Prvi BMW-ov M-automobil upravo se restaurira
Početak postojanja za „najbrže slovo na svijetu“ počinje tamo negdje 1978. godine.
Ali ako ćemo cjepidlačiti, onda vrijedi reći kako (neslužbeno) geneza kreće čak dvije godine prije.
I to u Južnoj Africi.
Za BMW M1 svi jako dobro znamo kakav je automobil i što svojim postojanjem predstavlja. Ukratko, M1 je geneza. Potpis jednog posebnog i danas pomalo apstraktnog vremena. Odmak od „klasičnog“ i pogled u budućnost za jednog „najobičnijeg“ proizvođača automobila s velikim aspiracijama prema svijetu auto-sporta. Jedan od „onih“ automobila za koje se i dan-danas ne zna privlače li više svojim izgledom, za ono vrijeme ultra-naprednom tehnologijom, setom performansi koji je i dan-danas poseban, ili pak povijesnim značajem koji u pedigreu tog automobila itekako stoji.
Uglavnom, BMW M1 za mnoge je među nama tek nedosanjani san, te automobil bez kojeg M-divizija nikada ne bi ni postojala.
No ako ćemo gledati dalje od pukog slova „M“, geneza zapravo počinje pune dvije godine prije nego li je BMW pokušao ući u brak s talijanskom starletom zvanom Lamborghini.
Godine je gospodnje 1976. BMW na lageru imao seriju 5 generacije E12. Pomalo nezgrapnu limuzinu Za čijim su se volanom najčešće nalazili direktori firmi i neki „obični“ ljudi tek nešto dubljeg džepa.
Dakle, reklo bi se kako E12 kao automobil u pravilu nije bio ništa posebno. No u Južnoj Africi, odnosno točnije u BMW-ovoj tvornici u Rosslynu, ekipa iz sportskog odjela te je 1976. godine pokrenula omanju revoluciju – kako modela, tako i same marke.
Jer je upravo tada nastao BMW serije 5 s oznakom MLE, odnosno Motorsport Limited Edition.
Dotična je „petica“ svoj život započela u najobičnijem mogućem izdanju. S karoserijom polakiranoj u bijelu boju, te sa svim onim razlozima za postojanje kakve su imale i ostale „petice“ tog vremena. No te je 1976. godine u Južnoj Africi proizvedeno nekih 110 primjeraka „naturpijane“ verzije ovog modela.
Ideja je bila jednostavna: proizvesti nekoliko primjeraka bržeg, jačeg i usmjerenijeg BMW-a serije 5, te uletjeti glavom nizbrdo među tadašnju konkurenciju južnoafričkog prvenstva modificiranih serijskih turističkih automobila.
Inicijalno je proizvedeno ukupno dva primjerka. Oba su pod poklopcem motora imala „redne šestake“ s tri litre zapremine. Ti su motori u svom tvorničkom izdanju na stražnje kotače razbacivali oko 200 konja, te su do stotke tjerali ovu danas vremešnu karoseriju zajedno s ostalim komponentama za nekih 9,3 sekunde. Maksimalna brzina iznosila je 208 kilometara na sat, pa time ovaj BMW definitivno nije nikome oduzimao titulu najbržeg automobila na svijetu.
No među limuzinama tog vremena, ovo je bio iskorak kakav do tog momenta nije viđen baš puno puta i samim je time serija 5 s oznakom MLE postala jednim itekako poželjnim automobilom.
Tijekom samo dvije godine, proizvedeno je 227 primjeraka ovog automobila. I svi su praktički istog momenta pronašli svoje vlasnike. Ali u tome već odavno nije poanta, jer BMW serije 5 ionako oduvijek oko sebe skuplja horde poklonika i zaljubljenika.
Poanta je u potezu koji je sam po sebi na neki način očvrsnuo ideologiju sportskog automobila za mase te osigurao pokretanje kotačića u tom smjeru.
I upravo time ovaj relativno neugledan automobil postaje genezom koju mu nitko nikada službeno nije dao za pravo.
Realno gledano, BMW serije 5 MLE je u današnje vrijeme relativno smiješan automobil i uvelike podsjeća na neke automobile kakvi su se tijekom posljednjih godina pojavljivali na utrkama ubrzanja u našim krajevima. Jer usprkos eksterijeru koji ni po čemu nije pretjerano odudarao od klasične „petice“, MLE je doživio kuru dijete kakvoj u današnje vrijeme pribjegavaju „stritrejseri“ koji nemaju novaca.
