Živjela nam naša dvostruka mjerila
Eto…novi tjedan, novi dan (ili bolje rečeno noć), i novi troškovi za nas porezne obveznike. Jer nekima kombinacija pojmova alkohola i vožnje čak i nakon tridesete godine života predstavlja apsolutnu enigmu.
S obzirom na to koliki su se mediji ovih dana raspisali, već i vrapci na granama znaju da je u noći s nedjelje 23. na ponedjeljak 24. veljače jedan Audi u centru Zagreba doslovno decimirao tramvajsku stanicu.
I sreća je u svemu tome samo što nikoga na dotičnoj stanici nije bilo. Jer da kojim slučajem jest, ta bi osoba (ili osobe) do danas već znala koristiti krila i savršeno bi svirala mini-harfu sjedeći na svom oblaku.
No je li poanta ove još jedne crne, glupe i nepotrebne priče doista u žrtvama kojih ovom prilikom na sreću nije bilo, ili se dotična ipak nalazi negdje drugdje?
Hmmm…
Kako ne bih glumio moralnu vertikalu i pokušavao uprijeti prstom u nekoga, dok s druge strane skrivam neke svoje nepoželjne i nepotrebne eskapade za volanom, ajmo biti iskreni… I ja sam bio klinac. I meni je papučica gasa tu i tamo poslužila kao „trans-warp“ prekidač, a u nekoliko se navrata dogodilo i da sam u krvi imao više od zakonom propisanih „nula cijelih pet“.
E sad… Ta su vremena za mene davno minula i nekako si mislim da bi čovjeku nakon legalne punoljetnosti trebalo biti normalno da doživljava svijet oko sebe i ne izvodi svinjarije za volanom. Ali iz svakodnevnih primjera vidimo da tome baš i nije tako. Jer ljudi za volanom i u 2020. godini zapravo nisu evoluirali.
I koliko god se trudili objasniti drugačije, ljudi i dan-danas zapravo nisu civilizirani i na prvo mjesto stavljaju sami sebe. Jure po cesti kao da sutra ne postoji.
Žmigavci ovećem broju vozača predstavljaju dodatnu opremu na automobilu za koju nije bilo novaca u budžetu pri kupnji. Nije ih briga za pješake. Boli ih „ona stvar“ za invalide i ne mare za to kako su i gdje parkirali svoje automobile.
Velika većina tijekom vožnje uporno ne ispušta mobitele iz ruku, što je pošast današnjeg života na cesti. A onda na red dolaze i oni najgori: pijane budale za volanom koje iz godine u godinu pune crne statistike.
I upravo za takve nema opravdanja. Nikakvog.
Jedan od dotičnih je s nedjelje na ponedjeljak razvalio gore spomenutu tramvajsku stanicu na Branimirovoj ulici u Zagrebu. I već je u ponedjeljak počela još jedna od onih senzacionalistički-orijentiranih priča s kojima mediji pumpaju javnost. Već je u ranim jutarnjim satima krenulo „šeranje“ filmića s lica mjesta.
Zatim se pojavila snimka s neke od precijenjenih nadzornih kamera, a onda su mediji zajedničkim snagama s društvenim mrežama otvorili kanale za vrijeđanje, prijetnje i sve one divne izričaje negodovanja kakvima su vječno pametni i neiskvareni Hrvati općenito skloni.
Stoga u ovom momentu ne bih ulazio u nepotrebne priče, glumatao moralnu vertikalu i davao nepotrebne savjete koje nitko nije tražio. Umjesto toga mi se čini boljom idejom jednostavno navesti logičan i konkretan epilog ovog konkretnog slučaja devastacije jedne nedužne tramvajske stanice.
Automobil baciti na otpad, a čovjeku koji je njime „upravljao“ u pijanom stanju trajno uzeti vozačku dozvolu, te mu potom naplatiti tramvajsku stanicu i automobile koji su nakon nekontroliranog letenja dijelova s dotične tramvajske stanice ispali oštećenima.
I to je to. Brzo, jasno i bez puno pompe.
Pa kad smo to riješili, ajmo se posvetiti onom drugom dijelu priče koji ljuti ili nasmijava svakoga s kvocijentom inteligencije višim od prosječne sobne temperature zimi. A to su dvostruka mjerila.
Naime, na ovom svijetu definitivno postoje ljudi koji zaslužuju pomoć. Ne žaljenje i reklame poput onih sa zastavama umjesto fotografije na društvenim mrežama, već stvarnu pomoć.
