Priča o super-automobilima (i jednom novom)
Iako je riječ o priči koja me već duže vrijeme kopka, za one nestrpljive čitatelje vrijedi spustiti se do kraja teksta, gdje se nalazi najnoviji super-automobil koji definiraju dvije riječi: Qatar i rugoba.
No vjerovali ili ne, automobil se ne naziva tako.
S obzirom na to da u današnje vrijeme auto-industrija često funkcionira kroz laži, obmane i pomodne priče o „tradiciji“, „kvaliteti“ i „dizajnu“, nije tajna da se kroz misli i tekstove često vraćam u povijest tog nekad divnog svijeta.
No budite bez brige – ne pada mi napamet početi trubiti o djetinjstvu i gnjaviti cijenjeno čitateljstvo s rečenicama poput „nekad je bilo bolje“, jer još uvijek nisam 80-godišnjak u mirovini i ovaj tekst ne pišem iz čekaonice unutar neke bolnice ili ordinacije opće prakse.
Dapače, u mnogim pogledima nekada nije bilo bolje, jer je svijet sportskih automobila u velikom broju slučajeva bio jedno klaustrofobično, opako i opasno mjesto.
Naime, ako se samo prisjetimo sedamdesetih, tj. vremena kada je polovica inženjera i dizajnera u svijetu automobila miješala alkohol i teške droge, doći ćemo do hrpetine raznoraznih opasnosti na četiri kotača koje su kroz priču o sportskim automobilima redefinirale tu kategoriju.
Sportski automobili tog vremena nisu idejno robovali obiteljima s troje djece i kućnim ljubimcem, te polarnim medvjedima i velebitskim degenijama. Nisu morali biti sigurni, ekološki svjesni i pametni. Nisu morali imati motore čiji su ispušni sustavi u mogućnosti pritiskom na tipku zvuk motora prepjevati opus bečkih dječaka ili pak jednostavno zašutjeti.
Nadalje, nisu morali biti praktični, upotrebljivi i luksuzno opremljeni, jer to nikoga nije pretjerano zanimalo. Nisu čak morali biti ni kvalitetno napravljeni (za što je možda najbolji dokaz tvrtka Ferrari, čiji su modeli iz šezdesetih bili različitih dimenzija, ovisno o strani s koje se na njih gledalo).
Poanta tadašnjih sportskih automobila svodila se na upadljivost i performanse u smislu ubrzanja i maksimalne brzine, dok je čak i ponašanje na cesti često ispadalo nebitnim.
Tako se za volanom većine sportskih automobila tog vremena nalazila „elita“ u smislu estradnjaka i političara, te bogatih playboya kojima su žene i njihovi automobili (najčešće) bili igračke.
Kako je vrijeme prolazilo, te je svijet automobila u maniri „citius-altius-fortius“ odlazio sve dalje u ludilo, bilo je samo pitanje vremena kada će se letvica podignuti još više, a kada se to konačno i dogodilo, svijet automobila stigao je do svoje prijelomne točke, tj. do fenomena nazvanog super-automobil.
E sad…ako su sportski automobili poput tadašnjih Jaguarovih, Ferrarijevih i Porscheovih modela bili u stanju ubiti vozača, onda super-automobil kao pojam možemo definirati isključivo kao područje u sklopu kojeg su se u sedamdesetim i osamdesetim godinama tek malobrojni osjećali sigurno.
Mislim, sjetite se samo tvrtke Lamborghini, koja je u vrijeme Disco-glazbe i kockastih automobila svijetu predstavila model Countach i stvari će početi sjedati na svoje mjesto.
Možda će se neki naljutiti što ovaj automobil i opet navodim za primjer nečega. I da, priznajem da je Countach na stranicama našeg malog internetskog kutka posvećenog svijetu automobila poprilično čest gost. Priznajem i da taj automobil obožavam(o). No Countach spominjemo zato što je od premijernog prikazivanja javnosti do današnjih vremena postao puno više od automobila i zato što je samom svojom pojavom zorno pokazao da je biti viđen najvažnija stvar na svijetu.
Možda je to nekima nebitan faktor, no vjerovali ili ne, takvim je pristupom stvarima ovaj automobil ne samo ušao u domenu psihologije i ljudima pokazao za većinu stvarne vrijednosti, te je na neki način i definirao puna dva desetljeća i postavio letvicu za budućnost sportskog luksuza.
