Toyota Supra kao japanska sapunica
Jesam li jedini, ili među cijenjenim čitateljstvom postoji još nemirnih duša kojima Toyota s trakavicom oko nove Supre već lagano počinje ići na jetra?
Kako su se nekada plasirali automobili na tržište?
Znate li?
Naravno da ne znate, jer pravila nije bilo. Netko je unutar tvrtke došao na ideju, ideja je prezentirana nekakvom odboru, krenulo se u realizaciju i TA-DAAA – automobil je predstavljen na nekom salonu, sajmu, mitingu ili domjenku. Točka.
No danas su stvari kudikamo drugačije, jer proizvođači automobila nemaju više samo jedan odbor, već mali milijun frakcija, odjela, ekipa i timova kojima je mjesecima na stolu pepeljara ili tipka za uključivanje brisača, te se oko takvih gluposti drami i bdije noćima. Svaku takvu stvar mora odobriti dizajner, tehnolog, vlada, ustav, upravni odbor, stotinu udruga i milijun pratitelja na društvenim mrežama, pa stoga nikoga ne treba čuditi kada prosječnom novom automobilu na tržištu treba milijun godina da se pojavi.
Iskreno govoreći, velika većina današnje industrije pretače se iz šupljeg u prazno. Svi pokušavaju izmisliti toplu vodu, ispadati jako pametni, ali s druge strane i gurati u grlo svima nama kako je ekologija i dalje na prvom mjestu. A to je glupost koju nam je najbolje pokazao „Dieselgate“ i sve one moralne vertikale i horizontale koje su u tu odvratnu bezobraštinu od afere bili upetljani. No usprkos tome postoje proizvođači koji se i dan-danas barem na prvi pogled drže stare i provjerene recepture, tj. one koje nema. Postoje oni kojima je finalni produkt i dalje važniji od marketinga – barem dok automobili ne izađu iz razradbenih i testnih faza, te dok se ne bace u vatru s ostatkom konkurencije unutar klasa i kategorija. A onda opet slijedi utapanje u gustom mulju marketinških materijala i besmislenih reklama s kakvima nas proizvođači automobila (tj. njihove odabrane marketinške agencije) gnjave i maltretiraju već desetljećima.
No ako je u tom sveopćem džumbusu potrebno birati one najgore, eto nam savršenih kandidata: proizvođači automobila koji svoje modele smišljaju i šalju iz „zemlje izlazećeg sunca“.
Da, dragi naši Japanci – usprkos ogromnim afinitetima koje ovdje svi mi imamo za vaše automobile, vi ste opet prozvani. I to s pravom, a posebice neki od vas.
Ne samo da iz godine u godinu proizvodite sve ružnije i čudnije automobile, već oko svakog odmaka iz nekakve izmišljene zone sigurnosti i najave nekakvog polu-sportskog automobila radite drame i trakavice kakvima u svijetu automobila ne bi trebalo biti mjesta.
Uostalom, ajmo ovako…
Sjetimo se koliko je trajala trakavica s Hondom NSX.
Godinama, zar ne?!
Tijekom tih je godina Honda svoju novu iteraciju NSX-a po raznoraznim salonima automobila predstavljala maticu po maticu, da bi se na kraju tamo negdje 2016. godine konačno dogodio čitav automobil namijenjen prodaji. Ali pod značkom američke Honde, odnosno s potpisom Acure.
I to je već samo po sebi smiješno – čak ako isključimo činjenicu koja kaže da su se pokazne makete „gotovog“ NSX-a jedno duže vrijeme na salonima pojavljivale bez ikakvog interijera.
Ista je priča bila i s Nissanom, koji je tamo negdje od 2001. godine u virtualnom i stvarnom svijetu prezentirao makete nečega što će djeca budućnosti nazivati GT-R. I to je trajalo punih šest godina, dok evolucija „Godzille“ traje i dan-danas. Pa usprkos činjenicama koje od oba navedena automobila u današnje vrijeme stvaraju materijal od kojeg su satkane legende, svejedno je smiješno gledati kako se cijela priča razvijala – tim više što mnogi drugi modeli slijede ideologiju meksičke sapunice, umjesto da slušaju fanove marke i pokušaju im ugoditi.
Dakle, tijekom posljednjih godina, prosječni je brzi japanski automobil počeo podrazumijevati razradu koju je moguće usporediti tek s nekom televizijskom limunadom bez kraja. Honda je to napravila s NSX-om i Civicom Type R koji je na tržište izlazio poput jumfera iz kupleraja. Nissan je također imao svoje eskapade po tom pitanju, a onda su tu i Subaru i naposljetku Toyota, čija nas priča o Supri A90 (kako se interno naziva ova generacija modela) već stvarno počinje iritirati.
