Policija, „stritrejseri“ i sveopći nemar
Tako bi otprilike zvučao sažetak „akcije“ koja je provedena proteklog vikenda i zbog koje su neki ostali bez registarskih pločica. A neki i bez automobila.
No s obzirom na sveopću glupost, nepoznavanje tematike i totalnu nebrigu od strane glavnih aktera ove priče, red bi bio da ostavim svoj komentar…
Prošlo je već skoro punih 20 godina otkada se prvi dio franšize pod nazivom „The Fast and the Furious“ pojavio u kinima. A to pak u prijevodu znači da je prošlo skoro punih 20 godina otkad se u glavama nekolicine ljudi u Hrvatskoj pojavila ideja oko organiziranja prve hrvatske utrke ubrzanja. I to znaju svi koji su tijekom prve dekade 21. stoljeća proživljavali svoju adolescenciju.
Ideja je bila ulupati oveće svote novaca kako bi s jedne strane vozači imali prilike okušati se na službenom semaforu i odmjeriti snage s protivnikom i štopericom.
S druge je pak strane ideja bila u sve to dovesti tone i tone publike koja bi uz stazu navijala za svoje favorite. A s treće je strane ideja bila zaraditi i neke novce, kako bi se ova ideja pretvorila u instituciju.
I upravo to se dogodilo, jer je tijekom idućih nekoliko godina „Street Race“ manija zahvatila cijelu Hrvatsku. Potom je zarazila i regiju. A onda su neki shvatili kako takva tvornica novaca bez problema može donijeti dovoljno novaca za stan, fasadu i krov na kući, ili pak novi automobil za ženu i klince.
Stoga nije prošlo dugo dok se cijela priča nije pretvorila u nešto tipično hrvatsko – lopovluk i marginaliziranje onih na čijim je leđima i entuzijazmu cijela priča inicijalno i nastala.
I pri tome ne podrazumijevam Vina Diesela i Paula Walkera, već neke domaće trkače koji su tijekom tih godina stezali pojaseve i jeli sendviče kako bi svoje automobile mogli učiniti bržima od drugih, da bi ih na kraju prodavali u pola cijene, jer utrka zbog gramzljivosti organizatora više nije bilo.
Paralelno s tom legalnom pričom bez „happy-enda“ u kuloarima i na tamnoj strani cijele te subkulture krenule su i neke ilegalne utrke.
Ekipa se za volanima svojih nabrijanaca na četiri kotača svako malo u gluho doba noći nalazila na nekoj unaprijed odabranoj lokaciji i jurilo se bez ikakve rezerve, ali i bez nekog generalno bitnog cilja.
Sve se to dogovaralo na raznorazne načine i u tišini. A onda su krenuli i javni dogovori unutar grupica na forumima poput HRAWEBa i HRQM-a koje su se s vremenom počele nalaziti na parkinzima u Zagrebu i šire.
Prvi takvi mitinzi bili su u blizini Velesajma. Odnosno na parkingu blizu upravne zgrade nekada davno naše naftne kompanije. Početak takvih druženja bio je obojan uvredama i ego-tripovima, a onda su ta subotnja druženja postala obaveznom postajom pravih ljubitelja u automobile prije odlaska u večernji izlazak. Tih su dana pokrenuta i neka vječna rivalstva. Ali i prijateljstva. Kumstva. Ljubavne veze od kojih su neke završile i brakovima te sve one divne stvari koje stvaran svijet sa sobom donosi, a onaj virtualni nema.
S vremenom su se počeli formirati klubovi, a onda i timovi koji su umjesto bezglavog jurišanja od semafora do semafora odjednom dobili svoju legalnu priču i pod pokroviteljstvom tu i tamo pokojeg sponzora nastupali na legalno organiziranim utrkama ubrzanja.
A susreti su se s vremenom prebacili na neke druge parkinge i cijelu tu priču o ljubavi prema oktanima pretvorili u stil života.
Uglavnom, mislim da ne moram niti apostrofirati koliko je to bilo divno vrijeme za uživanje u automobilima.
