VIDEO: Filmski jad i bijeda s potpisom Ferrarija
Nema druge opcije, nego ovako nasloviti ovaj osvrt na promotivni video za Ferrari SF90 Stradale.
A evo i zašto…
Današnji klinci to ne znaju, ali prošla su vremena uz mnoge otegotne okolnosti sa sobom nosila i neke fascinantne stvari. Neponovljive detalje koji su se u današnjem moru političke i sociološke korektnosti jednostavno izgubili. Ili još gore od toga – zapeli na rubu zakona.
Jer sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća bile su posebne u mnogočemu – od mode, preko glazbe i filma, pa sve do svijeta automobila – pogotovo u smislu utrkivanja kojem se upravo unutar tog vremenskog perioda proizvođači svako malo vraćaju.
I naravno, pozivaju se na tradiciju, te pokušavaju nekim novim klincima objasniti kako je danas sve bolje, ljepše i zanimljivije nego što je to slučaj s nekim prošlim vremenima.
Iskreno govoreći, da… Neke su stvari doživjele svoj evolucijski pomak. Glazba je evoluirala u tehničko i produkcijsko savršenstvo, a svijet filma je na jednom naizgled jednostavnom zelenom platnu posljednjih godina donio svu silu super-junaka i njihovih eskapada.
Ali sve je to sasvim logično, s obzirom na tezu koja kaže da evolucija za čovjeka ne prestaje. Tim više što se upravo u današnje vrijeme na sve moguće načine pokušavaju replicirati i ponoviti uspjesi iz tih estradnih domena.
Pjesme iz osamdesetih se uporno obrađuju, a u svijetu filma se svako malo dogori neki „rimejk“ nekog slavnog naslova iz prošlih vremena.
Dakle, trend štovanja prošlosti u današnje je vrijeme aktualniji nego ikad, i to je činjenično stanje od kojeg mnogi zapravo bježe i na neki način zaziru.
Što se pak svijeta automobila tiče, može se slobodno reći da je taj svijet danas pouzdaniji nego što je to nekada bio slučaj.
Ili pak u nekim slučajevima i nije baš. Ali ako već ništa drugo, onda barem vlasnici današnjih automobila ne moraju imati malu maturu iz mehanike, kako bi održavali svoje automobile.
Jer uz garantne rokove i svu silu pomoći od strane ovlaštenih i manje-ovlaštenih servisa, vlasništvo nad automobilom, kao i njegovo održavanje ne mora nužno biti luksuz.
A to je u svakom slučaju civilizacijski pomak. I to je sasvim u redu.
Ono što me kao dijete sedamdesetih i osamdesetih godina u današnje vrijeme itekako smeta svodi se na sve moguće i nemoguće evokacije slavne povijesti.
Poimanja tradicije i tome sličnih ideja koje u samoj srži zapravo podrazumijevaju puki marketing i prodaju bez ikakve duše i emocija.
Hladnu i proračunatu priču koja na kraju godine osigurava bonuse i deblja bankovne račune svojih tvoraca, dok ljude bez njihovog znanja najčešće radi budalama i pukim konzumentima koji svog konzumerizma nisu niti svjesni.
A to više nije pozitivan civilizacijski pomak, već više podsjeća na nešto što bi „Matrica“ radila svojim ljudima-baterijama. I to mi se naravno ne sviđa.
Ali upravo od toga nema bijega, pa je zapravo smiješno stajati sa strane, gledati sve to skupa i cinično se smijati pokušajima.
Dakle, kada (svako malo) poput dinosaura konstatiram kako su neke stvari u onom subjektivnom smislu ipak bile bolje i zanimljivije nego što su danas, mnogi mi skaču po glavi.
Pogotovo neki ovisnici o majonezi i kulenu s kojima svako malo pijem kavu. I s jedne strane razumijem njihovu odanost strujnim krugovima i opremi unutar automobila, jer ih drugo u pravilu ne zanima.