U današnje vrijeme se kroz luksuz mjeri praktički sve – od odjeće i obuće, do „fensi-šmensi“ mjesta na koja ljudi odlaze preplaćivati čašu vina ili kavu s mlijekom, ne bi li bili viđeni i doživljeni u svjetlu „ima se-može se“. Shodno tome inteligencija (pogotovo ona emocionalna) kao atribut prosječne osobe pada na stoosamdesetšesto mjesto, jer za mnoge od nas (da ne kažem većinu) prvenstveno novac znači sigurnost, ljepotu, stil, odraz osobnosti i sve ostale gluposti kakvima smo svi mi manje ili više danas skloni. Uostalom, knjigu može čitati i razumjeti čak i beskućnik, zar ne?!
Uglavnom, tako je i svijet automobila potpao pod tu ideologiju razmetanja i pomodarstva, pa u današnje vrijeme donedavno sasvim obične marke poput npr. Audija i Lexusa predstavljaju polje luksuza i stila – čak i u domeni svojih baznih modela za kojima se prosječni zaljubljenik u automobile ne bi ni okrenuo.
Kao razlog takvom načinu razmišljanja mogu navesti i jedan Audi 80 za čijim sam volanom radio svoje prve (legalne) kilometre, te koji mi je bio itekako drag. No opisati taj automobil kao nešto „premium“ daleko je od istine, jer je riječ o automobilu s prednjim pogonom i krutom stražnjom osovinom koji je od dodatne opreme imao mene i točka. Dakle, dotični Audi jedan je sasvim običan automobil koji je sasvim običnim dizajnom u to vrijeme privlačio sasvim obične kupce. No današnji pandan 80-ici u obliku modela A4 privlači „uspješne“ ljude „ i „one koji se razumiju“ u automobile, što je većinom istinito koliko i poimanje poštenog rada za većinu naših političara.
Time je stvoren mit „premium“ automobila srednje klase, u koji se danas uklapaju i BMW, Lexus i njima slični, pa sve do Peugeota i Hyundaija koji kao novopečeni pridošlice tom trendu pokušavaju ugrabiti pokojeg kupca za sebe.
Za super-automobile pak priča odlazi u sasvim drugom pravcu, jer uz „uspješne“ poslovne ljude i ekipu rođenu sa „zlatnim žlicama u dupetu“ takve automobile često voze ljudi (u najmanju ruku) sumnjivih izvora prihoda, te nogometaši i njima slični pripadnici sportskog miljea koji izuzev petice iz fiskulture i zanimljivih frizura baš i nemaju pretjerano puno toga čime bi se mogli pohvaliti.
Zbog toga današnji super-automobili odmiču od slavnih vremena playboya, političara i pripadnika estrade, te sele u domenu akvizicije i bjesomučnog natjeravanja novaca.
Samim time ne čudi da se ogroman broj današnjih super-automobila marki Ferrari, Lamborghini, Bugatti i Porsche tek tu i tamo provozaju od prodajnog salona do nečije garaže, te u njoj ostaju duži vremenski period, ne bi li se na nekoj aukciji pojavili sa što manjim brojem prijeđenih kilometara.
Dakle mislim da bez problema mogu malčice generalizirati i reći da današnje super-automobile većinom kupuju ljudi koji prema svijetu automobila nemaju ama baš nikakvog interesa, već samo dovoljno novaca na raspolaganju.
Tužno, zar ne?!
E sad…u svijetu super-automobila postoje one već odavno etablirane marke, te neke koje su u toj domeni svijeta automobila počeli svoj fascinantan put prije nekoliko godina (poput npr. tvrtki Pagani i Koenigsegg).
Sve su to proizvođači koji su tijekom godina postojanja itekako dobro „ispekli“ zanat, te iz modela u model sve više fasciniraju auto-entuzijaste diljem svijeta.
No sva ta super-auto-fama utrla je put i nekolicini bogatih industrijalaca, koji su usprkos kroničnim nedostatku iskustva i znanja na svijet odlučili izbaciti svoju viziju super-automobila i naplatiti je masno.
Uostalom, prisjetimo se tvrtke W-motors, čiji je model Lykan Hypersport izuzev dijamanata uklopljenim u farove za 3,4 milijuna Dolara pod poklopcem motora imao 6-cilindrični motor doniran iz Porschea. Zatim je tu Laraki Epitome, koji se izuzev šasije od Corvette C6 može pohvaliti i dizajnom za koji je očito zaslužan klinac čiji je uzor u životu ni manje ni više nego Batman.
