Zašto su ovakve inicijative potrebne automobilskoj industriji?
Neki dan sam u pretraživanju ogromnih internetskih polja naletio na jednu od „onih“ inicijativa koje na silu pokušavaju popraviti svijet. I to u sferama industrije automobila.
Naravno da je to instantno probudilo cinika u meni i da sam na konto cijele priče jednostavno morao sastaviti tekst.
Pa kad je već tako, ajmo malčice u detalje…
„Industrija automobila Ujedinjenog kraljevstva prolazi kroz goleme probleme transformacija i ključ našeg uspjeha bit će naš narod. Bogata raznolikost vještina, perspektiva i iskustvo nam može dati konkurentsku prednost i to mora značiti povećanje naše raznolikosti te nikada mirovanje dok se svi ne osjete uključenima i cijenjenima.
Grupa SMMT mora biti predstavnik industriji koju zagovara i potrošačima kojima služi tako da naša vlastita radna snaga mora biti ogledalo za šire društvo.
U nekim područjima nam ide dobro, ali u drugima je potreban veći napredak pa ima još puno toga za učiniti.
Ova je petogodišnja strategija naš putokaz. Sigurni smo da će biti prepreka na putu, ali odredište je čisto.
Iznad svega, to je dokaz naše ambicije i naše predanosti prema stvaranju kulture u kojoj svi mogu napredovati i zajedno postižemo uspjeh.“
Riječi su ovo g. Mikea Hawesa koji u ulozi izvršnog direktora vodi SMMT (The Society of Motor Manufacturers and Traders). A tema (odnosno bolje rečeno inicijativa) je naslovljena kao „Poticanje raznolikosti, pravednosti i uključivanja u automobilsku industriju Ujedinjenog Kraljevstva“.Ukratko govoreći, radi se o izvješću na temu raznolikosti, jednakosti i uključenosti (DE&I) u automobilskoj industriji Ujedinjenog kraljevstva. Dotično je izradila DE&I Workstream Grupa te njime otvorila pitanje konkurentnosti unutar ovog sektora s kritičnim nedostatkom vještina koji se oslanja na privlačenje talenata. Jer Iako mnoge automobilske tvrtke imaju programe koji pomažu u stvaranju jednakosti, postoji još mnogo toga što treba učiniti ako industrija želi odražavati svoje klijente i društvo kojem služi.
S obzirom na široku nadležnost DE&I, ovo početno izvješće usredotočeno je na žene u auto-industriji, shvaćajući da unutar ove radne snage postoje mnoge različite niti kao što su dob, invaliditet, etnička pripadnost, rasa, društvena mobilnost i seksualna orijentacija.
Cilj je Radne skupine DE&I da se u budućim izvješćima pozabavi nedovoljnom zastupljenošću svih manjinskih skupina.
I to je također dio teksta koji se dobrim dijelom naslanja na citate iz spomenutog izvješća.
Je li i vama već postalo muka?
Prije nego počnem nabrajati što sve ne valja s cijelom tom „politički i sociološki korektnom“ pričom, ajmo samo reći da nisam šovinist. Nisam seksist. Nisam homofob i ne mrzim ništa i nikoga na osnovu vjere, rase, državljanstva, spola, seksualne ili bilo koje druge pripadnosti. Stoga sve što ću nadalje napisati nije produkt mržnje i zatucanosti, već mišljenja izgrađenog na logičnom prihvaćanju svijeta oko sebe.
To naravno ne znači da sam apsolutno u pravu, jer nisam. Ali vjerujem da će se dio vas cijenjenih čitatelja složiti sa mnom oko nekih stvari koje slijede.
I zato iz ovih stopa krećem u tekstualnu „borbu“ s glupostima koje poput bombi odjekuju unutar društva na (priznajem) pomalo čudan način…
Jeste li gledali film pod nazivom „Erin Brockovich“?
Neki od vas sigurno jesu. A za one koji ipak nisu, evo samo kratkog opisa…
Film je rađen po istinitoj priči u čijem centru se nalazi jedna iznimno jaka, ali i financijski nestabilna i u ljubavi razočarana žena. Dotična žena usprkos manjku specijalizirane edukacije nakon propalog sudskog postupka odlazi u odvjetničku tvrtku i traži posao. A kada ga dobije, kreće istraga i borba tijekom koje žena doslovno razvaljuje Pacific Gas & Electric. Odnosno jednu od najvećih tvrtki u SAD-u.
Način na koji je sve to izvedeno na filmu (a i u stvarnom životu) vrijedan je divljenja i sve zajedno služi kao dokaz da je za uspjeh potrebna predanost. Ali i određena doza bezobrazluka koji u ovom slučaju možemo protumačiti simpatičnim i nužnim.
To je na neki način poanta filma, ali i stvarnog života u kojem se često stvari i situacije čine nemogućima.
Dakle, što se mene tiče, da je kojim slučajem Erin Brockovich genetski modificirani vampir iz Rumunjske ili pak transrodni vanzemaljac, ova bi priča bila i dalje vrijedna pažnje i divljenja. I to samo zato što inspirira i daje nadu onima koji misle da se neki mostovi ne mogu prijeći te da je neke stvari u životu nemoguće napraviti.
