Ljudi, je l’ baš moramo biti kreteni?
“Budem-ne budem…budem-ne budem…budem-ne budem”… To je otprilike bilo razmišljanje tijekom posljednjih 24 sata. Jer glorificirati prometne tragedije i tikvanima koji ih uzrokuju davati medijskog prostora nije nešto što preferiram. No idemo pokušati pogledati jednu širu sliku…
Ako ste ikada gledali film “The Crow” (odnosno “Vranu”, kako glasi doslovan prijevod na hrvatski nam jezik), možda vam je tamo negdje u primozgu ostao jedan stvarno genijalan citat.
Dotični glasi ovako: “Čovjek ima ideju. Ideja privlači druge sličnih razmišljanja. Ideja se širi. Ideja postaje institucija. Što je bila ideja?”.
Iako se radi o filmu čiji je scenarij unaprijed napisan, svejedno je riječ o jednom od citata koje nije mogao smisliti glupan. Dapače, ako samo malčice pogledamo oko sebe, postaje jasno kako ovaj citat savršeno funkcionira unutar raznoraznih dijelova naših života i svijeta oko nas. Od udruga, ekipa istomišljenika, pa sve do države u cijelosti. Sve su to inicijalno bile ideje koje su s vremenom oko sebe okupile ljude. A potom se najčešće izgubio kompas i eto nam tone potencijalnih ideja koje zbog previše ljudi i natezanja oko njih jednostavno odlaze u… (cenzura).
Uglavnom, ista je priča i sa svijetom automobila.
U našim je krajevima organiziranih susreta auto-entuzijasta oduvijek bilo. Neki su bili službenog, a neki manje službenog tipa. No pojavljivanjem Interneta cijela priča oko takvih druženja krenula je u nešto drugačijem smjeru…
Prvo su krenule tzv. News-grupe. Zatim je s tih News-grupa usmjerenje krenulo prema forumima. I tu se dogodila prijelomna točka u sklopu koje su krenula druženja izvan virtuale, odnosno na “mitinzima” ili “eventima” – najčešće ilegalnog tipa. Onda su se na tim “mitinzima” i “eventima” ljudi počeli grupirati, a potom su se zbog ideje “svoji među svojima” počinjale stvarati raznorazne udruge i klubovi ljubitelja ove ili one marke i slično. Neki su se od klubova bacili u organizaciju legalnih evenata i svojim članovima osigurali mjesto zabave pod medijskim i sponzorskim suncem, pa je ta idila potrajala nekoliko godina. No kako je iz godine u godinu cijela priča sve više odmicala od osnovne ideje i pretvarala se u instituciju, tako je došlo do svojevrsnog zasićenja i do danas se sve to skupa većinom uspjelo raspasti. I to najčešće zbog svađa uzrokovanih egom nekog od članova udruge, foruma ili kluba i sukobima ideja zbog kojih se raspad nečega u datom momentu činio kao jedini izlaz.
Vidite li sada zašto sam u onom uvodnom dijelu teksta iskoristio citat iz “Vrane”?
Sjećam se kada smo prije desetak godina u Zagrebu svake subote imali mini-susrete nalik onima iz “Fast and Furious” serijala. Okupirali su se parkinzi, svjetlilo se i turiralo. Puštala se tona Hip-Hop i Techno-glazbe. Basevima i visokotoncima su se silovali zvučnici i subwooferi montirani u škrinje i ledenice unutar prtljažnog prostora. Pričalo se i smijalo uz gutljaj-dva kave ili nečeg gaziranog iz obližnjeg dućana. Stvarala su se neka nova prijateljstva i dolazilo se do nekih bitnih ili manje bitnih saznanja o automobilima i pojedinim mikro-svjetovima vezanih uz njih. I tako najčešće do kasnih večernjih sati, kada smo prepuni dojmova odlazili nekamo u provod ili pak umorni kućama. I to je ona lijepa strana te priče o “tjuningu“, “stajlingu” i sveopćem entuzijazmu vezanom uz automobile i svijet oko njih.
Iz tih je foruma, klubova, mitinga i evenata došlo i do nekoliko serija utrka ubrzanja. Zatim je svoju priču otpočeo Drift, a onda su nastale i neke druge grane auto-sporta. No taman kada čovjek pomisli nešto poput “Je*ote, kako je sve ovo dobro“ eto nam opet one institucije iz gore navedenog citata i opet sve odlazi u krasan… (opet cenzura).