Sve je počelo prije nekoliko godina, kada su se na bespućima Interneta pojavile prve najave i renderi. Zatim je Toyota službeno najavila novu eru brzine i novu generaciju sportske orijentacije (ili nekog tome sličnog marketinškog s*anja). Nakon toga je krenula priča oko suradnje s BMW-om, te oko paralelnog razvoja novog Z-nešto i Supre. Zatim je sve skupa provučeno kroz bliješteći filter zvan 24 sata Le Mansa, da bi se na kraju cijela priča toliko otegnula da je Supra i prije izlaska na tržište postala dosadna i Bogu i Vragu.
I ne samo to, već Toyota već mjesecima unaokolo pokazuje zakamuflirane karoserije nečega što se naziva Supra, stvoreno je u suradnji s BMW-om i za cilj ima oživjeti taj slavan naziv modela za kojim je svojevremeno poludio čitav svijet. I to nam sada već stvarno ide na jetra, jer već mjesecima gledamo gotov automobil, ali ga ne vidimo kako treba. Stoga smo očekivali da će se Toyota makar predomisliti za Goodwood Festival of Speed. Ali pogodite što – niti to se nije dogodilo, jer je Supra na stazu stigla u veselim auto-kamuflažnim „bojama“.
Fuj.
Prva je najava oko „moguće“ nove Supre u obliku konceptnog automobila pod nazivom FT-HS svijetu predstavljena 2007. godine. I od tog momenta kreće ova devetogodišnja trakavica o kamuflaži, tehnologiji i BMW-u. Taj se prvi konceptni model svijetu prikazivao punih sedam godina, a onda je priča zaokrenula u drugom smjeru. Naime, iz FT-HS koncepta dobrim je dijelom nastao novi „Hachi-Roku“, odnosno Toyota GT86, a tvrtka se posvetila nekim novim momentima koji su potrajali do 2014. godine. Tada je na scenu svratio drugi koncept – onaj pod nazivom FT1 s kojim smo se igrali u Gran Turismu 6 i ponovno označio razvoj nove Supre.
Od tada do danas je FT1 prerastao u trkaći automobil, pa nazad u civilni, da bi na kraju prije nekih godinu-dvije glasine oko suradnje BMW-a i Toyote na planu „dva nova sportska modela“ konačno aktualiziran kako treba. No od tog momenta do danas gledamo samo sporadične najave koje ne donose ništa pretjerano konkretno, te hrpu kamuflažnih naljepnica s kojima se skriva global nastavka priče o Supri. I to je već stvarno postalo jadno, jer se u Toyoti prema cijeloj priči odnose kao prema kipućem krumpiru. Svi samo sliježu ramenima i pokušavaju što je prije moguće prebaciti temu na nešto drugo, kako se ne bi otkrivale nikakve bitne ili manje bitne informacije. Dakle, taktizira se naveliko i to je već postalo dosadno. A što je najbolje od svega, Toyota to ne razumije.
Čak je i prije nekoliko dana g. Tetsuya Tada kao glavni inženjer iza projekta Supra pažljivo birao riječi i praktički svaku rečenicu u intervjuu za britanski magazin „Autocar“ započinjao sa „Ne mogu precizirati, ali…“, što sada već zvuči poput izjave nekog od naših briljantnih lop…ups…ispričavam se…političara koji ili nemaju pojma što pričaju, ili im netko ne dozvoljava da se izraze konkretno.
Dakle, uz hrpetinu sporadičnih brojki i pokoje realne informacije, Toyota Supra pete generacije i dalje ostaje misterija i mit. Da će izaći, u to smo apsolutno sigurni. Da će imati motor, kotače i volan, također iskreno vjerujemo. Da će biti polakirana u barem nekoliko boja, jasno je poput dana.
Isto tako je jasno i da će cijela priča biti popraćena s raznoraznim marketinškim materijalima, te da će nakon nekog vremena sve skupa splasnuti do sivila. A tada će najvjerojatnije krenuti nova trakavica i trajati puno desetljeće.
Samo me zanima koji će japanski automobil tada biti u fokusu kao „nastavak tradicije“ ili nešto u tom stilu.
Nadam se da neće biti Nissan Cedric ili Honda Concerto. Ali to je već jedna sasvim druga priča…