Pojedini paneli su rezani i izrezivani. Neki su dijelovi naknadno bušeni, ne bi li se gram po gram ovaj automobil učinio bržim i uvjerljivijim na stazi, a onda je tu i sva sila tada novih i relativno neprovjerenih materijala poput aluminija i olakšanog čelika.
Inženjeri su se u cijelu priču toliko unijeli da su čak i na pedalama za gas, kočnicu i kvačilo bušili rupe, ne bi li se s ove mini-serije „petice“ dodatno poskidali grami. I sve je to izvedeno unutar tek nekoliko mjeseci, te uz maksimalno zadržavanje strukturalne čvrstoće svih vitalnih komponenata automobila.
Dakle, preciznost na najjače. Reklo bi se, tipično njemački.
Ako bacite oko na fotografije, primijetit ćete nekolicinu proširenja, nešto drugačije kotače od onih s kakvima su tadašnje „petice“ dolazile u prodajne salone, te prednji spojler koji je nešto niži i djeluje sportskije od onog klasičnog oblika istog na BMW-u serije 5 iz tog vremena.
I vjerovali ili ne, ništa od toga nije slučajno, jer ovo doista jest tadašnja praktična demonstracija sile i vizija transformacije jednog sasvim običnog automobila u homologiranog trkača.
Stoga nikoga ne bi trebalo pretjerano čuditi da se u današnje vrijeme maničnog proganjanja povijesti upravo u Južnoj Africi našao stoti proizvedeni primjerak prve (od ukupno dvije) serije ovog automobila.
Šasija br. 770100 pripadala je „petici“ u vlasništvu g. Peter Kaye-Eddieja. Dotični je gospodin u BMW-u tih godina bio trkač, ali istovremeno i glavna i odgovorna osoba BMW-ovog južnoafričkog MLE-programa u sklopu kojeg su se primjerci ovog automobila pojavljivali na stazi i na cesti.
Automobil je bijele boje, a u doba slave i ponosa na sebi je imao tri boje koje od tih vremena do danas oduvijek simboliziraju ono najposebnije što je BMW u stanju proizvesti. Stoga prepoznatljivosti za ovaj automobil ni nazivno nije nedostajalo, pa time ne čudi da se ove tri boje i dan-danas koriste kao dio logotipa za „najbrže slovo na svijetu“, odnosno oznaku M-divizije.
Uglavnom, kako je taj stoti proizvedeni primjerak pronađen, tako se BMW odvažio na još jednu eksploataciju svoje slavne povijesti. Pod time se naravno podrazumijeva povratak ovog primjerka serije 5 u njeno izvorno tvorničko stanje, odnosno po naški rečeno, restauraciju.
Ali ako zavirimo u detalje, brzo ćemo vidjeti kako ipak nije riječ o još jednoj u nizu evokacija slavne povijesti u svrhu marketinga, već o susretu generacija koje su u BMW-u ostavile svoju mladost i dočekale neko zrelije doba. Jer BMW za ovaj automobil nije planirao skupiti samo dijelove, već i originalnu ekipu koja je te sada već davne 1976. godine bila zaslužna za njegovo postojanje.
Dakle, svi preživjeli inženjeri i ostalo osoblje iz tih vremena svojim će sjećanjima i znanjem utjecati na uspješno kompletiranje ovog projekta. Time BMW ipak pokušava poslati puno snažniju poruku od one koju šalje u klasičnim brošurama za neke od aktualnih M-modela.
A to je pak u svakom slučaju pohvalno.
Uglavnom, ako BMW M1 predstavlja revoluciju, a M3 (E30) evoluciju, onda ovaj E12 predstavlja genezu. Pa iako cijela priča i dalje u službenom izdanju stoji na strani modela M1, ova bi neslužbena verzija sa svojim argumentima kod mnogih mogla prevagnuti u korist ove „petice“.
No kako god bilo, zbog cijele priče ostaje tek osmijeh na licu. Osmijeh koji u ovim hladnim i proračunatim vremenima nama auto-entuzijastima služi poput grijalice za dušu. Možda uglate i apsolutno bijele grijalice. Ali jedne od onih koje će zauvijek grijati.
Sve ostalo je manje važno, zar ne?!