Laži, muljaže, vrijeđanja i maltretiranja na ovaj ili onaj način, nametanje samovolje, liječenje kompleksa i naravno sveprisutno natjeravanje svake lipe – neovisno o tome koliko se leševa pri tome stvara i preko koliko ih se prelazi. Tako otprilike izgleda dobar dio onoga što su nekada bile velecijenjene udruge i klubovi, te organizirani eventi od strane dotičnih. Jer danas izuzev vječne ekipe iz Auto Kluba Slavonija i genijalaca koji iz godine u godinu sa sve manje i manje financijskih sredstava na raspolaganju organiziraju Croatian Drift Challenge, u Hrvatskoj se na polju utrkivanja ne događa ništa pretjerano bitno. Jer su za početak pojedini organizatori (čast izuzecima) na sve moguće i nemoguće načine krali. Od čudnovatih transakcija poput uplata i isplata preko računa pojedinih udruga i klubova, preko donacija iz sumnjivih izvora, muljaža s prodanim ulaznicama i još većih muljaža s naplatama ulaznica bez fiskalizacije, izlagačkih prostora i popratne infrastrukture poput ograda i tribina. Kao što je to slučaj u visokim političkim i gospodarstvenim krugovima, puno je toga u domaćem auto-sportu na neki način okaljano gramzljivošću i uzimanjem novaca na sve moguće i pokoji nemogući način. Stoga su prema pukoj inerciji takvima kad-tad morali postati i pojedini natjecatelji koji su zbog novaca odjednom poput pijuna bivali upetljani u afere i lopovluk na većoj ili manjoj skali. A time je pak malo pomalo zatvaran lijes koji se u Hrvata naziva Auto-sportom. Čavao po čavao, ali s dobrim i skupim čekićem koji je ovaj naš “rođo-sustav” nekom “kumu” platio.
Zato danas izuzev sporadičnog “Track-Day” eventa, Drifta na Mićevcu i Grobniku ili pak pokoje utrke ubrzanja više praktički da i ne postoji mjesto na kojem se može organizirano juriti sa svojim automobilom, pa se priča kad-tad morala preseliti na ulice gdje svako malo netko biva ozlijeđen ili jednostavno pogine.
Tome smo svi svjedoci, jer mediji poput vampira eksploatiraju svaku takvu tragičnu priču i od toga rade maestralne i šokantne naslove, ne bi li prodali koji primjerak tiskovine ili iznudili još jedan “klik”. Glavnim je akterima takvih idiotskih eskapada sve to jako smiješno i zabavno. Skupljaju se “lajkovi” na “Fejsiću” i “Instaču” i klinci kontra zakona i van pameti postaju popularni i super.
Policija u svemu tome najčešće tek polovično radi svoj posao, jer neki od sudionika prometa nam svagdašnjeg “otprije poznatih policiji” ili pak “s više od XY evidentiranih prekršaja” usprkos “Sigurnosti i povjerenju” i dalje bezbrižno rade s*anja po domaćim prometnicama. Drifta se po rotorima, pale se gume na prometnicama i oko njih, te se svako malo vratolomnim brzinama prenapučenim ulicama voze slalomi. Pa kad se dogodi neka vrsta stradanja, odjednom su na par dana svi jako pametni, suosjećajni i brižni, te se svi od „divljaštva“ uvelike ograđuju. I tako iz godine u godinu – u krug i bez nekih realnih promjena.
Prije dan-dva-tri smo unutar senzacionalistički-nastrojenih naslova pojedinih medija bili suočeni s još jednim u nizu divljanja po zagrebačkim prometnicama. Divljanju sa smrtnim posljedicama. Riječ je o sljedećoj situaciji u prometu koju s portala “24 Sata” ovom prilikom citiram:
“Mladić (24) smrtno je stradao u prometnoj nesreći na Grižanskoj ulici u zagrebačkoj Dubravi u noći s utorka na srijedu. On je upravljao osobnim automobilom marke Honda Accord zagrebačkih registracijskih oznaka no zbog neprilagođene brzine izgubio je nadzor nad vozilom te sletio s kolnika udarivši u koš za smeće, zatim prometni znak te stablo. Policija je također priopćila da vozač za vrijeme slijetanja s ceste nije bio vezan”.
Dakle, kao rezime imamo gluho doba noći usred tjedna, polu-smrznutu cestu, gradsko naselje, javnu prometnicu, zimsku temperaturu koja je u debelom minusu i klinca za volanom kojem očito nije bilo jasno da svi parametri te jednadžbe u velikom postotku znače teško ozljeđivanje i potencijalne smrtne posljedice. I to je u potpunosti razumljivo svakome tko je ikada sjeo u automobil i desnu nogu zajedno s papučicom gasa zavario u pod.
