Savjet: Ako želite imati klasični „Muscle Car“, razmislite o ovim stvarima (2. dio)
Ako ste jučer odlučili pročitati sve ono što treba imati na umu pri kupnji klasičnog američkog “Muscle Car” automobila, budite bez brige. Listi nije kraj…
Stoga krenimo dalje. Bez puno uvodnih riječi i u revijalnom tonu…
Klasični “Muscle Car” modeli imaju jedan tipično američki problem. A taj se naziva pretilost. Ili direktnije rečeno, ti su automobili debeli poput njihovih tvoraca.
Limarija je teška poput mjesečevog satelita, a ostatak automobila kao dvije do tri omanje planete. Zbog sve te nepotrebne mase ovi automobili pate u mnogočemu. Jer nisu ni najmanje agilni, kočenje za njih predstavlja napor, a i bilo kakav posao koji podrazumijeva rasklapanje i ponovno sklapanje svih tih teških dijelova donosi svoje muke.
Uglavnom, s obzirom na morbidnu pretilost većine klasičnih “Muscle Car” automobila, reklo bi se da zapravo nećete biti za volanom automobila, već autobusa. I to onog iz sedamdesetih.
“Muscle Car” automobile teško je održavati u savršenom stanju. Jer s obzirom na nepažnju prosječnog današnjeg vozača, nemojte se ni najmanje čuditi ogrebotinama. A ni situaciji u sklopu koje vam je netko udario u automobil na parkingu ili u prometu.
Zbog svega toga je stres vezan uz vlasništvo klasičnog “Muscle Car” automobila odvrnut na jedanaest. A dijelovi su skupi i relativno nedostupni ili barem teško dostupni, što sve zajedno na hrpi potvrđuje prvu rečenicu iz ovog dijela teksta.
Rijetki “Muscle Car” automobili fasciniraju svojim brojkama. I to onima koje opisuju snagu motora monstruozno velike zapremine koja vozaču stoji na raspolaganju. Doduše, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća bilo je zanimljivih brojki koje su na momente prelazile i 400 konjskih snaga. Ali početkom naftne krize koja je zatresla Ameriku u sedamdesetima, nerijetko je riječ o snazi koja usprkos 6 ili 7 litara zapremine stoji u obliku troznamenkastog broja koji počinje znamenkom 1. A to pak nije puno čak niti prema davno minulim standardima, dok u današnje vrijeme ispada bezvrijednom količinom konja iz ogromnih i vječno žednih motora.
Kočnice na klasičnim “Muscle Car” automobilima nemaju baš pretjerano puno smisla. Jer su u najmanju ruku malene i ne rade baš svoj posao kako treba.
Većina tih američkih nabrijanih klasika nema kočione diskove i čeljusti, već su umjesto tih komponenata za kočenje ovih giganata zaposleni bubnjevi. A to je u najmanju ruku smiješno. I opasno.
Ali s obzirom na bezbrižne dane u kojima su ovakvi automobili nastajali, naglasak je bio na imidžu i brzinama na ravnoj cesti. Odnosno, u prijevodu, za sigurnost nitko baš nije pretjerano brinuo. I zato “Muscle Car” automobili između ostalog imaju i poprilično neuvjerljive (da ne kažem neupotrebljive) kočione sustave.
Klasični američki “Muscle Car” automobili sigurni su otprilike kao povećanje plaće u javnom sektoru. Tj. baš i nisu.
Jer usprkos obavezama vezanim uz sigurnosne pojaseve i upravljačke stupove koje su tijekom šezdesetih na sebe preuzeli američki proizvođači automobila, sigurnost unutar ovih automobila u najmanju je ruku diskutabilna. “Crash-testovi” u Americi nisu bili aktualni do kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pa stoga nikoga ne treba čuditi činjenica koja kaže da su ovi pokretni tenkovi s ogromnim motorima bez predumišljaja bili u stanju poubijati okupante unutar interijera nemilim gužvanjem karoserije. I to pri relativno malim brzinama.
