Električni automobili možda i nisu toliko “ekološki” i “zeleni” koliko se misli
S obzirom na vremena u kojima živimo i na sve veći zamah koji električna energija ima u domeni svijeta automobila, nekako se čini logičnim dotaknuti tu temu.
I ne… Nismo “hejteri”, već na neke stvari nitko u reklamama i “inicijativama” ne obraća pozornost.
Stoga je red da netko prekine tu “tradiciju”…
Struja – “ono nešto” o čemu su svojevremeno pjevali Boris Novković, Elton John i Orchestral Manouvers in the Dark. Nešto što kola kroz raznorazne žice, transformira se, nakuplja i pogoni svu silu uređaja o kojima čovječanstvo danas ovisi.
Za neke struja predstavlja posao, a za neke tek mit. No struja je u današnje vrijeme prijeko potrebna za očuvanje čovječanstva u obliku u kakvom se nalazi danas. A ako ne vjerujete, samo pogledajte jedan postariji film pod nazivom “The Trigger Effect” i sve bi vam jako brzo moglo postati jasno.
Električna energija danas pogoni sve živo i neživo – od vibratora do kamiona. Životni i ini drugi prostori su rasvjetom, klimatizacijom i inim drugim stvarima o struji apsolutno ovisni. A onda su tu i mobiteli, te sva druga slušno-komunikacijska pomagala koja bi u slučaju globalnog gubitka struje postala beskorisnija od zakona o sukobu interesa Republike Hrvatske.
Dakle, ukratko, bez struje ne možemo i točka.
Tijekom posljednjih se godina sa strujom eksperimentiralo i u domeni transporta. I to svi jako dobro znamo.
Prema nekim teorijama zavjere i sličnim naricanjima od strane nekih pojedinaca i grupa, naftnih je rezervi sve manje i manje. I navodno će “crno zlato” nestati u roku od idućih par desetljeća. Stoga je struja odjednom postala hit i svi se nekako okreću utilizaciji strujnih krugova – pogotovo u sferama transporta.
Zbog svega su toga nastali prvi realno upotrebljivi električni automobili te se njima izuzev smanjenja ovisnosti o naftnim derivatima želi i direktno utjecati na zaštitu našeg plavog planeta i svega onoga što se na njemu nalazi.
No kako to obično biva, čovječanstvo je i u toj domeni ubrzo započelo nadmetanje, a onda je u tipičnoj maniri opisa “biti čovjek” započelo i pretjerivanje.
I to je super.
Da objasnim…
Tipičan električni automobil je gadan poput odvijača zabijenog u koljeno. Izgleda svemirski i krcat je sterilnim detaljima nalik onima iz nekog znanstveno-fantastičnog filma. Često i sam po sebi pršti s pretencioznosti, što pak samo po sebi govori puno.
Manje-više svi električni automobili imaju nekakvo ekološki-svjesno ili mistično nazivlje. Tj. ono koje negdje između redova kupce tjera na razmišljanje. Ili barem pokušava. Samim time cijela priča oko električnih automobila već u teoriji zvuči gore od one umanjene i moderne priče kakvu su započeli “pametni” automobili poput Smarta, Toyote IQ i sličnih “inteligentnih” strojeva.
Ali za razliku od Smarta, koji ako se mene pita voze nesposobni, pretenciozni i neuki ljudi (čast izuzecima), prosječan električni automobil doista može biti ono za što se predstavlja. Odnosno automobil u punom smislu te riječi.
Dakle, četiri kotača sasvim pristojnih dimenzija, volan, nekoliko sjedala, funkcionalan ovjes i manje-više sve ono drugo što prosječnom Smartu nedostaje.
Time električni automobili mogu biti sasvim razumni pripadnici današnjeg tržišta automobila, te svojim kupcima u sklopu popisa opreme dodati i dobar osjećaj zbog pokušaja smanjenja onih zločestih čestica u zraku. No problem nastaje u momentu kada shvatimo da zapravo nisu.
Barem ne još.
Za početak, poput mnogih “klasičnih” automobila (tj. onih s Otto i Diesel-motorima kakve poznajemo već stoljeće i kusur) električni automobili nisu produkt samo jedne tvornice, već njih nekoliko.
Da bi se proizvele samo baterije za njih, potrebno je u atmosferu ispustiti jako puno odvratnih tvari.
Za početak treba ranjavati majčicu zemlju kopanjem ruda i minerala, odnosno sirovina. Paralelno s time treba poubijati neka plemena ili ih barem dovoljno otrovati, ne bi li izumrla sama od sebe.
Zatim je sve te sirovine potrebno transportirati u tvornicu koja će iz njih proizvesti baterije.