Realno gledano i bez muljanja mogu bez problema reći kako smo svi to na ovaj ili onaj način prošli. Svatko je od nas (uključujući i mene osobno) u nekom momentu svog vozačkog staža za volanom bio idiot i kompleksaš, te je naizgled sasvim običnu gradsku prometnicu u glavi sporadično pretvarao u trkaću stazu. Stoga mi ne pada napamet po bilo kome takvom bacati kamenje samo zato što u datom momentu dotični jednostavno nije pronašao načina kontrolirati vlastiti adrenalin. No generalno gledano, dok automobili postaju nazivno sigurnijima, ljudi koji ih voze odlaze u reciprocitet i postaju sve tupavijima. I to je činjenično stanje, jer se koncentracija u smislu prometa danas puno češće veže uz tipkanje poruka na mobitelu, nego uz obraćanje pažnje na situaciju u prometu. Usprkos “civilizaciji” i “napretku ljudskog uma” (što će psiholozi često reći), još uvijek na cestama imamo polu-idiote koji misle da je sasvim u redu sjesti za volan s 18 promila krvi u alkoholu. I dalje na prometnicama imamo sebične ego-manijake koji ne znaju upaliti žmigavac dok skreću i koji ne bi propustili pješaka ili automobil sa sporedne ceste baš da im i goli životi o tome ovise. Auto-škole i dalje šutke rade “po zakonu”, a dotični je zakon na snazi tamo negdje od stoljeća sedmog, kada je na cestama bilo 800 puta manje automobila nego danas. Snage reda i mira uza sve to radije stoje skrivene iza jumbo-plakata kraj neke prometne ceste i “ciljaju” one koji prekoračenje ograničenja brzine krše s 20 km/h, nego da se pozabave s gore navedenim “otprije poznatima policiji” i onima “s više od XY evidentiranih prekršaja”. Jer to vjerojatno zahtjeva puno više truda za istu plaću. A svi znamo da je u Hrvata plaća uvijek premala.
Čak i kada dečki i cure u plavom svoj posao odrade kako treba, sudstvo na osnovu “tko je čiji” ili metodom “plave kuverte” najčešće pušta sve te tikvane nazad na ulicu i time dotični ispadaju zaštićenijima od ličkih medvjeda. Pa kad je već tome tako i kada je poruka između redaka sasvim jasna, zašto onda klinci ne bi divljali, zar ne?!
Ovaj nedavni događaj koji kombinira klinca od 24 godine s Hondom Accord i Avenijom Dubrava nije izolirani slučaj. Takvih je ove godine već bilo popriličan broj. I s obzirom na letargiju, neznanje i kronični nemar vladajućih, takav će se trend i nastaviti. Jer s jedne strane stoje zakoni koje nitko ne doživljava bitnima, s druge pak stoji znanje i razumijevanje (ili bolje rečeno neznanje i nerazumijevanje) tematike vožnje, a treću stranu definira “pravo” svakog od nas da radi što želi. I to pravo ljudi uzimaju sami, pa zato ginu i ubijaju druge u svojoj neposrednoj blizini.
I što je najgore od svega, ova priča s Hondom i “mladićem od 24 godine” ima nastavak. I to onaj uobličen u apsolutni primitivizam i ponovno provođenje samovolje i “prava” koje određena skupina ljudi daje samoj sebi. Pravo na silovanje papučice gasa u “leru” i na javnoj prometnici u kasnim večernjim satima kada normalni i radni ljudi već odavno spavaju. Odnosno, u prijevodu (i u policijskom žargonu) pravo na remećenje javnog reda i mira. Eto tako jer se može.
Objašnjenje jednog od aktera ove bijedne demonstracije tugovanja za dragom osobom kaže ovako (da ponovno citiram portal “24 Sata”): “Ljudi iz cijelog Zagreba došli su mu odati počast, nisam se tome niti nadao. Zapalili smo svijeće, postavili smo ih u znak slova H što znači ”Honda” koju je vozio i obožavao. Onda smo nekoliko minuta turirali u znak sjećanja”.
Dakle, ako sam dobro shvatio stanje uma ožalošćenih prijatelja, recimo to ovako: kompadre im se nažalost ubio divljajući po Dubravi i vozeći “neprilagođenom brzinom” (što god to značilo) polu-zaleđenom i skliskom cestom. Zatim se njih nekoliko “iz cijelog Zagreba” skupilo na ulici i odlučilo sastaviti “H” od svijeća i turirati automobile na cesti u znak sjećanja.