Što više vozite svoj klasični “Muscle Car” automobil, to mu je vrijednost manja. Dakle, zaboravite priču iz oglasnika poput “Atraktivan, vozila žena, 184,000 stvarnih kilometara”, jer takav automobil usprkos svojem američkom porijeklu vrijedi sitniš kada ga prodajete.
Stoga biste dakle trebali dvaput razmisliti prije nego okrenete ključ u bravi i odlučite otići na zabavan vikend uz more. Jer izuzev troškova goriva i potencijalne kvarove svakim kilometrom vaš predivni klasik vrijedi sve manje i manje novaca.
Modifikacije na klasičnim “Muscle Car” automobilima umanjuju njegovu vrijednost. I nema teoretske šanse da priča poput “Imam tjuniranoga Golfa sem´cu Dizel” na bilo koji način ispadne komparabilnom s vašim američkim klasikom.
Ideja je ovakve automobile održavati u njihovom originalnom stanju. Zato se i troše sumanute količine novaca na originalne dijelove koji se i dan-danas mogu nabaviti za njih. I zato modifikacije i “to ćemo pripasati” rješenja kod ovakvih automobila ne prolaze ni pod razno. Jer bilo koji zaljubljenik u klasične “Muscle Car” automobile vaš sklepani neće niti pogledati dvaput kada shvati da pola dijelova nije originalno.
Gabariti klasičnih američkih “Muscle Car” automobila pretjerani su za naše podneblje. Parkiranje jednog prosječnog mišićavog Amera na prosječno parkirno mjesto predstavlja muku. Jer ovi su automobili nerijetko veći od propisanih normativa koje ekipa koristi kod označavanja gabarita prosječnog parkirnog mjesta u Hrvata. I zato ćete na paralelnom parkingu uz nogostup najvjerojatnije djelovati kao š*pak koji zauzima jedno i pol mjesto. A u slučaju okomitog parkiranja na označeno parkirno mjesto, dotično će svojom širinom ispasti nedovoljnim i netko će vas kad-tad mlatnuti vratima po limariji. A onda opet slijedi psovanje, lakiranje, ravnanje i oni veseli troškovi s početka ovog teksta.
Vožnja po auto-cesti za volanom “Muscle Car” automobila predstavlja izazov. I ako ste kojim slučajem pomislili nešto poput “koga briga za zavoje, kad imamo autoput i možemo ići ravno”, prevarili ste se. Jer volan u prosječnom “Muscle Car” automobilu direktan je poput izjave nekog ministra na konkretan i koncizan upit vezan uz neku aferu ili problem. Odnosno u prijevodu, nije direktan.
Volan ovakvog automobila možemo po ravnoj cesti pri više od 100 kilometara na sat možemo natezati poput vlastitih genitalija dok smo bili mali. I usprkos tome neće biti konkretnog odmaka od pravocrtnog gibanja. A udobnost, odnosno manjak iste će zajedno s bukom i opakom potrošnjom goriva put učiniti napornim, kompliciranim i rastrošnim koliko je god to moguće.
Eto… To bi u nekim kratkim crticama bile situacije i problemi s kojima se svaki budući vlasnik klasičnog američkog “Muscle Car” automobila mora suočiti prije kupnje.
I sve navedeno itekako stoji potvrđeno iz vlastitog iskustva.
Ali sve to s druge strane nekima od nas i dalje ne znači ništa u usporedbi sa senzacijom sjedanja u neki od ovih ogromnih, rastrošnih, arhaičnih i realno neupotrebljivih strojeva s megalomanski velikim motorima. Jer američke automobile iz tog pomalo čudnovatog i nerijetko napušenog perioda jednostavno volite ili ne volite. I zato se ovakvi automobili kupuju u suprotnosti od zdravog razuma i logike. Odnosno srcem.
Velikim srcem.
Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.