Primjera za to ima mali milijun – od djece rođene s teškim bolestima, sindromima ili poremećajima, preko invalida koji su iz ovog ili onog razloga stradali, pa sve do kronično bolesnih, neuhranjenih i inih drugih nesretnika koji nisu svojim zaslugama zauzeli samo dno civilizacije.
Za takve uvijek vrijedi odvojiti vremena, volje, živaca i strpljenja, a na kraju krajeva i koju kunu.
Isto naravno vrijedi i za nezbrinute životinje koje nisu krive za svoj urođeni seksualni nagon ili pak to što u obiteljskom SUV-u nije bilo mjesta za njih prije puta na more.
Odnosno zbog toga što su njihovi vlasnici takvim postupkom ispali neljudskim bićima. Ali to je već jedna druga dimenzija priče, pa u ovom momentu ostanimo na ljudima…
Biste li žalili nekoga tko je npr. spalio vlastiti probavni trakt jer je uzeo najjaču petardu na svijetu i odlučio je ispaliti iz dupeta?
Biste li žalili nekoga tko je na YouTubeu odlučio uživo nakapati oči nitro-razrjeđivačem, jer je to baš fora i privlači „lajkove“?
Biste li žalili čovjeka koji je ušao u obiteljsku kuću i pobio sve koji su se u njoj u tom momentu našli? Ili biste pak možda žalili nekoga tko je svjesno pošmrkao kilograme i kilograme „bijelog“ i time kompletno devastirao vlastiti septum, a obitelj doveo u stadij siromaštva i straha od kamatara?
Naravno da je odgovor „ne“. Jer ti su si ljudi sami krivi za svoje nedaće i probleme, pa samim time ne zaslužuju empatiju.
No usprkos tome je i dalje dobivaju, jer u današnje vrijeme za sve uvijek mora postojati razlog koji dotičnima služi kao olakotna okolnost za vlastitu glupost i nemar. Ili pak zdravu logiku preuzmu emocije koje najbliži „žrtvama“ poput metastaza nekog tumora razbacuju po društvenim mrežama i medijima.
A to nije ništa više od pukog dodvoravanja sustavu dvostrukih mjerila.
Prije nekoliko tjedana sam primao raznorazne uvrede i prijetnje zbog teksta o onom dečku u Hondi Accord, tj. o ideji koja se rodila nakon tog nemilog događaja.
Odnosno, o dogovorenom blokiranju prometnice u čast i sjećanje na osobu koja je sama sebi skratila život jureći po zaleđenoj cesti u sitnim jutarnjim satima. I naravno da su svi ti kreatori prijetnji i negodovanja time ispali glupi, jer za početak uopće nisu shvatili kako u sklopu teksta fokus nije bio usmjeren prema blaćenju pokojnika, već prema glupostima koje su uslijedile nakon toga.
Poanta tog teksta bila je usmjerena prema onima koji su na apsolutno krivi način odlučili odati počast nekome tko bi možda bio živ, da su ti isti ožalošćeni prijatelji i kolege na njega utjecali pravovremeno i objasnili mu da jednadžba koja glasi 150 km/h+javna prometnica kao rezultat ima teške i neželjene posljedice.
I još je u svemu tome cijela ta ožalošćena ekipa odlučila svijećama u obliku slova „H“ zapravo reklamirati Hondu. A to ne samo da nije ispravan i na bilo kojem nivou poželjan odraz žaljenja, već je samo po sebi smiješno i nepotrebno, i dobrim dijelom graniči s retardacijom.
Uglavnom, sve to spominjem iz jednog-jedinog razloga.
Naime, 24. veljače je na Facebooku osvanula objava koja u kratkim crticama kaže da se neka ekipa okuplja na Branimirovoj ulici i organizira hodočašće u Mariju Bistricu. A razlog?
Stradavanje kralježnice čovjeka koji je u pijanom stanju za volanom Audija A6 pokosio tramvajsku stanicu na Branimirovoj ulici u Zagrebu.
Mislim, svaka čast na ideji, ali organizirati hodočašće za nekoga tko je vlastitom nepažnjom i u pijanom stanju stradao za volanom u najmanju ruku ispada savršenim materijalom za obilje sarkastičnog humora i pokoji internetski meme. I to s punim pravom.
Jer ovoj nesreći nije presudila „Božja volja“, niti je devastacija Audija i tramvajske stanice uzrokovana nekom višom silom ili nekim grandioznim celestijalnim planom.
Čak bih rekao da ni sudbina nema veze s time. Riječ je o pijanstvu, koketiranju s brzinom. Isto tako je riječ i o nepažnji koju srećom nije platio netko tko s cijelom pričom izuzev eventualnog stajanja na stanici nema nikakve veze. A da kojim slučajem jest, vjerujem da se nikakva hodočašća ne bi organizirala.