S one druge strane vrijedi reći kako je kretena uvijek bilo. I tijekom tih su predivnih dana ti kreteni i dalje iskakali iz pašteta te na sve moguće i nemoguće načine pokušavali pokvariti ovu idilu za auto-entuzijaste i ljubitelje tuninga i stylinga.
Takvi su snimali raznorazne kretenske video-uratke. Vrijeđali i zamjerali se ljudima bez nekog opravdanog razloga.
Neki su od njih dobivali i batina, ali evolucija za prosječnog kretena ne postoji niti nakon batinanja, pa su takvi s vremenom jednostavno stavljeni na marginu i postali nebitni. No i dalje su tu i tamo zajedno sa svojim automobilima i kretenskim idejama vezanim uz natjeravanje po cesti izlazili u medijima. I time svima nama ostalima kvarili idilu – prvenstveno kroz medije koji su svako malo sve auto-entuzijaste stavljali pod istu kapu i trubili o “divljacima koji se utrkuju po prometnicama”.
To je naravno za svaku osudu, jer divljaštvo u bilo kojem civilizacijskom periodu ne treba tolerirati. Ali tome pomoći nema čak ni u današnje vrijeme, kada je novi milenij u već poprilično poodmaklom stadiju…
No zašto ja to sada sve pišem?
Jednostavno zato što se od tih dana do ovih aktualnih ništa nije promijenilo u smislu kretena. Ali su se s vremenom promijenila mjesta okupljanja i načini dogovora. A promijenili su se i automobili koji više ne koštaju stotinu kuna i na sebi imaju hrpetinu dodatnih konja plaćenu krvlju, znojem i suzama.
Današnji „stritrejser“ više ne vozi sklepanu kantu iz devedesetih koju voli, već sjedi za volanom nekog skupog Golfa, BMW-a ili Audija.
Takvi ljudi više ne provode svoje vrijeme u garažama, već u birtijama dok čekaju nekog „tošu“ da im „čipira auto“ ili „složi auspuh“.
Isto tako vrijedi reći da to više nije ekipa koja se po beskrajnim prostranstvima Interneta na sve moguće i nemoguće načine snalazi oko kupnje nekog dijela za svoj automobil, već je riječ o ljudima koji većinom naruče neki dio, dogovore ugradnju, sve to masno plate i potom jure kao da sutra ne postoji.
I to nije pretpostavka, već stvarna slika tuning-scene u Hrvata. Scene koja više ne podrazumijeva mehaničare u Golfovima „dva“ i Kadettima GSi, već automobile poput BMW-a M4, Audijevih RS-modela i slične „creme de la creme“ njemačke auto-industrije. Stoga više ne pričamo o ekipi koja uz afinitete prema brzini ima i neko znanje o automobilima, već o ljudima koji sve mogu kupiti. Uključujući i odrješenje od bilo kakve odgovornosti tijekom jurcanja po prometnicama.
I zato ova nova generacija „tjunera“ s onom starom nema baš pretjerano puno poveznica.
Dapače, kada bismo stvari raščlanjivali na baze, ja ih vidim dvije:
Prva je u tome što i stara garda i ova nova barem nazivno vole automobile. A druga je Policija koja u cijeloj toj priči umjesto jedne od glavnih uloga nema čak niti onu sporednu, već su nam jake snage MUP-a na cesti najčešće tek statisti.
Da elaboriram…
Proteklog su vikenda jake snage MUP-a, odnosno prometne i interventne Policije u kombinaciji s Carinom i Stanicama za tehnički pregled provele „akciju“.
I to samo takvu.
Zamislite samo da su se svi ti službenici uspjeli odmaknuti od reklamnih panoa i ugibališta na kojima inače stoje i gnjave ljude zbog nevezanih pojaseva i sličnog te svratiti i pokupiti ekipu s lokalnog parkinga na rubu grada. I to uz naređenje da se zajedno s njima prevezu do prve stanice za tehnički pregled kako bi se pregledali njihovi automobili i kako bi se potvrdile sumnje u njihovo „tjunirano“ i prema našim zakonima nelegalno izdanje.