Takvih priča, filmova i životnih situacija ima mali milijun. Za neke znamo, a za neke baš i ne, pa su ekranizacije istih zapravo bitne, jer te priče o uspjehu pod svaku cijenu inače možda nikada ne bi bile ispričane.
Ako se mene pita, moram priznati da uživam u tome kada borba sa stereotipima, zatucanosti i bilo kakvom formom degradacije nekoga ili nečega završi tako da kao pobjednik ispliva upravo degradirana osoba i odgovornima za situaciju „lupi šamarčinu“ posred lica. I zato mi se ovakvi filmovi, priče i ljudi oduvijek dopadaju neovisno o tome kojeg su roda, vjere, boje kose ili nešto sasvim sedmo.
Iako se pojedine sfere trude svima nama pojasniti da tome nije tako, danas živimo u svijetu u kojem mediji i društvene mreže diktiraju o čemu ćemo pričati, što ćemo odjenuti i kako ćemo razmišljati. Jer aktivista u medijima i na društvenim mrežama nikada nije bilo više nego sada.
Čast iznimkama, ali velik broj tih aktivista, influencera i sličnih izmišljenih i svijetu često nepotrebnih profesija nema pojma čak niti o onome što svojim riječima zagovaraju.
Pa kako bih to pojasnio na primjerima, uzmimo slučaj one djevojčice koja je svoje nezadovoljstvo viđenim u sklopu jedne od epizoda serije „Stranger Things“ nedavno prebacila na legendarni bend Metallica i pokrenula peticiju oko zabrane njihove glazbe. Ili pak danas već legendarnu Gretu Thunberg koja se ubrzo nakon čitanja bukvice svjetskim vođama okomila na automobile iako nikada nije položila vozački ispit i sjela za volan nekog od njih.
Filmovi i serije u današnje vrijeme nerijetko forsiraju neke „alternativne“ ljude i ideje. Obavezno sadržavaju homoseksualnost i rasnu pripadnost kroz direktno prikazivanje funkcioniranja istih nevezano jesu li te komponente bitne za priču i njen razvoj ili baš i ne. I sve se to u pravilu događa pod prisilom onih koji bez ikakve logike i zdrave pameti prijeteći tužbama zagovaraju takve eskapade. A s druge strane se čak i osnovna ljudska prava u stvarnom svijetu zanemaruju. Ili su polje nekakvih zakona i vjerskih ideologija.
Ženski je spol u mnogim zemljama stavljen na sam rub civilizacije, što pojedine zemlje stavlja u 11. stoljeće, a ne u ovo 21. u kojem svi mi živimo. Ali oko toga nitko ne brine baš pretjerano puno, jer glavni pokretači promjena nisu ženska prava, nego samo novac. A za to ima milijardu različitih dokaza koje svakodnevno gledamo oko sebe.
Uglavnom, sva je ta „organizirana briga“ u većini slučajeva tek dio tzv. „cancel“ kulture koja iz dana u dan u ime različitosti i uvažavanja sano ubija slobodu govora i mišljenja te iskrenost u svom najsirovijem obliku. Zato se u današnje vrijeme lijenom čovjeku ne smije reći da je lijen, glupanu ne smijemo reći da je glup, a pretiloj osobi ni u bunilu ne smijemo reći da je debela uz savjet da prestane jesti toliko puno. Dapače, takvima treba davati medijski prostor i gurati „novo normalno“ u grlo svima nama do trenutka kada ćemo se osjećati silovano.
Sve to naravno rade i organizirani aktivisti koji (najčešće) prkoseći čak i zdravoj logici zahtijevaju „ovo“ ili „ono“ te ovisno o svojoj glasnoći i upornosti uspijevaju u svojim nakanama i realizacijama svojih nerijetko totalno pogrešnih ideja i razmišljanja. A kako i ne bi, kada im javnost sve to prešutno odobrava.
…i tu dolazimo do gore navedene inicijative koja ovih dana na teritoriju Ujedinjenog kraljevstva doživljava primjenu…
Ako bismo gledali bilo koji parlament, upravni odbor tvrtke ili bilo koju drugu javnu instituciju, vrlo bismo jasno vidjeli da u njima sjede žene i muškarci. Zatim u njima sjede i Katolici, Muslimani, Protestanti i agnostici u kombinaciji s heteroseksualcima, homoseksualcima i aseksualnim osobama koje to možda nikada nikome nisu priznale.
Dakle, svaka je javna ustanova na svijetu na ovaj ili onaj način prepuna različitosti.
Negdje su te različitosti vidljivije ili prisutnije, a negdje skrivenije i stavljene pod stol. Ali ih svejedno ima. I ovise o milijun faktora koji u određenom trenutku uvjetuju koliko će negdje biti žena, a koliko muškaraca te koliki će biti omjeri pojedinih vjerskih skupina, seksualnih orijentacija i tome sličnih detalja koji na ovaj ili onaj način definiraju nečiju osobnost. To je zdrava logika koju je potrebno njegovati, a ne forsirati bez razmišljanja. Ali to svi ti silni aktivisti i udruge ne razumiju. I kako današnji svijet zorno pokazuje, najvjerojatnije nikada niti neće.