Jesam li jedini kojem ta priča zvuči poput praktične demonstracije gluposti, pukog ljudskog primitivizma i praktičnog prikaza poimanja i uvažavanja dvostrukih mjerila?
Zovite me bezosjećajnim moronom ako želite, ali u cijeloj priči tu neke stvari poprilično nedostaju. Jer nitko izuzev policije, rodbine i prijatelja u medijima nije saznao niti kako se dečko zove. Nitko nigdje nije naveo je li se možda nešto dogodilo s automobilom prije ovog tragičnog događaja. Iako su jako male šanse za takvog što, u maniri sociološke korektnosti vrijedi se zapitati je li se možda zaglavila papučica gasa na Hondi s kojom je dečko upravljao? Ili je istu možda zaglavio tepih? Je li neki mehanički kvar “kumovao” cijeloj priči? Je li možda bila riječ o “sinkopi”? Ili je jednostavno riječ o klincu s previše adrenalina u krvi i premalo znanja o vožnji. No to vjerojatno nećemo saznati iz nepristranih krugova, jer većini valjda nije bitno.
Na kraju krajeva ispada kako je policiji važno tek “odraditi” još jednu intervenciju i potom napraviti zapisnik, tj. mrtvo slovo na papiru. Medijima je najvažnije istaknuti još jednu senzacionalističku objavu, a prijateljima pokojnog “mladića (24)” bitno je iskazivati žaljenje na jedan apsolutno primitivan način, te umjesto sjećanja na frenda svijećama na cesti reklamirati Hondu. Jer ovo svjetleće “H” bez ikakvog problema tom renomiranom proizvođaču automobila može poslužiti kao neka vrsta morbidne reklame koju su od ove ožalošćene ekipe dobili na poklon.
Iskreno govoreći, od svega toga mi je muka. Jer u današnje vrijeme usprkos svim mogućim i nemogućim apelima, dobrotvornim koncertima i od strane državnih tijela sponzoriranih akcija ljudi na prometnicama i dalje ginu. I to iz jednog-jedinog razloga – zbog samih sebe.
I zato mi uz sve dužno poštovanje svima ne pada na pamet žalovati oko čovjeka koji 6 godina nakon zakonske punoljetnosti i položenog vozačkog ispita nije uspio shvatiti da poledica i natjeravanje ne idu jedno s drugim. Isto tako mi ni u primislima nije pokušati razumjeti i razložno samome sebi objasniti što je u glavama ožalošćenih koji su za života imali priliku i mogli prepoznati problem. Mogli su na kavama i druženjima utjecati na svog prijatelja, umjesto da nakon tragedije svojim probušenim ili “tjuniranim” ispušnim loncima bude radni narod turirajući im ispod prozora.
Odbijam prihvatiti medijske senzacije, polovične zakone i nemarno sudstvo. Ne zanimaju me ni programi koje prema slovu (u današnje vrijeme smiješnog) zakona provode auto-škole i zbog kojih se na cestama iz dana u dan množe potencijalni ubojice s vozačkom dozvolom u novčaniku. Budući uplašeni vozači koji će pod paskom sigurnosti prsa nabijati na volane i pri tome voziti 14,2 kilometra na sat, iritirajući sve ostale do beskraja. Budući sebičnjaci, ego-manijaci i nekulturni silovatelji prometnica. Ljudi koji vozačku dozvolu i dalje vide kao svoje pravo, a ne privilegiju. Jer vozačka dozvola košta nešto novaca i malo vremena, dok na sposobnost i motoričke sposobnosti, te na stanje uma i psihe nitko ne obraća pozornost. Jer tako programi auto-škola unutar zakonskih okvira funkcioniraju već desetljećima. I nitko se ne pita zašto su nam statistike crne, već se tek tu i tamo u nekoga uperi prstom zato što “vozi BMW” ili zbog neke slične gluposti.
No od svega me najmanje zanimaju razlozi zbog kojih ljudi i dan-danas bez ikakve kulture, znanja, pristojnosti i pameti jurišaju prometnicama lijepe nam naše. Jer to nisu razlozi, već opravdanja. A posljedice su i dalje tragične.
Stoga zapravo želim znati samo jednu-jedinu stvar: do kada će cijela priča oko prometa, pameti, kulture i odgovornosti izgledati ovako jadno, odnosno što se to treba dogoditi da svijet oko nas shvati osnovni apel u obliku pitanja koje glasi: “Ljudi, je l’´ baš moramo biti kreteni?”
Sve bi ostalo bilo suvišno priupitati. Zar ne?!