Vau, zar ne?!
A sad zamislite koliko je cijela ta priča ispala isforsiranom i jadnom, kada su se djelatnici prometne Policije umjesto na zdrav razum i tehničko znanje morali dobrim dijelom pozivati na propise Stožera nam svagdašnjeg i pisati kazne prvenstveno zbog nepoštovanja „preporuka“ (za koje svi znamo da su već odavno postale zakon) o socijalnoj distanci i maksimalnom dozvoljenom broju ljudi koji negdje na otvorenom smiju stajati jedan uz drugog.
To se ljudi moji zove briga za bližnjega svoga.
(Oprostite na sarkazmu)
Prema medijskim napisima koje smo ovih dana mogli pročitati na ovu temu, dvadesetak je vozila od strane Policije upućeno i odvedeno u stanicu na izvanredni tehnički pregled. I tom je prigodom utvrđena tona i pol nepravilnosti koje podliježu sankcijama navedenim u Pravilniku o tehničkim uvjetima vozila u prometu na cestama i Pravilniku o homologaciji vozila.
Pa s obzirom na to da je sve to prema našim šupljikavim zakonima kažnjivo, naravno da su se involvirane strane zakonodržaca usplahirile i onako iz gušta manje-više svima opalile kazne od 2.000 do 5.000 kuna što je kao tarifa regulirano unutar članka 236. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama.
Jedno je vozilo čak i oduzeto vlasniku, jer je dotično navodno bilo u prekršaju zbog kršenja Zakona o provedbi carinskog zakonodavstva EU. I sve je to odrađeno promptno pod okriljem noći.
No razgovarajući s nekim od aktera cijele te nesretne priče, medijski su napisi oko dvadesetak automobila jako brzo pali u vodu. Jer ih nije bilo dvadesetak, već skoro četiri puta više.
I njihovi vlasnici u tom trenutku nisu jurili 700 na sat po nekoj prenapućenoj prometnici, već su stajali na parkingu, pušiuli cigarete i prepričavali ribičke priče.
A to koliko znam nije protuzakonito. Ili barem do pojave Stožera nam svagdašnjeg nije bilo.
Iz Policije su se oko svega očitovali riječima: „Želimo upozoriti sve ljubitelje brzina i utrka da ceste nisu površine namijenjene takvoj vrsti dokazivanja vozačkih sposobnosti i vještina, kao i tehničkih mogućnosti te karakteristika njihovih vozila već za to postoje posebno namijenjene površine uz posebne sigurnosne mjere te uz kontrolirane uvjete na kojima se takve utrke mogu održavati, a da se ne dovodi u rizik njihova sigurnost ni sigurnost drugih sudionika u prometu“.
Uz to službeni kanali Policije dodaju i kako „Policijska uprava zagrebačka, kroz suradnju i koordinaciju s nadležnim institucijama, prikupljat će i ubuduće sva saznanja o svim vrstama okupljanja u smislu ilegalnih utrka, tzv. street race, te poduzimati sve mjere i radnje radi sprečavanja organiziranja, okupljanja i održavanja spomenutih ilegalnih utrka“.
Hm… Vidimo li iz aviona kako cijela ova priča u samoj podlozi ima tek pustu šprancu?
…ili je to zapravo retoričko pitanje?
Ako samo malčice analiziramo gore navedene citate, postaje jasno kako cilj svega ovoga nije toliko orijentiran prema sigurnosti, koliko prema pukom treniranju strogoće i punjenju rupa u proračunu. Jer za početak vrijedi još jednom reći kako je ova vesela ekipa stajala kraj svojih automobila kada su ih službenici uputili u Stanicu za tehnički pregled.
Dakle, natjeravanja nije bilo.
Barem ne u tom trenutku.