Tj. takvi ljudi neće sjesti u svoj automobil u neko gluho doba noći i otići se iz čistog gušta provozati izvan grada ili po nekoj zavojitoj cesti preko brda i nazad. Osim ako im ta vožnja ne donosi zaradu, što pak poimanju entuzijazma prema automobilu predstavlja totalni reciprocitet.
I upravo u tom dijelu dolazimo do jednog od najjadnijih kratkih filmova koji u svojoj srži imaju reklamu za Ferrari SF90 Stradale. Prešutno i bez puno larme, ali istovremeno i direktno.
Riječ je o kratkom filmskom uratku pod nazivom „Le Grand Rendez-Vous“ tijekom kojeg Charles Leclerc kao službeni vozač Ferrarijeve F1-momčadi sjedi za volanom Ferrarija SF90 Stradale i vozi brze krugove, te time demonstrira svu snagu i tradiciju za jedan pravi Ferrari.
No izuzev pukog natjeravanja po stazi na kojoj se inače vozi Velika nagrada Monaca, te pomalo šupljeg zvuka koji ovaj Ferrari iz sebe izbacuje, cijela ova priča nema ama baš nikakvog smisla.
Pogotovo ako se usporedi s originalnim „Rendez-vousom“, odnosno kratkim filmom pod nazivom „C’était Un Rendez-Vous“ koji je nastao tamo negdje sredinom 1976. godine.
Mnogi za ovaj kratki filmski uradak niti ne znaju. Ali oni koji znaju kunu se u to da je upravo „C’était Un Rendez-Vous“ prvi pravi viralni film koji se usko veže uz automobile i natjeravanje.
Sniman je iz jednog kadra i s jednostavnim scenarijem koji podrazumijeva prelazak Pariza s jedne strane na drugu, ne bi li vozač uspio vidjeti svoju odabranicu srca i zagrliti je prije spavanja. A to je pak romantično i super, zar ne?!
U fokusu te kratke filmske ganjačine Parizom nalazi se Claude Lelouch.
I to kao vozač, scenarist, redatelj, snimatelj i sve ostalo što si možete zamisliti. G. Lelouch tijekom ovih nešto više od 8 minuta natjeravanja ulicama Pariza sjedi za volanom svog Mercedesa 450 SEL 6.9 (o kojem sam se neki dan raspisao na stranicama portala).
Doduše, zvuk Mercedesovog ogromnog motora zamijenio je onaj koji podrazumijeva Ferrari 365 Daytonu, ali usprkos tom „fejk“ momentu, vožnja je i dalje apsolutno fascinantna. Tj. u najmanju ruku puno fascinantnija od ove sterilne koju za volanom Ferrarija SF90 Stradale izvodi Charles Leclerc.
Stoga u sklopu ovog teksta možda i nema pretjerano puno informacija koje su relevantne prosječnom čitatelju. Ali u tome niti nije bila ideja.
Ono u čemu pak jest, svodi se na jedan konkretan primjer u kojem se odlično vide razlike između neopterećenog stanja uma tijekom nekih prošlih vremena i današnjeg stanja uma koje primarno podrazumijeva marketing pod svaku cijenu.
Pa iako vjerujem da će se među vama cijenjenim čitateljima zasigurno naći oni kojima će novi „Rendez-Vous“ biti bolji od onog starog, svjesno vjerujem da će dotični i za ovu pomalo naftalinom natopljenu (i još uvijek originalnu) verziju zalijepiti svoje oči i odvojiti nešto više od 8 minuta svog vremena.
Jer ako već ništa drugo, onda originalni „C’était Un Rendez-Vous“ predstavlja jedan od prvih i dan-danas najboljih prikaza brzine i natjeravanja koje na momente djeluje kao da sutra zapravo ne postoji. A to se u svakom slučaju isplati pogledati.
Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.
