Zašto vlastima okupljanja auto-entuzijasta toliko smetaju?
Ne, ozbiljno… Zašto?
Postoji li neki dublji razlog od onog koji podrazumijeva totalno krivu percepciju?
Rekao bih da postoji. Ali mi i dalje nije jasno čemu stavljati veto na druženje. Pogotovo ako nema ekscesnih situacija koje bi nekoga ili nešto na ovaj ili onaj način ugrožavale.
Hmmm…
Ako samo pogledamo prošlu godinu i susrete auto-entuzijasta na parkinzima nekih ovećih shopping-centara u Zagrebu, postaje jasno da ta okupljanja i dalje imaju svoje značenje. I dalje imaju svoje poklonike. I dalje grade svoju subkulturu koja usprkos besparici i manjku bilo kakvih zakonskih okvira unutar lijepe nam naše i dalje postoji.
Da bismo to vidjeli uživo, bilo je dovoljno petkom navečer svratiti na neki oveći parking i gledati svu silu automobila koji dolaze u isto vrijeme na isto mjesto. Uz njih su itekako prisutni neki novi klinci. Oni koji stoje kraj svojih automobila i pričaju s ekipom, ali i oni kojima je „car spotting“ preuzeo dobar dio vremena. Neki od tog spoja fotografije, auto-entuzijazma i društvenih mreža uspijevaju i zaraditi neke novce, pa je cijela ta priča dobila i jedan novi karakter koji vrijedi podržati.
A svega toga možda ne bi bilo da u Hrvata nekom malom brojkom postoje „tjuneri“ i „stajleri“ koji okupiraju dobar dio takvih večernjih druženja. I među njima ćete rijetko vidjeti budalu koja pali gume ili turira na prazno mučeći pri tome klipove vlastitog motora do ludila i nazad.
Ima ih. Ali jako malo.
Stoga prema tim iznimkama ne možemo definirati pravilo, zar ne?!
Uglavnom, kad je već tako, onda je logično postaviti i pitanje zašto se takva druženja sve češće sankcioniraju i zašto pobogu vlastima sve to baš toliko smeta…
Neki će reći kako „tjuneri“ divljaju i svojim preradama na automobilima krše zakone. Reći će da vozači „tjuniranih“ automobila krše sve žive i nežive zakone te se na cesti ponašaju poput idiota na „spidu“. Ali to baš i nije točno jer s jedne strane ti isti „tjuneri“ tijekom takvih druženja i okupljanja mahom stoje parkirani i izvan svojih automobila.
Paralelno s time zakoni koji definiraju prerade i dorade na automobilima ionako praktički da i ne postoje. Barem ne u smislu reguliranja na nivou višem od onog „ništa se ne smije“ i „sve je kažnjivo“. Doduše, mogu se atestirati neke stvari i samim time automobili postaju „legalni“, ali kada zanemarimo svu moguću birokraciju oko toga postaje jasno da se država u svemu tome po tko zna koji puta pravi pametna.
A svi znamo da nije.
Kada bi zakonodavci zajedno s izvršnim vlastima samo na sekundu žele (ili bolje rečeno mogu) sagledati stvari kako one stvarno stoje, vrlo brzo bi uvidjeli da su u krivu. Jer cijela se ta „tjunerska“ priča itekako može regulirati, a država (da je popunjena pametnim ljudima na vlasti) od cijele bi te „tjunerske“ priče mogla profitirati.
Uvođenjem nekakvih konkretnih zakona (umjesto prepisivanja tuđih korištenjem Google prevoditelja) s jedne bi se strane na ispravan način reguliralo što se na automobile smije stavljati, a što ne. Isto tako bi se tom regulacijom i stvaranjem realnog zakonskog okvira uvažavali atesti koje proizvođači opreme ionako moraju izdavati.
Sve bi to uvelike pripomoglo da „tjuneri“ na našim cestama smiju biti prisutni te da njihovi automobili mogu biti istovremeno atraktivni i sigurni.
S druge strane postoji i onaj ekonomski aspekt od kojeg bi država mogla profitirati bez puno drame i problema. Jer ako u civiliziranim državama izvan Balkana „tuning“ kao industrija kroz raznorazne tvrtke i dućane u državne blagajne donosi stotine milijuna Eura na godinu, ne vidim razloga zašto tako ne bi bilo i ovdje.
