Ne, nisu samo vozači BMW-a često idioti…
Vjerovali ili ne, ovo ne pišem kao vlasnik BMW-a kojeg „boli istina“, već kao osoba kojoj u prometu smetaju prepotentni i priglupi krkani koji jure kao da sutra ne postoji i da niti jedan zakon za njih ne vrijedi. A takvi ne voze baš ekskluzivno BMW-ove modele pa ne vidim potrebe za generaliziranjem.
No kad su već mediji i raznorazni statističari toliko napeti na BMW, ajmo tu marku i njene vozače uzeti za primjer.
No krenimo od početka…
Jeste li se ikada zapitali što sve ne valja u Hrvatskoj?
Ja se definitivno jesam. I svaki puta kada samom sebi postavim to pitanje, odgovor je uvijek isti: mentalitet.
Mi Hrvati kao jedan genijalan (čitaj: jalan u genima) narod jako volimo mrziti. Ali kada mrzimo to činimo s nekakvom distancom i time zapravo propagiramo sustav dvostrukih mjerila koji uvelike predstavlja stanje uma naše nacije.
Npr. u današnje vrijeme je moderno mrziti homoseksualnost i protestirati zbog toga, ali će većina na nekom „Tube“ portalu pohotno blejati u dvije porno-dive koje u seksi vešu (ili bez njega) plaze jedna po drugoj.
Zatim je većini baš fora mrziti neki narod ili narodnost. Poglavito Srbe. Ali s druge strane ogroman postotak ljudi uzduž i poprijeko naših prostora jako rado sluša srpske narodnjake i zna tekstove tih naricaljki bolje nego onaj vlastite himne. Uostalom, tijekom posljednjih tjedana se konstantno spominje ona neka Aleksandra koja ja svojim naricaljkama prodala karata u zagrebačkoj Areni čak pet večeri zaredom, a ekipa nazivno i dalje ne voli Srbe i sve što je njihovo. Pa sad neka netko shvati koji se vrag na ovim prostorima događa…
Među Hrvatima i onima koji se tako deklariraju ima i onih koji mrze medije, ali na stranicama tih istih medija na društvenim mrežama konstantno ostavljaju komentare. A ima i onih koji pod paskom vlastite zatucanosti i nečovječnosti jednostavno šire mržnju prema nekome i pri tome skupljaju političke bodove i naklonost maloumnika koji ionako ne znaju bolje.
Uglavnom bismo kao zaključak mogli reći kako “hejtera” i ekipe s jako niskim kvocijentom inteligencije u ovim našim krajevima ne fali.
U našim se krajevima mrze „stranci koji se ponašaju kao kreteni“ ali ti isti stranci dobro dođu kada im treba uzeti lovu za smještaj i naplatiti im pizzu 800 kuna zbog pogleda na zgradu iza koje se nalazi more.
Mrze se i pojedine rase, vjerske skupine i pojedine države poput (u posljednje vrijeme) Rusije i SAD-a. Ali kada u kinima izađe neki hit-film holivudske produkcije, eto nam Hrvata u kinima s kokicama u rukama. I odjednom ih nije briga što se Hollywood nalazi u Americi.
Ili se pak usprkos konstantnom “hejtanju” prema istoku „vrate rode“ i netko bude „mrtav ladan“ pa Hrvati sve to budno prate ne obraćajući pozornost na jezik, dikciju, imena i državu u kojoj je sve to snimljeno.
Iako će se mnogi na ovo pobuniti, svejedno ću javno napisati da usprkos više od 3 desetljeća od osnutka Hrvatske države, mnogi i dalje u glavama nikada nisu izašli iz Jugoslavije.
I to je činjenično stanje koje se vidi na svakom koraku.
Znam da će me neki zbog ove rečenice proglasiti Jugo-nostalgičarem, Orjunašem ili me počastiti nekim drugim epitetom i opisom, ali oko toga ne brinem baš pretjerano puno. Jer mišljenja su poput anusa i svatko ima svoje pa neka tako i bude.