U toj priči o super-automobilima za koje nitko nije čuo vrijedi spomenuti i tvrtku Devel, koja svoj model Sixteen najavljuje kroz 5,000 konja i maksimalnu brzinu od 560 kilometara na sat.
Mislim, sva sreća pa je tvrtka Devel u razradu ovog čuda krenula prije nekih godinu-dvije i već su uspjeli biti pametniji od Bugattija, koji je model Veyron razvijao još tamo negdje od devedesetih godina prošlog stoljeća.
Hmmm…reklo bi se pametnom dosta.
Ako ćemo ići dalje u dubioze oko današnjih super-automobila, odnosno idiotizama na bazi pokušaja i pogrešaka, putem ćemo naletjeti i na tvrtku Zenvo i njihov model ZV1, zatim na Marrusiu B2 koja za ideju ima priprijetiti Ferrarijevim „normalnijim“ modelima, te tvrtku Mazzanti, koja svoj model Evantra cijeni nekih 900,000 Dolara i pri tome kupcu ne nudi nikakvu tradiciju i slavnu povijest, no s druge strane nudi performanse slabije od nekih višestruko jeftinijih sportskih automobila.
No automobil s kojim sam na prvi pogled ostao apsolutno fasciniran možda najbolje pokazuje koliko je besmisleno današnje poimanje super-automobila i stavovi vlasnika tvrtki koje ih na tržište pokušavaju plasirati.
O tom tehnološkom čudu pod nazivom LM2 StreamLiner sam (naravno) već pisao na našem portalu i tada pretpostavio kako će tvrtka Lyons Motor Car na tržište prije predstaviti automobil koji se pretvara u zaljubljenu i „horny“ Pamelu Anderson, nego najbrži automobil na svijetu.
Dakle, ne bi bilo krivo reći da se poimanje ideologije vezane uz proizvodnju super-automobila u današnje vrijeme svelo na to tko ima veći (novčanik), zar ne?!
Tome u prilog te više nego vidljive ideologije (a i ovog teksta) stiže i najnoviji u nizu jadnih pokušaja koji za cilj kroz eleganciju i ekskluzivnost pravog super-automobila imaju fascinirati pokojeg bogataša.
Dotični automobil ne predstavlja produkt neke tvrtke sa slavnim prezimenom ili nekom borbenom životinjom u nazivu, već jednog 27-godišnjaka iz Qatara.
Student o kojem je riječ zove se Abdul Wahab Ziaullah i u svojih 27 godina uspio je završiti nekoliko stupnjeva školovanja, od kojih je onaj posljednji uobličen Qatarsku verziju Texas A&M Universityja.
Kao jedan od najuspješnijih studenata svoje generacije, te kao mladac apsolutno fasciniran svijetom super-automobila, nakon prvog susreta s Lamborghini Venenom Abdul se odlučio proizvesti vlastiti super-automobil koji bi izuzev svojim performansama oko javnosti privlačio i unikatnim dizajnom.
Uglavnom, je tako crticu po crticu nastajao njegov nedavno „dovršeni“ projekt pod nazivom Elibriea Concept.
Dotični je koncept zamišljen kao svojevrstan odgovor na Lamborghini Veneno koji je za mnoge ispao najkontroverznijim super-sportašem na svijetu. Stoga detalji na ovom Qatarskom automobilu nisu smjeli biti ništa manje smioni, no isto tako ni ništa manje aerodinamičke orijentacije.
No ako ćemo realno i pomalo kritički gledati na ovaj automobil, mislim da „smion“ i „kontroverzan“ kao pojmove zamjenjuje jedan jednostavniji, jer je automobil u najmanju ruku ružan.
Iskreno mislim da sam vidio ljepših otvorenih rana od ovog konceptnog automobila, te sam apsolutno siguran da vlasnici ovog automobila (ukoliko se dotični ikad pojavi na tržištu) potomstvo nemaju ni u planu. Uostalom, pokušajte zamisliti da vas netko kao klinca pokušava odvući u ovakvu nakaradu na četiri (pre uska) kotača. Ne biste li plakali poput kišne godine i mislili da vas u tom momentu otima vanzemaljac nalik vlastitom ocu?
Ja bih – definitivno.
Zapravo reći kako je ovaj automobil ružan nije fer, jer ružnih automobila ima jako puno tijekom bogate povijesti svijeta na četiri kotača, no rijetki su me uspjeli natjerati da već nakon prvog treptaja ispred monitora odvratim pogled u strahu od eksplozije ovo malo mozga zbog ultra-povišenog očnog tlaka. Stoga se za ovakvog što ne mogu nagovoriti na korištenje pojma „automobil“, jer usprkos postojanja četiri kotača i farova sprijeda i odostraga, ovo čudovište to baš i nije.