Tj. vidim, ali to što vidim ipak predstavlja materijal za jednu sasvim drugu priču…
Uglavnom, kada bi inteligencija prevladavala na ovim prostorima, „tuning“ ne bi bio krivo shvaćen i ne bi bio stavljen izvan zakona. Ali valjda je lakše reći kategorično „ne“. A onda po tko zna koji puta trenirati strogoću i ekipu svako malo odvlačiti s druženja na kojima su njihovi automobili (većinom) parkirani te ih slati na izvanredni tehnički pregled.
To je klasična hrvatska priča o gluposti, nesposobnosti, opresiji i kroničnom manjku bilo kakve inteligencije i pameti u sferama onih koji svojim guzicama griju s našim novcima kupljene fotelje i „vladaju“. I to su činjenice, a ne pretpostavke.
Sad će pak neki drugi neki reći kako sve ovo gore napisano nema veze s mozgom. Jer ako se pita Jozu s Laništa ili Baku Ćenifu iz Sesveta, „tjuneri“ divljaju po cesti i ubijaju sami sebe i sve oko sebe. Tako barem piše u novinama, a i striček policajac iz susjedstva je tako rekao, pa onda tako i jest.
Ali to nije ni blizu istini, pa bih takvima poručio da malo bolje prouče tematiku prije nego krenu pričati gluposti, tipkati komentare i protestirati. Jer na ovakvim druženjima na otvorenom ne divljaju „tjuneri“ već polu-idioti željni dokazivanja pod svaku cijenu. I takvi najčešće voze sve samo ne „tjunirane“ automobile.
Uostalom, samo pogledajte jedan od posljednjih u nizu primjera s BMW-ovom „jedinicom“ u glavnoj ulozi na Laništu i vidjet ćete tvornički automobil s tikvanom za volanom, a ne „tjunera“ s presloženim i dorađenim automobilom.
Onaj tikvan u Porscheu koji je prepilio cisternu također nije bio u „tjuniranom“ automobilu, već u 911-ici Turbo koja košta nogu, ruku i bubreg te prosječnom „Toši“ predstavlja nešto nedostižno.
Isto vrijedi i za onog lika koji je nedavno do smrti doveo samog sebe, svoj BMW M3 i curu na suvozačkom mjestu. A onda za „kraj“ vrijedi spomenuti i Hondu na Aveniji Dubrava u kojoj je po skliskoj cesti čovjek zaboravio da 160 ili 180 na sat nisu brzine za javnu prometnicu.
Čovjek za volanom Honde je poginuo. Potom su prijatelji i poznanici zatvorili ulicu sa svojim automobilima, palili svijeće i silovali papučice gasa u leru do kasnih večernjih sati. A sve se to moglo spriječiti da su mu samo rekli „E, frende, daj ne divljaj i ne budi kreten za volanom jer ćeš ubiti nekoga drugog ili samog sebe“.
To sam naravno i napisao u objavi nakon tog nemilog događaja, jer mi je kao vozaču i kao čovjeku puna kapa takvih situacija i užasa na prometnicama. A onda se čak i u moj inbox na Instagramu sasula sva sila prijetnji i uvreda.
I to samo zato što o toj situaciji nisam pisao hvalospjeve o „anđelima“ i slične baljezgarije s kakvima mediji pokušavaju zaraditi „klik“ viška, već sam za tu priču prvenstveno okrivio neodgovornog čovjeka koji zbog vlastite neodgovornosti više nije među nama.
Oni „slavni“ među nama poput onog stranačkog miljenika u Mercedesu, čovjeka s milijun klinaca u Audiju i „Ferrari boy“ frajera na autocesti Zagreb-Rijeka također su zaslužili spomen unutar ovih redaka.
Jer vjerovali ili ne, niti jedan od njih ne pripada svijetu „tuninga“.
U medijima ćete svako malo vidjeti sto i jedan primjer obijesne vožnje s potpuno tvorničkim automobilima u glavnim ulogama.
Za volanima tih automobila ćete vidjeti svakakve ljude koji izuzev liječenja kompleksa i nepoznavanja tematike vožnje i prometnih pravila nemaju pretjerano puno poveznica. Neki od njih su pijani kao majke. Neki su drogirani van pameti. Neki su jednostavno toliki robovi vlastitih kompleksa i manjka inteligencije i odgovornosti za svijet oko sebe da to nije normalno. A neki su jednostavno bilo kakvo poimanje kulture zaboravili za sva vremena.