Paralelno s time tvornica automobila proizvodi automobil. Tvornica guma za njega proizvodi gume. Raznorazne druge tvornice proizvode raznorazne druge komponente, a na kraju se sve zajedno transportira i sklapa u tvornicama koje su bliže zemljama na čijim se tržištima dotični automobil treba pojaviti.
Uostalom, to znamo svi – od Toyote i Poljske, preko Audija i Indije, Volkswagena i Brazila, BMW-a i SAD-a te hrpetine drugih proizvođača koji su pojam globalizacije shvatili doslovno.
Dakle, električni automobili prema nekim izračunima tijekom faza izrade i sklapanja zagađuju čak i više nego što je to slučaj s danas (još uvijek aktualnim) automobilima koje se mnoge zemlje toliko trude zabraniti i maknuti iz opticaja.
Stoga je percepcija prema ekološkim aspektima za električne automobile često pretjerana i besmislena. Ili je pak pojedini proizvođači automobila zajedno s medijima i političarima jednostavno ignoriraju.
Jednim dijelom to zapravo i nije čudno, jer konačni rezultat doista jesu automobili koji ne zagađuju svijet oko sebe. No u cijelu bi se tu priču priču ipak trebao inkorporirati i ovaj dio vezan uz proizvodnju te količinu zagađenja koja tijekom nje dolazi “na tapetu”.
Naravno da je s Hibridima ista priča. Jer Hibridi dobrim dijelom ovise o strujnim krugovima, dok se istovremeno naslanjaju na ramena tehnologije koju današnji eko-mentalisti toliko mrze i osporavaju.
Hibridi su zapravo kombinacija oba svijeta. Odnosno onog ekološkog i onog koji to baš i nije.
No problematika vezana uz ove polu-električne pripadnike današnjeg automobilskog svijeta zapravo je ista kao i kod potpuno električnih modela o kojima sam mljeo maloprije.
Njihova se proizvodnja najčešće paralelno odvija na nekoliko kontinenata, pa je za svaku seriju Hibrida potrebno potrošiti jako puno nafte tijekom transporta od npr. tvornice baterija do one u kojoj se automobili sklapaju na hrpu.
Sva ta nafta iz brodova i kamiona (naravno) prolazi pretvorbu iz tekućeg u plinovito (ili bolje rečeno dimovito) stanje te odlazi direktno u atmosferu. Stoga vrijedi reći da čak i ako anuliramo bacanje štetnih stvari iz dimnjaka tvornica u kojima se komponente proizvode od strane vanjskih dobavljača, svejedno ostaje jako gorak okus u ustima. I to posebice zato što za bilo kakvu formu zagađenja svi krive automobile, a ne način na koji oni nastaju.
Iz tih razloga cijela ta ekološki-nastrojena trakavica nema ni upola toliko smisla koliko nam to pojedinci, udruge, proizvođači automobila i na kraju politika tupe iz dana u dan. A samim time je svijetu i opet servirano tek pola istine. I to ona polovica koja je prodajno isplativa.
Dakle, uza sve dužno poštovanje izuzecima, najvećim je dijelom i opet riječ o lovi i o ničem drugom.
Dodatni problem u cijeloj toj eko-zavrzlami svodi se i na odlaganje svih tih baterija, čiji je rok trajanja poprilično kratak. A onda je tu i problematika koja uz sebe veže (još uvijek) visoke cijene popravaka i zamjene tih istih baterija i ostatka strujnih krugova unutar jednog takvog automobila.
Zamjenskih dijelova u pravilu nema, a proizvođači automobila zajedno sa svojim zastupnicima i ovlaštenim servisima samo trljaju ruke i svojim klijentima deru kožu s leđa uz obavezan osmijeh. No usprkos tome vlasnici svih tih strujom obogaćenih prometala ne dižu pobunu, jer im je već unaprijed u podsvijest usađena priča o očuvanju okoliša. Dalje valjda nema smisla propitkivati, pa se na kraju sve zajedno zatvara u neku vrstu začaranog kruga iz kojeg ne samo da nema povratka, već je svijetlih točaka u svemu tome sve manje i manje.
…a kad smo već kod kupaca Hibrida i električnih automobila, možda je bolje da o tom dijelu priče šutim. Jer u posljednje vrijeme sve češća i veća količina pretencioznosti nekih od njih ne prelazi samo granice normale, već i dobrog ukusa i zdrave pameti.
Na globalnom planu to pogotovo vrijedi za vlasnike Priusa, ali nećemo generalizirati. Recimo samo da “E, gle koliko je moj auto bolji od tvojeg, jer čuva floru i faunu” stoji kao priča za polu-pismene tuke, pa je teško gledati sve to i ne zapitati se koliko cijela ta strujna ideologija u domeni svijeta automobila zapravo potiče pretencioznost.
