Ovakvu BMW „kockicu“ još niste vidjeli
Ako je odgovor „DA“ onda je jedna upravo postala dostupna. Cijena? Prava sitnica.
Kada sam bio mali, neki su se automobili činili apsolutno nedostižnima, no kako čovjek odrasta i kako nam svima vrijeme lagano curi kroz prste, tako i automobili koje smo nekoć gledali kroz tu prizmu nedostižnosti lagano postaju dostupnima.
Takvih slučajeva, odnosno automobila ima izuzetno puno, no možda se ta novonastala dostupnost najbolje vidi kroz marku BMW i neke modele kojima je dotična tvrtka fascinirala svijet automobila u nekim prošlim vremenima.
E sad, da me ne bi shvatili krivo, ne pada mi napamet glorificirati neku marku ili model na način „jeftine prodaje“ ili pak izražavanja vlastite zatucanosti, već sam zaključak vezan uz ovu slavnu bavarsku marku naveo iz jednog sasvim drugog razloga.
Naime, BMW-ovi modeli su u startu izuzetno skupi, jer ako ćemo realno, nikoga posebno ne veseli npr. neki prosječno-izgledajući primjerak serije 3 bez klime i nekih dijelova eksterijera i interijera ukrašenih slovom M. Samim time zbog popisa dodatne opreme u sklopu koje se nalazi manje-više sve bitno i interesantno, te cijena kojima se te stavke predstavljaju na tržištu, ispada da je skoro svaki BMW na našim cestama skup ili savršeno nepotreban, tako da sredine u pravilu i nema.
Naravno da takvih proizvođača ima još (i gle čuda, većina je iz Njemačke), no kod BMW-a je to nekako najvidljivije zbog gore navedene poslovične škrtosti u kombinaciji s ideologijom „sportske“ orijentacije kojom se BMW za razliku od nekih drugih proizvođača automobila reklamira već desetljećima.
No BMW-ovi modeli poput ostatka svijeta automobila itekako prate trendove koji se iz godine u godinu nameću, a jedan od najjačih trendova općenito jest onaj koji podrazumijeva „starenje“ automobila.
U toj maniri već nakon nekoliko godina prosječan BMW postaje dostupan, te samim time često predstavlja odabir nas koji nove automobile tu i tamo provozamo bez ikakve namjere zakopavanja vlastitog budžeta u kredit, kako bi si neki od modela mogli priuštiti kao prvi vlasnici.
Stoga naravno nimalo ne čudi kako se tijekom posljednjih godina neki od starijih modela „trojki“ i „petica“ vide praktički na svakom koraku, a velik broj dotičnih primjeraka navedenih serija od svojih je drugih ili trećih vlasnika prošlo i tretman uređivanja i dorađivanja, pa se tako BMW posljednjih godina u svijetu etablirao kao jedna od onih marki koja je sveprisutna u svijetu tuninga.
Kada bi se među takvim uradcima birao najbolji, konkurencija bi bila itekako velika, jer se svako toliko na obzoru pojavljuje neki novi i hvale vrijedan projekt vezan uz BMW, no rijetko koji je „na prvu“ moguće opisati posebnim – pogotovo kada ne izgleda razmetljivo ni na koji način, tj. kada izgleda poput ovog primjerka koji bih želio predstaviti.
Naime, stanovnici nordijskih zemalja u određenim sferama života nisu baš pretjerano normalni. To je vrlo vidljivo u sklopu nekolicine segmenata svakodnevnog života, tj. kroz česta pijanstva i još češća samoubojstva u sklopu kojih nordijske zemlje apsolutno prednjače. No taj dio života u nordijskim zemljama u ovom času mi nije interesantan koliko onaj dio koji podrazumijeva automobile.
Za one koji su prije više od deset godina lagano ulazili u svijet tuninga i te „alternativne“ scene koja podrazumijeva drift, utrke ubrzanja i slično, serijal „Getaway in Stockholm“ nije stran naslov. Dapače, tijekom godina je upravo taj serijal koji opisuje buntovnu vožnju ulicama Stockholma postao nit-vodilja nekim uličnim trkačima koji za zakon jednostavno nisu marili, a posebno su zabavni dijelovi svakog od „nastavaka“ tog legendarnog naslova bili upakirani u tzv. „Bonuse“.
U sklopu tih dodataka kroz raznorazne manje ili više bolesne eskapade štovatelja svijeta automobila bilo je moguće vidjeti doista svega i svačega, no kada se bolje pogleda, BMW je tu bio i više nego često prisutan odabir pojedinaca koji su palili gume i divljali na stazama i oko njih.