Ili je nikada nisu niti imali.
Vjerujte mi na riječ kada kažem da niti jedan od tih ljudi nije proveo sate i sate na Internetu tražeći dijelove za svoj automobil i potom tone vremena i živaca u garaži i oko nje kako bi svoj automobil uredio (ili uredila) prema vlastitim preferencijama i guštu.
Zbog takvih je u pravilu izmišljen slogan „Built – Not bought“. Odnosno slogan koji predstavlja distinkciju između onih koji automobilima pristupaju s afinitetima i guštom od onih ljudi s puno novaca i nula mašte.
Taj slogan stvara svojevrsnu distancu i significira o kakvom se čovjeku radi i kako je njegov (ili njen) automobil došao do faze u kojoj se nalazi pred vama na cesti. Jer takva ekipa najčešće nema hrpetinu novaca na raspolaganju, pa samim time na cesti ne divlja kao da osim njih ne postoji nitko na ovom svijetu.
Svako malo smo u medijima suočeni i s nekim mega-uočljivim naslovima u kojima se najčešće prozivaju „vozači BMW-a“. Toj sam se temi već posvetio u sklopu jednog teksta i zato nema smisla ponavljati gađenje koje osjećam kada vidim takav naslov u novinama ili na nekom portalu.
No iako ljudi u BMW-ima iz nekog razloga možda i stoje kao najzastupljeniji u domeni idiotizama za volanom, takvog što ipak treba gledati s koliko-toliko objektivnim očima. A i kroz omjere koji donose razliku između BMW-a i ostalih „premium“ i „non-premium“ proizvođača i modela na tržištu za čijim volanom sjede krkani i potencijalni ubojice.
Dvoličnost je u cijeloj priči to što mediji najčešće ne sastavljaju takve naslove i ne pišu o hrpetini drugih marki u kojima ljudi rade s*anja na dnevnoj bazi.
A vjerujte mi na riječ kada kažem da ih ima.
Ako bih gledao iz vlastitih cipela, onda ekipa s Golfovima VI i VII (najčešće TDI ili GTD) danas uvjerljivo stoji na samom vrhu trona najagresivnijih i najbezobraznijih vozača. Ali to nije realno stanje stvari, već samo neki moj dojam dobiven kroz nekolicinu negativnih i opasnih iskustava u prometu.
Isto mogu reći i za vlasnike Opela, čijeg sam jednog predstavnika prije samo nekoliko dana gledao kako sa svojom srebrnom Astrom karavan uz predivne zvukove nekog turbo-folk smeća na radiju divlja po krcatom parkingu jednog shopping-centra.
Ali i to je samo jedan primjer koji opisuje seljačinu za volanom, a ne široku sliku, jer ne voze svi vlasnici Opela svoje automobile kao totalni kreteni.
Nadalje, mogao bih generalizirati i reći da su ljudi u skupim automobilima hrpa agresivnih krkana za volanom. I jednim bih dijelom najvjerojatnije i bio u pravu, ali niti to nije pravilo, pa samim time niti realno stanje stvari.
No u cijeloj toj priči i dalje većim dijelom nema mjesta za „tjunere“. Jer „tjuneri“ najčešće ne jure kao sumanuti po ovim našim predivnim cestama nalik švicarskom siru s ležećim policajcima na njemu.
Naravno da ima izuzetaka, ali većinom su upravo ti „tjuneri“ zapravo najnormalnija bića za volanom koje možete sresti na prometnicama i parkinzima.
Da… To sam napisao javno. I iza toga apsolutno stojim.
Policija zajedno s ostatkom organa koji tvore zakonodavna tijela sve to baš tako i ne vidi. Jer da je kojim slučajem drugačije, onda bi se za početak pripadnici snaga u plavom tu i tamo maknuli s mjesta na kojima inače stoje i zaustavljaju ekipu bez neke realne potrebe. A onda možda pojedini policajci ne bi poput ljutitih stršljenova salijetali parkinge na kojima se skupljaju auto-entuzijasti koji su od strane javnog mnijenja preimenovani u nešto poput „tjuneri“, „stritrejseri“, „divljaci“ i tko zna kako još sve ne.
