništa ne nedostaje. No za nas koji ne želimo električne motore u automobilima, te isto tako ne želimo aplikacijom kontrolirati bežični spoj mikrovalne pećnice i paljenja televizora u dnevnoj sobi cijela ta priča ispada strašnom i neutješnom, jer na svijetu ionako već sada postoji jako malo stvari koje nisu podložne kompromisima, pa ako nam uzmu i automobile, te ih elektrificiraju i još dodatno opamete, doista ostajemo zakinuti za jedno veliko polje fascinacije i afiniteta.

…i možemo se uporno nadati da to neće biti tako, no kako se Nada prema navodima iz nekih poslovica i dnevnih medija ipak bavi prostitucijom, mislim da ćemo se prije prikloniti riječima koje nudi Metallica, a koje kažu „Sad but True“.