Jer ovdje se ljudi koji nikada nisu niti vidjeli pušku svako malo bune protiv Partizana, Antifašističke borbe, Druga Tita i svega što je Jugoslavija vezala uz samu sebe. Ali ta je ista Jugoslavija nekog vraga ipak i stvorila. A Hrvati su preuzimanjem svog teritorija sve to uspjeli upropastiti, prodati i pretvoriti u prćiju.
Zato nam tvornice ne rade, banke već odavno nisu naše, energente kupujemo umjesto da ih proizvodimo, a privatni sektor financira sve samo ne ono što bi trebao.
I još se k tome tijekom posljednjih nekoliko desetljeća hrpetina ljudi preselila u Kanadu, Njemačku, Irsku i neke druge zemlje, ne bi li tako barem pokušali dostojanstveno živjeti.
Za sve je to kriva Država, odnosno oni koji njome „upravljaju“. Znate, isti oni koji se u svojim službenim automobilima prevoze do sabora i Ministarstava u kojima udobno zavaljuju guzice u fotelje plaćene od strane poreznih obveznika i onda „rade za dobrobit hrvatskih građana“.
Odnosno u prijevodu, kradu, lažu, varaju i povlađuju pojedinim moćnicima koji u džepu imaju stranačke iskaznice.
Naravno, čast iznimkama. Ali takve je u Hrvatskoj potrebno tražiti mikroskopom. I to također predstavlja svojevrstan problem, jer imunološkog Zavoda već odavno nema, pa za tu potragu nemamo kadra ni mogućnosti.
Priča je takva praktički od osnutka države. A ljudi i dan-danas šute i trpe. Tu i tamo se oko svega toga u najboljem slučaju na Facebooku šalju agresivni i kritički-orijentirani komentari. Ali od svega toga na kraju krajeva nema nikakve koristi, jer aktivizam iz fotelje ispred televizora nije aktivizam, već konformizam.
Sve se to u pravilu ne događa zato što narod ne smije ili ne može bolje, već zato što s jedne strane ne znaju, a s one druge su mentalitetom u nekim drugim vremenima. Onima koja s ovim današnjim nemaju baš pretjerano puno poveznica.
Edukacija je također problem, a o kućnom odgoju i usađenim vrijednostima da i ne pričam. Jer kada dijete vidi (bogatog) tatu koji se pod zaštitom stranačke iskaznice ponaša kao da zakon za njega ne vrijedi, naravno da će to djetetu kad-tad postati normalno. I eto nam onda kao rezultatno stanje još jednog pripadnika nove generacije koju boli ona stvar za cijeli svijet. Jer sve se ionako može kupiti, a ako i to ne pomaže, “joker-zovi” i poziv upućen prema tatinom stranačkom kolegi spašava stvari bez ikakve natruhe odgovornosti.
Takvima je u pravilu bitno tek pojesti, popiti, nešto baciti pod muda i tu i tamo nekome razbiti glavu. A onda i sjesti za volan nekog automobila dobivenog na poklon i napraviti s*anje za koje (naravno) dijete ćaćino neće odgovarati.
Ili će po kazni otići u internat u Švicarsku, kao što smo već imali prilike vidjeti iz stvarnih primjera unutar lijepe nam naše.
Realno gledano, u Hrvata postoji nekolicina stvarno bogatih ljudi. I ako samo malo pogledamo pozadinu, jako brzo ćemo doći do činjeničnog stanja koje podrazumijeva oveću količinu poprilično neškolovanih ljudi, oportunista, ratnih profitera i najobičnijih prevaranata koji su na ovaj ili onaj način došli do velikih svota novaca.
Samim time je teško među tim bogatim slojem ljudi u Hrvatskoj pronaći školovanog biznismena. tj. onog koji je vidio svijeta i koji je svojim moždanim vijugama i deset prstiju došao do milijuna nekakvih novaca.
Naravno da i opet vrijedi reći čast iznimkama. Ali svi znamo da se najbogatiji ljudi u našim krajevima dobrim dijelom mogu svrstati u gore navedeno. I to je zapravo tužno, ali istovremeno predstavlja i realnost koja nas sve skupa okružuje.
