Što je zapravo auto-entuzijazam?
Kada se u nekom prema svijetu automobila relativno nezainteresiranom krugu ljudi kao pojam spomene auto-entuzijazam, taj je pojam zapravo jako teško objasniti.
Upravo sam zato odlučio pokušati objasniti što taj pojam znači meni. A vjerujem i mnogima koji su se nekada uspjeli zapetljati u objašnjavanju cijele te priče i njenih najfascinantnijih dijelova.
Zamislite ovo…
Sjedanje u jedno udobno kožno sjedalo koje grli poput djevojke na početku veze i pritišće mi leđa na sebe.
Polaganje papučice gasa na fini baršunasti tepih klimom ugrijan na sobnu temperaturu.
Relaksirajući nježni tonovi svjetla ambijentalne rasvjete i komandne ploče uz tek lagano zasjenjena stakla, brinu se za maksimalno čuvanje mojih očiju od umora.
Šesnaest zračnih jastuka zajednički brinu za nježnu strukturu kostiju moga dječačkog lica u slučaju bilo kakvog poljupca pri parkiranju ili pak nekog žešćeg udara u neki pokretan ili nepokretan objekt.
Izvrsna zvučna izolacija motora i debelo vjetrobransko staklo brinu se da buka ni na koji način ne remeti laganu glazbu koja dopire iz serijski ugrađenog Infotainment-sustava s 18 zvučnika.
Okretanje servo-volana moguće je usporediti tek s kormilarenjem na jedrilici usred bonace…
…kakva hrpa gluposti.
Dosadnog li prijevoznog sredstva.
Užas.
Psihološki portret kupca takvog automobila u potpunosti odgovara psihološkom portretu prosječnog američkog masovnog ubojice. To je najčešće muškarac, bijelac u dobi između 30 i 50 godina, oženjen s osobom koju više podnosi nego voli.
Otac je dvoje djece koji kosu gubi zbog jednog do dva velika kredita u banci. A kreditima je financiran olimpijski bazen u vrtu i novi SUV za ljubavnicu.
Uglavnom, u ovom slučaju to je jednostavno kompjuterski kontrolirani automobil za isto toliko kompjuterski programiranu osobu. Automobil s hrpom instalirane elektronike koja kontrolira apsolutno sve i izolira čovjeka od ceste. A oblik karoserije se u takvom primjeru najlakše može opisati kao neka limuzina ili SUV.
Najvjerojatnije…
Da, vi ste taj automobil na ovaj ili onaj način platili. I vi ga vozite.
Vi ste glavni i vas se u konačnici pita idete li ovuda ili onuda. Ali to i dalje nije vožnja u onom pravom smislu riječi, jer vanjski se uvjeti i sama cesta pretvaraju u elektronske podatke koje kontrolira vaše prijevozno sredstvo i ugrađeni navigacijski sustav.
Sve je umjetno i jedino što mi prolazi glavom u smislu takvog automobila jest onaj „screensaver“ koji se kao programski kod vrti po ekranima u „Matrixu“.
Osobno mislim da je vožnja takvog automobila otprilike slična vođenju ljubavi s nekim hologramom. Jer seks u teoriji postoji, ali ne baš u onom pravom smislu riječi.
Odnosno, guštate u krivim stvarima.
Priznali to neki sami sebi ili ne, takvi su moderni automobili izgubili onu iskonsku draž u vožnji. Gušt koji mora biti analognog tipa i svaku vožnju pretvarati u svojevrsnu avanturu.
Jer današnji nas automobili jednostavno učahure na sigurno i tiho mjesto i ne komuniciraju s nama zvukom motora. Umjesto toga nas relaksiraju grijanim i masažnim sjedalima te muzikom nalik onoj iz liftova finih hotela u koje uz totalnu diskreciju dolazite povaliti ljubavnicu ili tajnicu.
Čak i kada bismo uzeli za primjer neki kabriolet, događaju se identične stvari i senzacije.
Šuplje, prazne i bez trunčice strasti.
Vjetar koji vam tijekom vožnje mrsi kosu u modernim kabrioletima zapravo i nije vjetar. Jer u današnje vrijeme ta senzacija više sliči dahu djeteta koje u vas puše balone od sapunice.
Taj je vjetar zapravo tek blagi povjetarac stvoren od strane onih vaših poznanika iz osnovne škole koji su sjedili u prvoj klupi učionice i blejali u profesoricu iz matematike s prstima lijeve ruke u zraku, a desne u nosu. Tj. nekada iritantnih odlikaša, a danas stručnjaka za marketing i aerodinamiku koji i dalje sve znaju a zapravo ništa ne razumiju.