Zapravo mi Elibriea izgleda poput mokrog sna nekog kubista koji za krivuljar nikad u životu nije čuo, te svoje ideje u djelo provodi striktno putem kombinacije dva trokuta i eventualnog kutomjera.
Razlozi? Treba li ih uopće navoditi ili je ipak dovoljna sva sila ravnih i oštrih rubova u kombinaciji s trokutastim oblicima i najjeftinijih kotača koje sam vidio u posljednje vrijeme?
Hm…možda je to ipak retoričko pitanje.
Što se dimenzija tiče, autor ovog projekta navodi kako se radi o automobilu dužine ukupno 3,2-metra. To je malo, zar ne?! No uz visinu od 1,5 m i širinu od (pazite sad) 2,6 metara, ovaj će automobil izgledati toliko nezgrapno, da će mu se čak i patuljci iz Snjeguljice smijati do suza.
Što se kilaže tiče, navedeno je kako zbog korištenja kompozitnih materijala i raznoraznih vlakana, ovaj automobil ne bi trebao prelaziti 1,000 kilograma, što je super već na papiru s obzirom na to da je prosječni mali gradski automobil teži od toga.
S druge strane je tu i 525, odnosno čak 800 konja koje autor utilizacijom Turbo-punjača i kompresora misli izvući iz GM-ovog „šestaka“.
To bi dovelo do opakih performansi u sklopu kojih bi Elibriea bila u stanju do stotke potegnuti za nekih 3,8 sekundi, dok bi teoretska maksimalna brzina iznosila preko 300 kilometara na sat.
Dakle ovaj automobil izuzev unikatno-katastrofalnog dizajna svojim kupcima već u teoriji nudi apsolutnu bljedunjavost u smislu performansi.
Uz svo dužno poštovanje bi Abdullahu netko možda trebao reći da malčice „naturpijani“ Ford Focus RS (bez blokade) može potegnuti 300 kilometara na sat, a radi se o puno normalnijem i ljepšem automobilu koji neće čak i mladi luk natjerati da zaplače od muke.
Uglavnom, kad se sve zbroji i oduzme, ovaj tekst zapravo ispada jednom tužnom pričom o današnjem obezvrjeđivanju poimanja super-automobila koji je tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina zračio strahopoštovanjem.
Tome ovaj „automobil“ itekako zorno svjedoči i potvrđuje svu prosječnost koja je danas sasvim dovoljna da bi se na ovaj ili onaj način fascinirale mase i pokrenula priča oko super-automobila „nove generacije“ zbog kojeg je ona stara generacija u velikoj opasnosti od srčanog ili moždanog udara već samim pogledom na fotografije.
Stoga zapravo i ne čudi da je današnji svijet toliko zastranio u neke čudne vode, te da su npr. dvije noge, dupe i par sisa dovoljni da bi se fascinirali muškarci diljem svijeta, kao i apsolutna glorifikacija idiotizma kakvu i dan danas promoviraju pojedini reality-show programi koje gledaju milijuni ljudi.
Otužno je gledati kako zbog takvih polu-razmišljanja i puke senzacije, te pokoje kune, dolara ili eura viška na računu pojedinaca današnji super-automobili usprkos svoj tehnologiji, dizajnu i performansama jednostavno imaju sve manje i manje smisla.
No najtužnije od svega jest činjenica da usprkos svom novcu na računu i stručnjacima na raspolaganju, tvorci ovakvih ideja i konceptnih automobila i dalje ne razumiju da u svijetu super-automobila prvenstveno vrijedi tradicija i da je upravo to ono što bogati ljudi prije svega kupuju. Ne 5,000 konja ili dijamantima raspederene farove, niti svemirske materijale u čijoj su razradi sudjelovali žitelji neke udaljene galaksije.
Bogati ljudi takve automobile kupuju kao produkte inovacija i odrastanja tvrtki čijim su se modelima veselili i njihovi djedovi i bake.
To je nešto što se usprkos navedenim cijenama zapravo ne može kupiti novcem i šteta je da mnogi „proizvođači“ super-automobila danas ne mogu shvatiti.
Stoga nam pokušaja i demonstracija sile poput ovog qatarskog u posljednje vrijeme ne fali ni najmanje, a kako je sve krenulo, ovakvih će nakarada s milijunskim ciframa iza sebe biti sve više i više.
…no tako to valjda treba biti…