Zato nikoga ne treba čuditi da ljudima s većim brojem novaca i firmi nego onog koji označava kvocijent inteligencije za oko uvijek zapnu skupe i barem nazivno posebne stvari.
…i upravo u tom dijelu priče nakon ovog podužeg uvoda dolazimo do BMW-a i sličnih „premium“ marki…
BMW praktički oduvijek proizvodi automobile koji se barem nazivno mogu opisati „sportskima“. Kao tvrtka i proizvođač automobila taj isti BMW ima ultra-bogatu i ekstremno uspješnu trkaću povijest koja se s vremena na vrijeme prenosila sa staze na cestu. Odnosno među „običan puk“ koji je za volanom svoje „trojke“ ili „petice“ mogao sanjati da zapravo sjedi u superiornom cestovnom automobilu s pogonom na stražnje kotače.
Zbog toga u BMW-ovim modelima s jedne strane ljudi oduvijek vide svojevrstan luksuz i tradiciju, dok s druge strane BMW za mnoge slovi kao sportski-orijentirana marka.
To naravno zajednički privlači one koji sanjaju o utrkama, ovisnike o adrenalinu i one koji se na ovaj ili onaj način žele istaknuti na cesti. A još k tome BMW-ovi modeli baš i nisu jeftini, što u nerazvijenim mozgovima u prijevodu znači „bit ću viđen i svi će misliti da sam faca“.
To je problem koji se poput kuge nadvio nad BMW kao proizvođača, jer za volanom BMW-a nerijetko imamo prilike vidjeti iskompleksiranog i neukog krkana koji svojim manevrima u prometu direktno pokazuje koliko je jadan, priglup i tašt.
Takvi u prometu najčešće ne obraćaju pažnju na nikoga osim na sebe. Jure kao da sutra ne postoji, ignoriraju crveno svjetlo na semaforima i ostalu više ili manje za sigurnost svih pripadnika na cesti presudnu signalizaciju.
Takvi ne propuštaju pješake niti ostale sudionike u prometu, skloni su psovkama i agresivnim ispadima za volanom, a neki od njih čak izlaze s palicama iz svojih automobila i pokušavaju se fizički obračunavati s ostalim sudionicima u prometu ako im netko prigovori zbog njihove nekulture u prometu.
U gužvama takvi najčešće preteknu kolonu na semaforu i ulaskom u raskrižje pokušavaju izmigoljiti prvi. Zaustavne trake na autocestama za njih predstavljaju prostor za vožnju namijenjen samo njima, a svoje velebne automobile nerijetko parkiraju kako god im se sprdne.
Bitno je samo da se vidi tko je baja i da je automobil blizu obližnjeg lokala u kojima ti se*onje u društvu istih takvih se*onja (u najboljem slučaju) ispijaju kavicu. A pješaci mogu hodati i po kolniku, jer su u očima takvih krkana očito manje vrijedna kasta.
Takvi ljudi ne voze samo BMW-ove modele, već su generalno skloni skupim (i često glomaznim) automobilima u kojima demonstriraju svoju kupovnu moć i status u društvu.
U sklopu te su navike zastupljene i neke druge marke poput Audija, Range Rovera, Mercedesa, Porschea, Lexusa i sličnih “premium” brendova, tako da generalizacija u cijeloj toj priči i opet nema primjenu.
Kada pričamo o skupim automobilima u Hrvata i njihovim vlasnicima, tu prvenstveno govorimo o ljudima koji to baš i nisu. Pričamo o ekipi koja umjesto mozga i kulture koristi novčanik i “rođo-sustav” koji ih iz dana u dan njeguje dok oni sami kao velike Hrvatine u velikom broju slučajeva čak ni porez nisu u stanju platiti.
Takvi uvijek misle da je sve moguće riješiti jednim telefonskim pozivom ili pak s par novčanica. I da stvar bude bolja, takvi su i u pravu jer im to država zajedno s vlastodršcima i njihovim Ementaler-zakonima to dozvoljava.