Zatim je notorna glupost izjaviti kako za bilo kakvu formu utrkivanja „postoje posebno namijenjene površine uz posebne sigurnosne mjere te uz kontrolirane uvjete“, jer to jednostavno nije istina. I to nije teško vidjeti, jer u Zagrebačkoj županiji ne postoji niti jedna trkaća staza, niti išta što bi se takvim nazivom moglo opisati.
Ne vjerujete? Onda samo uključite Google Maps ili neku tome sličnu aplikaciju, pa pogledom putem satelita uvjerite u to da u okolici Zagreba ne postoji ništa čak ni približno nalik bilo kakvoj trkaćoj stazi.
Dakle, „posebno namijenjene površine uz posebne sigurnosne mjere“ NE postoje. Osim ako stričeki i tete u plavim uniformama nisu pod time podrazumijevale Karting Arenu ili Luna-Park u koje onako usput rečeno ne možemo doći sa svojim automobilima i utrkivati se.
Stoga cijeli taj citat ima smisla otprilike koliko i „Nisam kriv“ što je svojevremeno na sudu izjavio naš bivši Premijer.
Još se jedna glupost svodi i na „tehničku ispravnost“ koju nerijetko u stanicama za tehnički pregled provjeravaju i ovjeravaju ljudi koji za takvog što nisu školovani. I s jedne strane ne poznaju tematiku, dok ih s one druge zapravo nije ni briga. Uostalom, svi znamo da tehnička ispravnost u našim krajevima često predstavlja poprilično varijabilan pojam koji u mnogim slučajevima ovisi o tome ima li čovjek u trenutku tehničkog pregleda 100 ili 200 kuna „viška“. Pa kad se i taj dio priče unese u jednadžbu o „tehničkoj ispravnosti vozila“ otprilike postaje jasno da po tko zna koji puta sve skupa nije toliko regulirano zakonski, koliko ekonomski. Da ne kažem lopovlukom.
Oko tog dijela priče (naravno) nitko ne brine baš previše, jer je na kraju krajeva forma zadovoljena. A forma je uz teoriju jedino što u Hrvata vrijedi. Jer praksu treba odraditi, a funkciju definirati, što je očito jako teško kada je uz kupljene diplome i doktorate u fokusu tek gramzljivost i krkanluk kojima svi mi iz dana u dan svjedočimo.
Sve to prate i poprilično neuki mediji koji pišu o „zločestim stritrejserima“ kao da je riječ o ljudima koji hodaju po kućama i ubijaju obitelji. Ali to je pak stvar ušteda na kvalitetnom kadru koji se u nešto razumije, pa s obzirom na masu studenata koji se ovakvih tema hvataju po nalogu nekog samo sebi važnog urednika, ne treba čuditi kako se “stritrejserima” nazivaju svi koji na automobilu imaju aluminijske felge.
Uostalom, senzacija uz notornu glupost prodaje današnje tiskovine i internetske objave, pa nema razloga da se novinari ponašaju drugačije, zar ne?!
Nakon medija se obavezno u sve to umiješaju službeni kanali neke od Policijskih uprava. I onda se u javnost po službenoj dužnosti od strane ovih s kupljenim diplomama puštaju floskule koje nitko s osnovnim znanjem o automobilima i prometu ne bi mogao „popušiti“.
A onda na kraju ispaštaju ljudi koji svoje novce troše na detalje kao što su veće kočnice, jači amortizeri i zbog ove ili one komponente bolji rad motora.
Odnosno oni koji iz prastare Toyote ili BMW-a žele stvoriti siguran i agilan automobil s kojim bi u vožnji mogli uživati na dnevnoj bazi.
Stvarno užasna premisa s kojom ovi ljudski umovi plaše djecu i roditelje diljem Hrvatske, zar ne?!
(Oprostite na sarkazmu)
Naravno da kao vozač i ljubitelj svijeta automobila apsolutno ne opravdavam bilo kakvo kršenje zakona. Ali istovremeno ne mogu stati na stranu zakonodavstva koje se sa svima nama na dnevnoj bazi sprda i njeguje „jednakije“ dok mi „jednaki“ vegetiramo i plaćamo kazne, poreze, prireze, razreze, nareze i ostale izmišljene štibre kojima je mjesto u vremenima Franje Tahija, a ne u 2022. godinu.