Da pripadnici policije žele (ili znaju) pomnije pogledati tko tijekom ovakvih sasvim bezazlenih okupljanja stoji na parkingu, a tko divlja okolo, vjerojatno nikada ne bi došlo do racija (odnosno „akcija“ kako to oni sami nazivaju) i ne bi se pun kufer ljudi bez realne potrebe poput zadnjih kriminalaca odvodio u stanice na izvanredni tehnički pregled.
Ali to se policajcima ne da.
Za pretpostaviti je kako im takvog što nije direktno naređeno. Ili za to jednostavno nisu dovoljno plaćeni, pa zato mlate praznu slamu dok se crne kronike pune šokantnim naslovima. I to ne samo s onima koji imaju BMW u glavnoj ulozi.
Naravno, sve su to samo pretpostavke, dok materijalno stanje stvari nije poznato. I kako stvari stoje, najvjerojatnije nikada neće ni biti.
No u cijeloj priči i dalje postoje opresivni momenti koji svojom generalizacijom nisu fer prema nikome, a to bi se lako moglo izbjeći.
Jer da policija stoji na istom mjestu gdje se svi ti „tjuneri“ nalaze, u slučaju uboda Ce-Ce muhe u nečije dupe i potom divljanja ili paljenja guma na parkingu, eto dežurnih policajaca na licu mjesta. I onda eto zaslužene kazne.
Ne bi li to bilo bolje od puke opresije, nasilnog punjenja proračuna i sustavnog maltretiranja onih kojima se poimanje automobila i društva nerijetko preklapaju?
Rješenja za ovaj „problem“ dakle definitivno ima. Ali je za provedbu tog rješenja za početak potrebno poznavati tematiku, a onda i posjedovati dovoljno inteligencije i razboritosti da bi se sve skupa provelo u praksu.
S takvim se pristupom mogu mijenjati zakoni. Tijela izvršne vlasti u takvom se okruženju zatim mogu orijentirati prema edukaciji i toleranciji, umjesto prema opresiji i bezobzirnom punjenju državnog proračuna koji svako malo netko sa stranačkom iskaznicom pokrade.
S takvim se pristupom može pokrenuti i još jedna grana poslovanja kroz otvaranje dućana i radionica posvećenih „tuningu“ i „stylingu“ što pak donosi zaradu i vlasnicima tvrtki i državi kroz poreze i ostale namete.
Time bi se u nekom kraćem vremenu možda skupilo i nešto novaca, pa bi se od tih novaca mogla izgraditi neka staza.
A onda slijedi prodaja karata za ulaz na stazu i eto još novaca u proračun.
Paralelno s time sigurnost u prometu također odlazi prema nekim pozitivnim momentima, jer ekipa sklona divljanju može dati neke novce za kontrolirano divljanje po stazi umjesto da na javnim prometnicama radi gluposti. I samim time se gradi jedno malo drugačije, odgovornije, pametnije i organiziranije društvo od ovog u kakvom trenutno vegetiramo.
No kao najvažnije od svega vrijedi reći da se takvim postupanjem može poručiti stvarnim auto-entuzijastima da vrijede. Da su sa svojim automobilima dobrodošli i da njihovi automobili obogaćuju i uljepšavaju naše ceste.
Ovakvim načinom funkcioniranja (ili bolje rečeno nefunkcioniranja) priča djeluje dijametralno suprotno. I to ne bi trebalo, a niti moralo biti tako.
Jer umjesto da ih se tretira kao kriminalce i poremećene budaletine koje za volanom svako malo nekoga ubiju, država bi se mogla pobrinuti da sve to „tjuniranje“ dobije konkretne, pametne i logične zakonske okvire. Time bi se i oni najluđi mogli educirati i s vremenom prikloniti uvažavanju zakona, umjesto da ih krše.
Policija bi sve to mogla pratiti budnim okom, umjesto da spava iza jumbo-plakata na Slavonskoj, a mediji bi onda sve to mogli obojiti u neku drugu boju izuzev sive i crne. I tada se „tuning“ i „styling“ više ne bi tretirali poput svojevrsnog kriminala, već kao subkultura koja treba i zaslužuje opstati na ovim prostorima.
Ne bi li nam svima zbog toga barem jednim malenim dijelom svijet bio ljepši?