Njihovo životno djelo osjećate samo kada blagi povjetarac nježno struji oko ušnih resica pri 200 Km/h.
I to je sve što moderan kabriolet može ponuditi.
Kada sjednete za volan automobila u kojem se osjećate kao da ste dio fuzije čovjeka i stroja, vi bez ikakvih objašnjenja i doktorskih disertacija znate da nije riječ o prijevoznom sredstvu koje služi transportu od točke „A“ do točke „B“.
Takav automobil nema finu uredsku fotelju, već stolicu koja vas obgrli i ne dopušta da se maknete dok ne izađete iz nje.
Hvatanjem volana u ruke i spajanjem nogu s aluminijskim pedalama zapravo se stapate s mašinom u jednu cjelinu. Postajete jedno. Terminator, odnosno napola čovjek i napola mašina.
Kako za volanom teku vaše misli i refleksi, tako ih automobil prati i sukladno tome se na cesti i ponaša.
Zvuči li to bolje?
Hm.. Pa zapravo baš i ne.
Ako se neke od nas ovdje pita, poželjno je da situacija bude baš dijametralno suprotna tome. Jer vrhunac vožnje leži upravo u momentu kada vas auto natjera da vi radite ono što on misli.
Automobil je taj koji mora pružati onu divnu kombinaciju divljenja i strahopoštovanja. Automobil je onaj koji stvara dojam kako pored vas u školjkastom sjedalu takvog bolida sjedi sama Smrt i nakašljavajući se tu i tamo daje do znanja da niste vi taj koji sve kontrolira.
Tu počinje draž. Tu kreće bitka za opstanak i preživljavanje jačega. Tu kreće pravi osjećaj vožnje i ono popunjavanje praznina koje poput knedle u grlu stoje kada niste za volanom.
Uz malo sreće, puno truda i znanja zbog kojeg razmišljate glavom, a ne mudima, samo pokoji puta pobjeđuje čovjek. A tada se uz puno znoja i adrenalina te uz obavezan gušt rađa tema za pivo s dečkima, odnosno s onima koji znaju da auto mora biti vaša cura, ljubavnica i mama u jednom.
To otprilike znači da svoj automobil volite i da na njega trošite novac, vrijeme i živce, te da ga na kraju krajeva poštujete.
Srećom takvih automobila još uvijek ima.
Doduše nije ih lako naći i još si ih je teže priuštiti, ali to u sklopu ove priče i ne predstavlja neki bitan problem.
Takvi su automobili u svojoj srži tek bolidi u kojima je uloga kompjutora svedena na nužne potrebe. I što je još važnije, ugurana je u drugi ili treći plan.
Ali takvih automobila i dalje ima. Usprkos eko-mentalistima, debelim političarima i uhljebima na čelu nekakvih izmišljenih udruga koje puno pričaju, a ništa ne rade.
Za volanom jednog takvog automobila pravi auto-entuzijast proživljava najbolje dijelove svojih dana. Nevezano uz to ide li ujutro na posao ili na vikend-odmor nekamo u planine.
Za volanom takvog automobila sve brige i problemi padaju u neki sasvim sedmi plan i svaki se semafor pretvara u start neke utrke. Svaka se cesta pretvara u polje učenja i uživancije. Svaki se odlazak u dućan pretvara u veselje. I ništa se s time ne može mjeriti.
Stoga stanite na sekundu i razmislite koliko je vaš automobil u stanju vama kao vozaču uljepšati dan. Što taj automobil vama znači i u kojem smjeru vezano uz automobile vaši afiniteti zapravo idu.
Jer ako tijekom tog razmišljanja stvari krenu u smjeru opreme, digitalnih igračaka i sustava za pomoć u vožnji, onda sami sebi priznajte da niste auto-entuzijast, već samo puki konzument i još jedna osoba koja u vremenu i prostoru za volanom gubi dane.
To naravno nije ništa loše, jer današnji svijet nije sretan dok od sviju nas ne napravi tek puke konzumente nečijih tuđih ideja, trendova i mokrih snova. Stoga oko toga ne treba očajavati, jer individualnost u današnje vrijeme ionako predstavlja svojevrstan luksuz. I malo je tko prakticira.
Ali kada je već tako i to ste si u stanju otvoreno priznati, onda dozvolite da oko vas i dalje postoje ljudi kojima je ljepše držati obje ruke na volanu i silovito mijenjati brzine, nego za tim istim volanom okidati „selfie“ fotografije i pretvarati se da uživaju.
Nadam se da sam barem dijelom dočarao sve ono što mi je u glavi vezano uz tematiku pred vama.
No u svakom slučaju sam barem pokušao…
Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.