Paralelno s time naravno da imamo i zabrane. Jer svi naši političari, ministri, aktivisti, udruge i “struka” očito nisu u stanju smisliti neki kompromis zbog kojeg bi ljudi bili “hepi”, a država puna love. I to se pogotovo vidi u domeni tuninga i stylinga, gdje je država već nebrojeno puta zorno pokazala da nije bitno što se u svemu tome događa, već da se što je prije moguće zabrani i potom kažnjava. To je modus-operandi onih koji s nama iz mandata u mandat vladaju i koji sa svojim kupljenim diplomama i kriškama pršuta na znojavim ćelendarama jednostavno nisu u stanju smisliti nešto pametno,. Zato poput Milicajaca iz bivšeg režima jednostavno lijepe zabrane i kazne i prave se pametnima iako to ni približno nisu.
Ali najviše od svega u ovoj priči smeta jedna stvar. A ta se svodi na šprance s kojima se Policija služi u svom radu. Riječ je o šprancama koje vidimo iz dana u dan. Tj. radi se o načinu funkcioniranja u kojiem ne postoji prevencija nego samo kažnjavanje.
Naime, dobar dio ljudi po cestama bezglavo voze svoje SUViće, CrossOverčiće i ostale pokretne bespravne gradnje s telefonima u rukama i vrijeme na raskrižjima (a i na prometnicama, odnosno u pokretu) provode tipkajući po zaslonima, s „hudicama“ na glavama (što je jednostavno retardirano). Nerijetko pijani i drogirani ljudi sjedaju za volan i voze se kao da su najtrijezniji na svijetu. A Policija po gore spomenutoj špranci takve u najgorem slučaju zaustavlja zbog prekoračenja brzine i nekorištenja sigurnosnog pojasa. Ili pak ustanove da u alkoholu imaju 13,6 promila krvi, pa potom slijedi još jedna senzacionalistička objava za medije u kojoj ispada kako “policija radi svoj posao”.
I da to nije toliko smiješno, bilo bi apsolutno tragično i tjeralo bi nas na plakanje kao da stojimo u kuhinji i režemo luk.
Realno gledano sve te „akcije“ i tome slične inicijative nikada nikoga nisu preodgojile, jer se sve uvijek svodi na financijsku dobit države koja proizlazi iz kažnjavanja nekog jadnika koji je isfrustriran vožnjom od 32 kilometra na sat odlučio voziti 10 na sat brže od ograničenja nametnutog iz vremena u kojima je „Fićo“ bio brz automobil.
A oko njega ekipa i dalje tipka po telefonima i na cesti se ponašaju kao da su Superman, Batman i Green Lantern u jednom. I nitko ih ne kažnjava. Nitko ih ne opominje. I što je najgore od svega, nitko ih ne sklanja s prometnica iako su moroni koji krše zakon i ugrožavaju svoje i tuđe živote zbog statusa na “Fejsiću” ili komentara na “Instaču”.
Za homologaciju „tjunerskih“ dijelova u centru pažnje stoji CVH, odnosno Centar za Vozila Hrvatske.
Ali tamo je za prosječan elaborat o najobičnijim amortizerima i oprugama potrebno stvarati Biblije. I uz to se boriti s pravilnicima iz doba kada je Drug Tito bio mlad, da bi se na kraju krajeva ekipa suočavala s troškovima koji u usporedbi s našim plaćama nisu normalni i za koje je potrebno dizati kredite.
Nemojte me shvatiti krivo, ali kada na homologaciji u tom istom CVH za jedan „Kit-Car“ u obliku replike Lotusa 7 čovjek mora slušati gluposti poput „Ne možemo vam izdati homologaciju, jer nemate vrata na automobilu“, prosječnom poznavatelju auto-industrije i auto-entuzijastu dođe da svrati do prvog kioska i kupi kilogram najjačih petardi (koje su onako usput rečeno zabranjene za prodaju), potpali ih i sve ih odjednom proguta.