Uglavnom, zbog takvih se samodopadnih morona za volanom u prometu često događaju prometne nesreće i svako malo netko strada. I kao za Vraga je u dobrom dijelu tih prometnih nesreća barem jedan od aktera uobličen u BMW za čijim se volanom nalazi samodopadni i u svojoj glavi Bogom dani krkan koji misli da zna voziti.
A onda vječito senzacija gladni mediji svako malo upravo BMW istaknu iz mase. I onako usput već u naslovu naglase kako je baš za upravljačem automobila te marke netko mlad i nadobudan, pijan ili jednostavno glup i prepun kompleksa napravio svinjariju u prometu i ubio nekoga.
Gledano očima prosječnog čitatelja i primatelja takve vijesti u tom trenutku čovjek prestaje biti kriv, već se krivcem proglašava automobil. A onda kreće i generalizacija prema ostatku vlasnika automobila te marke.
Kao rezultatno stanje odjednom i mene na cesti ostali sudionici prometa gledaju kao krkana, debila i seljačinu u BMW-u samo zato što se nalazim za volanom. A istina što se mene tiče ne može biti dalje od toga, jer ne prakticiram sumanute radnje za volanom svog automobila uz kipuće note nekog Sinana ili Bubamare dok me štiti krunica ili neko tome slično vjersko pomagalo.
Stoga za kraj eto jedne poruke…
Dragi mediji i svi oni osuđivački-nastrojeni ljudi, nemojte generalizirati. Jer usprkos idiotima koji se sporadično zajedno sa svojim BMW-ima pojavljuju u medijima ima nas koji ni približno nismo takvi. I da stvar bude bolja, upravo mi predstavljamo većinu kojoj se na isti način kao i vama gade kompleksaši koji misle da mogu na cesti (i u životu) raditi što god i kako god žele.
Zapitajte se tko je za cijelu tu priču zapravo kriv i “što je trulo u državi Danskoj” (odnosno Hrvatskoj), pa onda donosite sud.
BMW kao proizvođač automobila nije kriv za to što šačica morona upropaštava trud i rad te tvrtke i njenih zaposlenika, isto kao što početkom devedesetih Opel nije bio kriv za to što većinu Kadetta GSi voze gastarbajteri s dva razreda osnovne i dopisnim iz korištenja mješalice.
U ovoj su priči odmah u početku krivi roditelji koji svoju djecu odgajaju tek sporadično i (najčešće) s mobitelima i tabletima u rukama.
Zatim je kriva država koja upravlja školstvom, prometom i pravosuđem te koja kompletnim idiotima daje za pravo da se ponašaju kako god ih je volja. Jer na to imaju pravo.
Auto-škole s programima iz 1847. godine također cijeloj priči daju svoj obol i na cestu puštaju ljude koji sa strahom u kostima voze i po suhom, a kamoli po kiši i snijegu.
Policija svojim opresivnim radom također ne pomaže ni najmanje, a kada i pomogne, eto nam korumpiranog sudstva koje potencijalne ubojice vraća na cestu i dozvoljava im da nekoga ubiju svojim načinom vožnje.
…i onda se na kraju krajeva svi čudom čude kako i dan-danas postoje ljudi koji se zbog sveg tog nefunkcioniranja sustava ponašaju kao da pravila za njih ne vrijede.
Što se mene tiče, kao vozač, štovatelj svijeta automobila i barem nazivno normalna osoba, to je jedina istina i zaključak koji mogu ponuditi.
Uostalom, ako ću suditi iz vlastitih cipela, prema mojim iskustvima su trenutno najveći moroni na cestama oni u Golfovima 6 i 7. No o tome mediji ne pišu, jer to je samo Golf i tu senzacije nema.
Ali znam da nisu svi takvi i zato još koliko-toliko podnosim te ekstreme koji (najčešće) sa svojim Dieselima divljaju oko mene praktički na dnevnoj bazi.
Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.