No ajmo nazad na ženski rod koji je u primarnom fokusu gore navedene inicijative…
Iako postoje hvale vrijedne iznimke, prava je rijetkost vidjeti ženu koja vozi automobil na utrkama. Rijetkost je vidjeti i ženu koja iz dana u dan šarafi u nekom auto-servisu i tako zarađuje svoju plaću. Ali i dalje takvih žena ima. I što se mene tiče sa svojim su afinitetima i zaposlenjima ravne muškom rodu.
Naravno da u društvu postoje raznorazni krkani koji na ovaj ili onaj način omalovažavaju ženski rod. I uvijek će ih biti, ma koliko se pojedine individue i udruge trudile anulirati takve sociopatski-orijentirane ljude. Jer ženska prava u očima takvih degenerika predstavljaju tabu-temu ili predmet sprdnje.
Dotični zatucani i nazadni degenerici sjede u upravnim odborima, ministarstvima i u vladama. I svojim debelim mješinama i zadrtim umovima kroje pravdu spolu kojem ne pripadaju i koji ne razumiju.
Zato razumijem odakle sve te inicijative oko ženskih prava zapravo dolaze.
Ali gurati i forsirati ženski rod u bilo kojem segmentu društva definitivno nije ispravno. Pogotovo kada uzmemo u obzir volju i želju samih žena koje se možda ne žele afirmirati u auto-industriji koja je u fokusu ove inicijative.
„Nakon što sam radila u muškim rodom dominiranom sektoru tijekom većine svoje karijere, svjedočila sam iz prve ruke koliko je izazovnije za žene da se popnu na vrh i koliko više moraju raditi da bi to postigle. Nevjerojatno sam ponosna raditi za grupu tvrtki koje grabe velikim koracima prema naprijed i svojim se radom trude uspostaviti ravnotežu i suočiti se direktno s ovim problemima.“
Riječi su to gđe. Beth Osborne koja u SMMT djeluje kao marketinški stručnjak te koja je tijekom sklapanja ove inicijative imala jednu od bitnijih uloga.
Iskreno govoreći, ne znam baš koliko bih se s nečim takvim mogao složiti jer se za početak radi o jednoj osobi i njenim iskustvima u poslovnom svijetu. A tu nema objektivnosti. Barem ne u onom obliku u kakvom bi je trebalo biti. I to je još jedan čavao u lijesu takvih inicijativa koje u samoj srži (odnosno bolje rečeno u stvarnom svijetu) ne mogu učiniti ništa pametno i revolucionarno. Jer različitosti definitivno treba uvažavati, ali ne i uvjetovati pod svaku cijenu. Time se ne dobiva ništa korisno i na kraju cijele priče svaka takva inicijativa predstavlja tek prazno slovo na papiru, jer u konačnici u svemu tome sudjeluju ljudi.
Oni puni ideja i želje za stvaranjem, sudjelovanjem i pripadanjem. Ali i oni zadojeni odgojem, vjerom, kompleksima i manjkom tolerancije kojima nije jasno da smo na kraju krajeva svi krvavi ispod kože.
A do takvih ovakve inicijative ne dopiru. Niti ikada budu.
Stoga za kraj vrijedi reći tek jednu stvar… Umjesto bezglavog forsiranja jednakosti spolova i uvažavanja različitosti (gdje prvenstveno podrazumijevam seksualnu orijentaciju i rasnu pripadnost), možda bi bilo bolje forsirati da se ljude tretira onako kako su sami zaslužili. Možda bi bilo bolje na direktan način objasniti ljudima da nisu sami na svijetu i da njihovi propusti itekako utječu na svijet u kojem svi mi živimo. Samim time bi se možda i mogle anulirati neke loše stvari iz današnjeg društva. Ali za to je pak potrebno imati pameti i muda te postupati bez pristranosti i realno.
Radnike koji vrijede treba vrednovati s nagradama i stimulacijama, a one koji u životu uvijek traže krivca za vlastitu lijenost, nezainteresiranost prema poslu i na kraju krajeva manjak intelekta treba ograničiti i prema njima uputiti jednostavne i efektne kazne. I to ne bi trebalo primjenjivati samo u sklopu auto-industrije i radnim okruženjima, već i u stvarnom životu. Odnosno od medija, društvenih mreža i javnih okupljanja, pa sve do treniranja opće kulture i uvažavanja svijeta oko sebe kroz edukaciju u školama.
Dok se to ne dogodi, nema te inicijative koja će izliječiti ovo poprilično bolesno društvo u kojem živimo. I žalosno je da to ne razumiju čak niti tvorci ovakvih ideja.
Ali to je realnost iz koje se ne mičemo već desetljećima.
Žalosno, zar ne?!