I ako netko od vas cijenjenih čitatelja ne zna u čemu je u sklopu ovog konkretnog primjera problem, neka svoje afinitete s automobila prebaci prema šivanju haljina ili izradi goblena s tematikom „Posljednje večere“.
Uz to vrijedi napomenuti kako od ono malo dućana u kojima se i moglo kupiti nešto od tog zločestog „tjunerskog“ asortimana danas vegetira jedan. I taj samo dijelom može zadovoljiti naše napredne propise i homologacijska pravila.
Jer Nijemci, Japanci i Englezi očito nemaju pojma o razvoju ovjesa za Audi A3, ispušnog sustava za BMW ili pak neke mape za ECU prosječne Honde.
Mi Hrvati smo u svemu tome očito stoput pametniji, pa umjesto podržavanja industrije u civiliziranim zemljama vrijedne i nekoliko milijardi kuna na godinu, očito ispada isplativijim i lakšim na parkinge slati naoružane pripadnike Interventne i Prometne Policije i potom s automobila skidati registarske pločice.
I to usred noći, kada se pijane i drogirane budale vraćaju iz večernjeg izlaska i najčešće ginu. A Policija će i opet u okvirima vlastitog istupanja u javnost za sve optužiti brzinu. Ili mladost i “neiskustvo”. Odnosno u prijevodu još malo robovanja šprancama.
Stoga za kraj cijele ove glupe i nepotrebne priče imam nekoliko pitanja za one koji provode zakone.
…ili bi ih barem trebali provoditi…
HALOOOOOOO! POLICIJA?!? IMA LI KOGAAA?!?
Gdje pobogu gledate posljednjih skoro dvadeset godina?
Jeste li svjesni da je uličnih utrka uvijek bilo?
Jeste li možda svjesni i da će ih uvijek biti, jer štovatelji automobila i brzine izuzev po cesti nemaju gdje drugdje juriti?
Jeste li ikada promislili o efektima neke vaše „akcije“?
Jeste li ikada zajedno s ostatkom zakonodavnih tijela kontrolirali način rada u Stanicama za tehnički pregled vozila i vidjeli što se sve s 200 kuna viška može napraviti tamo?
Jeste li se ikada zajedno sa strukom zapitali zašto ljudi po našim cestama u tolikoj mjeri ginu?
Jeste li ikada zajedno sa strukom pokrenuli neku inicijativu o unaprjeđenju gradiva i pristupa novim vozačima tijekom školovanja u Auto-školama?
Jeste li ikada zajedno sa strukom sudjelovali u izradi nekakvog pravilnika s kojim bi npr. na prometnicama bile regulirane zakrpe, rupe, šahtovi, ležeći policajci i slično?
Jeste li se ikada zajedno sa strukom zapitali koliki je omjer poginulih i ozlijeđenih zbog „tuninga“ u usporedbi s onim koji podrazumijeva hrpetine pijanih i drugiranih budala ili pak onih morona s telefonima u rukama za vrijeme vožnje?
Jeste li ikada zajedno sa strukom pokrenuli bilo kakvu analizu efekata koje ograničenja brzine na prometnicama donose?
Jeste li ikada zajedno sa strukom pokušali savjetovati da se na semafore ugrade tajmeri zbog kojih bi intervali svjetala na njima bili jasniji i precizniji?
Zašto se tek sporadično pojavljujete na nekom skupu kada automobili stoje parkirani, umjesto da svoje napore ulažete u prevenciju natjeravanja po cesti?
Zašto kao jedna barem nazivno respektabilna institucija nikada niste pokrenuli inicijativu za gradnju neke staze na kojoj bismo se svi skupa mogli natjeravati?
Je li baš toliko komplicirano na neke od prometnica koje se već skoro dvadeset godina koriste u svrhu natjeravanja postaviti patrole, presretače, kamere i svu silu oružja s kojima raspolažete?