Ako ćemo iskreno, gledano kroz neke forume i internetske stranice posvećene strujnim krugovima u automobilima, moram priznati da me kupci tih “naprednih” i “eko-frendli” automobila podsjećaju na rane devedesete u Hrvatskoj i sinove građevinskih poduzetnika kojima je Opel Kadett GSi bio sveti gral.
Takvi su po forumima i tadašnjim “društvenim mrežama” (čitaj: u lokalnom bircu) popovali svima o superiornosti svojih “GeeSIja” u odnosu na “šugavi Golf” i “jadne Japance”. A u današnje su vrijeme takvim ispadima često skloni vlasnici Hibrida i automobila na struju.
Kažem, često.
Ne uvijek. Tako da generaliziranja nema.
Dakle, sva ta elektrifikacija u domeni svijeta automobila zapravo je poput prosječnog političara. Govori tek polovicu istine i s dugim rečenicama i pompoznim sljedbenicima opravdava vlastito postojanje, funkciju i “rad”.
No nije sve toliko crno, jer Hibridi i automobili na struju imaju i onu svoju zanimljivu stranu…
Proizvođači luksuza i brzine popt Ferrarija, Porschea i McLarena u obliku Hibrida na tržište nude neke stvarno posebne, ultra-brze i realno genijalne automobile.
Uostalom, većini se nas auto-entuzijasta usprkos pojmu “Hibrid” na spomen modela LaFerrari, 918 Spyder ili pak P1 dižu dlake na rukama. Stoga je već i vrapcima na grani (onima bez karcinoma pluća zbog Diesela koji često prolaze kraj njihovog drveta) jasno da Hibridi mogu biti itekako zanimljivi.
Isto naravno vrijedi i za automobile na struju koji usprkos svemu gore navedenom mogu praktički letjeti po cesti. Uostalom, Faraday, Tesla, Rimac i još poneki uz hrpetinu struje već sada proizvode i realno upotrebljiv set performansi. A sve to predstavlja tek početak cijele te manije oko strujnih krugova, pa se uskoro očekuje i sva sila mogućnosti takvih automobila, koje će u (bližoj) budućnosti itekako anulirati postojeće zakonitosti fizike.
Samim time ni električni automobili nikako nisu za baciti, zar ne?!
Uglavnom, kako ovakvi osvrti u pravilu nemaju kraja, jasno je da bih se mogao raspisati do kraja Interneta i nazad.
No umjesto svih tih mentalnih dijareja, možda je bolje u ovom momentu podvući crtu i reći ovo:
Električni automobili i Hibridi nisu nešto loše. Nazovimo ih jednostavno novom stepenicom u razvoju nečeg poznatog i svima nama dragog. Nečega što ima četiri kotača i volan, ali i svu silu ostalih aspekata zbog kojih je svijet automobila oduvijek toliko poseban.
Zbog toga sve te naelektrizirane modele ne treba automatizmom žigosati kao nešto nepoželjno i nepotrebno. Odnosno po naški kao “s*anje”. Ali ih istovremeno ne treba uzimati “zdravo za gotovo” i na njih gledati kroz ružičaste i zelene naočale.
Jer električni automobili i Hibridi čak ni nazivno nisu ni približno toliko “zeleni” koliko ih neki uporno takvima predstavljaju.
Električni automobili dakle zajedno s Hibridima imaju svoje mane i vrline. Imaju svoje bolje i lošije strane. Svoje pluseve i minuse.
Dakle, nisu savršeni.
“Neiskrenost” svih tih novih strujnih tehnologija nije za pripisati automobilima, već njihovim tvorcima i ljudima koji iza cijele priče stoje. Ljudima koji prešućuju, izvrću i glumataju, dok istina stoji negdje sa strane i ne zanima one kojima bi u pravilu trebala biti najbitnijima.
I upravo u tom dijelu dolazimo do osnovnih problema vezanih uz elektrifikaciju i trendove koji je u današnje vrijeme toliko njeguju. A to su ukratko ljudi. Stoga je za pretpostaviti da ukoliko svijest ne doživi promjene, načini se poslovanja sigurno neće mijenjati.
A to nas usprkos divnim i predivnim floskulama te milijunima komadića moderne tehnologije ostavlja tikvanima iz Srednjeg vijeka.
I to je činjenično stanje.
Zato i nismo “hejteri” prema strujnim krugovima u automobilima, već prema ljudima koji ih zagovaraju kroz floskule te izvrtanje istine i činjenica.
Sve ostalo su priče.