Uglavnom, u jednom od tih „bonus“ materijala po prvi puta sam vidio i ovu „trojku“.
Naizgled sasvim „običan“ M3 generacije E30 u privatnom je vlasništvu čovjeka koji se zove Henrik Lind, koji je uvidjevši potencijal tog legendarnog automobila iz svog primjerka „M-trojke“ odlučio napraviti projekt na kojem se nikako nije štedjelo.
Tako je kroz godine uređivanja i dorađivanja nastala ova poprilično unikatna vizija automobila-ubojice, koji je u stanju na cesti rastužiti čak i vlasnike višestruko skupljih modela potpisanih od strane BMW-a ili pak neke sasvim druge marke.
Dotični M3 E30 izvana izgleda sasvim normalno, te na prvi pogled izuzev BBS CH kotača nije moguće primijetiti ništa što bi se moglo istaknuti kao posebno. No upravo u tome i jest čar ovog automobila, jer sve ono što je posebno, na ovom je automobilu skriveno od pogleda i samo rijetki imaju prilike u praksi saznati od čega je ovaj M3 zapravo sazdan.
No kako kod prodaje automobila obično uvijek sve izađe na vidjelo, tako je i u sklopu ove „kockice“ razriješen misterij oko nekih stvari.
Za početak tu je BMW-ov V10 motor koji je otprije poznat iz najružnije (E60) generacije „serije 5“, koji je u ovaj automobil transplantiran kirurškom preciznošću.
Dotični motor u originalu broji ukupno 507 konjskih snaga, no Henriku to očito nije bilo dosta, jer se u sklopu ovog pogonskog stroja brojka popela na ukupno 555 konja i oko 800 Nm maksimalnog okretnog momenta.
Pogon je naravno ostao kakav je i bio, što u prijevodu znači da se sva ta snaga putem manualnog ZF-mjenjačkog sklopa prenosi na stražnje kotače, što pak nije nimalo lagano upotrebljavati na dnevnoj bazi, no čini se ispravno i na neki način prati tradiciju BMW-ovih M-modela.
Kako sam već spomenuo, izuzev BBS-ovih kotača izvana je vidljiva tek obnovljena boja karoserije i pokoji detaljčić koji više opisuje brigu oko automobila nego svu silu preinaka koje su na njemu napravljene, no taj dio priče nije pretjerano bitan kada se spomenu gore navedene brojke i doda im se hrpetina (skupih) dijelova „doniranih“ s BMW-a M3 CSL (E46) i Porschea 911 GT3 Cup.
No kako ne bih nabrajao baš sve preinake koje sam imao prilike pročitati, spomenuo bih samo neke poput ovjesa „na navoj“, odnosno onog koji je moguće podesiti u smislu visine, tvrdoće i još ponekih varijacija na temu poboljšanja upravljivosti.
Tu su naravno i ogromni kočioni diskovi koji u kombinaciji sa 6-klipnim kočionim čeljustima omogućavaju da ova „kockica“ vozaču i pri kočenju razmjesti organe unutar tijela, što je pak neophodno s obzirom na divlji karakter samog automobila.
Ostatak preinaka ipak malo previše ulazi u detalje koji ne zanimaju nikog tko nokte na rukama ne lakira u crno (tj. motornim uljem ili čađom), a i iskreno sve zajedno ovako kroz navode zvuči poput shopping-liste, što pak nimalo ne opisuje sav trud, vrijeme i ideje koje je Henrik ukomponirao u ovaj automobil.
Uglavnom, ako ste ikad poželjeli imati izvana predivno očuvan automobil, te sjediti udobno smješteni u interijer s čijih površina možete jesti koliko je sterilno čist i očuvan, te ukoliko ste zaljubljenik u BMW i „kockicu“ kao jedan od legendarnih modela ove bavarske marke, to je jako lijepo.
S druge strane, ukoliko u ovom momentu raspolažete i s nekih 40,000 eura, to bi moglo biti još ljepše, jer ova Hellraiser-kockica od prije nekoliko dana je u privremenoj mirovini, te u salonu traži novog vlasnika.
I da…znam…40,000 eura se čini poprilično puno novaca, no ako se gleda kroz omjere, onda je jasno da ovoliko snage u ovako lijepom automobilu koji je donedavno bio na listi „nedostupnih“ baš i nećete često imati prilike kupiti.