Osjećate li se bolje kada se ne trebate truditi oko zaustavljanja nekoga kome bi stvarno trebalo opaliti kaznu i udaljiti tu osobu s ceste, već naplatite kaznu nekome tko je umjesto kazne eventualno zaslužio opomenu?
…
…
…
Pitanja naravno ima još. Ali set zaključaka je i dalje isti.
I glasi ovako:
Ne. Policija ne odrađuje svoj posao kako treba.
Pravosuđe također ne funkcionira – niti za ono vezano uz cestu, niti za ono daleko od nje. Zakoni su poput naših prometnica prepuni rupa koje pogoduju bogatim i politički povezanim individuama.
Nivo obrazovanja vozača (što podrazumijeva prava i odgovornost u prometu) stoji na nivou amebe.
Regulative vezane uz tehničku ispravnost vozila s jedne strane su jadne i nikakve, dok su s one druge podložne nepotizmu i sustavu korupcije koji nitko ne može (ili ne želi) iskorijeniti.
I onda se na sve to vežu još i „akcije“ koje ne služe ničem drugom, nego pukom popunjavanju rupa u proračunu.
A u svemu tome pate oni kojima centimetar niže podu ili pak konj-dva viška u odnosu na nominalnu snagu njihovog automobila vide cijeli svijet.
Kada bi Policija zajedno s ostatkom zakonodavnih tijela uspješno baratala tematikom, bilo bi im jasno da po cestama najmanje jure ljudi u “tjuniranim” automobilima. Za to su u današnje vrijeme zaduženi tatini sinčići sa zlatnim žlicama u guzicama i nekim skupocjenim i sasvim tvorničkim automobilom koji te guzice grije.
Takvi jure kao da se niti jedan zakon na njih ne odnosi. Takvi svoje automobile parkiraju kao da ih je na parking donio Tsunami. I takvi svako malo pune medijski prostor svojim eskapadama koje najčešće završavaju s nečijom obitelji u crnini.
Uostalom, Elvis Tahirović tijekom svoje sage o skupljanju prekršajnih i kaznenih prijava nije imao “tjunirani” automobil. Za volanom “tjuniranog automobila” tijekom svojih smrtonosnih eskapada na prometnicama nije bio niti Hrvoje Žužić, a potom ni Dejan Maćešić, Ivan Primorac, Marin Kamenički i teta Ivana Lovrić. Svi su ti ljudi sjedili za volanom najnormalnijeg tvorničkog automobila i svijetu su demonstrirali koliko ego u kombinaciji s neznanjem može biti smrtonosan.
A onda su se poput “pravih Rvat´na” odrekli i odgovornosti koju bi kao vozači trebali imati te su pod pokroviteljstvom ekipe koja i dan-danas igra za “Tim Rođo” svoje guzice na ovaj ili onaj način izvukli od kazni i sankcija nakon što su nekoga na cesti osakatili ili ubili.
U današnje vrijeme takvih nabrijanih glupana i potencijalnih ubojica s “karticom za izlazak iz zatvora” ima na svakom mitingu auto-entuzijasta.
I nije ih teško prepoznati.
Takvi najčešće pale gume na parkingu ili jure među automobilima i ekipom, siluju papučicu gasa “u leru” i rade sve ono što s automobilom ne bi trebalo raditi po javnim prometnicama i parkiralištima.
Takvi organiziraju ilegalne ulične utrke i glume ulične trkače koji stvarnim auto-entuzijastima samo kvare veselje i daju im negativan predznak. Medijima i javnosti je sve to u istoj kategoriji, a Policiji i ostatku “pravne države” sve to nije ni najmanje bitno.
Jedino što je presudno svodi se na demonstraciju sile i naplatu kazni koje prema krnjem slovu zakona imaju zakonsko uporište.
I zato je ova „akcija“ ispala sramotnom.
Dragi naši zakonodavci i svi oni koji se takvima osjećaju, svaka vam čast i slava.
(oprostite još jednom na sarkazmu)