Samo bi netko poginuo bez ikakve potrebe i razloga. I to zbog čovjeka koji na prvo mjesto u životu nije stavio opću kulturu ponašanja i poštivanje prometnih pravila, već vlastiti gušt – prvo za šankom, a onda i za volanom.
Negdje sam pročitao kako se dotični vozač Audija „ne sjeća nesreće“. Jutarnji je objavio i kratak intervju (koji je naknadno uklonjen) u kojem čovjek sebe opisuje kao savjesnog vozača koji u 13 godina vozačkog staža nije dobio niti jednu kaznu za prometni prekršaj.
Isto tako je navedeno i kako je dotični vozač ujedno vlasnik nekoliko uspješnih tvrtki, te kako je dotični i otac petero djece.
I sve to u ovom slučaju tek dolijeva ulje na vatru, jer takvo ponašanje za volanom nije primjereno niti klincu od 18 godina koji nema nikakvih odgovornosti u životu, a kamoli čovjeku koji iza sebe ima odgovornost prema poslu i obitelji. Ili bi barem trebao imati.
Stoga za ovakvu situaciju nema opravdanja i Amen.
S druge strane, rezultatno stanje u obliku napuknuća kralježnice vozača ovog konkretnog Audija u svakom slučaju predstavlja nešto ružno i loše. Čak i nezasluženo.
No zdrava logika neosporno kaže da je rezultatno zdravstveno stanje dotičnog vozača tek posljedica kojoj su uzroci nepažnja, umor, alkohol i silovanje papučice gasa na automobilu.
I tu se nema dalje što za reći. Čovjek si je sam kriv za sve što se te noći događalo i za sve ono što slijedi.
Stoga u ovom momentu više žalim tramvajsku stanicu koja ni za što nije kriva, te koju ćemo svi mi zajedno najvjerojatnije platiti iz proračuna u koji nam se slijevaju novci od plaća, kazni, režija i milijuna ostalih davanja s kojima smo suočeni na dnevnoj i mjesečnoj bazi.
Zbog svega toga čak neću osuditi ovakve ideje vezane uz hodočašća i molitve – ma koliko u samoj srži bile nepotrebne i smiješne.
Jer sve su to ideje koje dolaze iz nekakve emocije prema čovjeku koji iza sebe ima ljude kojima je do njega stalo. Ali to su osjećaji i samim je time cijela ta priča oko hodočašća odmaknuta ne samo od zdrave logike, već i od zdrave pameti.
I naravno da vlasnik ovog razbijenog Audija nema veze s time. On je svoje nažalost odradio u kombinaciji s tramvajskom stanicom i što se zdravog razuma tiče, taj je dio priče gotov.
Kao logičan nastavak te priče bi i dalje zakon trebao pokazati zube i takvom čovjeku uskratiti privilegiju upravljanja automobilom u bilo koje doba dana i noći. Isto tako bi i tramvajska stanica trebala nekome doći na naplatu.
A taj netko ne bismo trebali biti mi porezni obveznici, jer nismo mi devastirali tramvajsku stanicu, pa nema razloga da je plaćamo.
Stoga nema potrebe na konto nečije nepromišljenosti pisati uvrede i prijetnje, jer se takvog što može dogoditi mnogima od nas (da ne kažem svakome).
Ali isto tako nema smisla niti zazivati Bogove i Vragove, te organizirati hodočašća i grupne molitve za čovjeka koji je nakon druženja s ekipom odlučio pod utjecajem alkohola sjesti u automobil i oplesti po gasu.
I naravno da sam svjestan kako će reakcije na ovaj tekst biti burne. Jasno mi je da će opet stizati prijetnje i uvrede na račun zdrave logike koju sam u sklopu teksta pokušao iznijeti.
Razumijem i razloge negodovanja u sklopu komentara kojih će zasigurno biti. Ali prije svega toga i dalje mislim da bi se vrijedilo zapitati što bi bilo da je netko u cijeloj ovoj priči smrtno stradao.
I naposljetku, što bi bilo da je taj netko vama draga osoba? Biste li i onda organizirali hodočašća i vrijeđali, ili biste u mislima palili lomaču i zazivali pravo i pravdu?
Mislim da na to svi zajedno jako dobro znamo odgovor, ali o tom potom.
Uživajte u vikendu.
P.S. U međuvremenu je do objave ovog teksta obrisane su objave na Facebook stranicama kojih smo se dotakli u sklopu teksta. A zašto, nemamo pojma.
