Ovo je najskuplji Bakalar na svijetu!
Auto-industrija više stvarno ne zna kako bi nazvala neke od uradaka na četiri kotača, pa se tu i tamo zalomi pokoji (u našim krajevima) smiješan naziv. A ovaj Bentleyjev to definitivno jest.
Ne, nije Božić. Nije post i ovaj Bakalar nema veze s onim koji smrdi poput kuge i kolere zajedno, kuhajući se satima i satima tijekom blagdana, da bi na kraju krajeva i dalje smrdio na stolu za vrijeme večere.
Ovaj Bakalar nije jestiv. Nije plod mora i ne pliva.
Dapače, ima četiri kotača, volan i svu silu plemenitih materijala čije sklapanje u jednu cjelinu potpisuje Bentley, odnosno Mulliner. I zato košta skoro 2 milijuna dolara.
Baza na kojoj je nastao Bentley Bacalar uobličena je u model Continental GTC.
Topless Gran Tourer koji izuzev skoro 2,5 tona uz pomoć naprednog pogona na sva 4 kotača na cestu isporučuje skoro 630 konja i preko 900 „njutna“. A to pak u prijevodu znači da ovaj luksuzni automobil bez krova bez problema do stotke ubrzava za 3,8 sekundi i nastavlja ubrzavati do one dobre strane brojke 300.
Dakle, već se u bazi radi o jednom poprilično posebnom automobilu. Ali tu je tek početak, jer Bacalar nije „običan“ Bentley, već limitirana serija automobila koji vrlo precizno demonstrira što je sve od luksuza moguće strpati u popis opreme.
E sad… Kako ne bih navodio svu silu materijala poput kožice neprcane deve i dlake madagaskarskog lemura, nekako se čini logičnim izdvojiti tek nekoliko materijala koji krase ovaj automobil.
I koliko god da se radi o posebnostima s kojima je ovaj automobil krcat, svejedno se na momente čini smiješnim za što sve ljudi daju novce.
Unutar interijera se npr. nalaze obloge od drveta nazvanog „Riverwood“. I kako iza svakog vijka na ovom automobilu u pravilu postoji neka senzacionalistički-orijentirana priča, tako i ovaj 5,000 godina star materijal ima svoju. Samo me zanima tko je od kupaca dotičnu priču pročitao.
Uglavnom, priča glasi ovako:
„Prije otprilike 5,000 godina, drevna je šuma stajala unutar engleske regije East Anglia. S vremenom je nivo mora rastao i ovi su spektakularni hrastovi potopljeni, te time sačuvani od korijena do vrha.
Ovo „crno zlato“ stajalo je neotkriveno sve do 2012. godine, kada su stručnjaci na tom području pronašli komad drveta dužine 13 metara, koji potječe upravo iz te davno potopljene šume.
Kada je drvo posušeno, primijećen je visok nivo estetske vrijednosti, te je kao takvo ispalo savršenim materijalom za kombinaciju s recikliranim bakrom“.
Genijalno, zar ne?!
Moram priznati da sam se čitajući ovu priču o drvetu prisjetio „Hobbita“ i samo sam čekao kada će se Gandalf pojaviti u sklopu nekog od redaka. Jer to bi definitivno pomoglo teatralnosti koje vezano uz ovaj automobil ionako ne nedostaje. No od Gandalfa ni „G“…
Uglavnom, uz to drvo starije od nekih religija, u sklopu interijera Bentleyjevog Bacalara nalazi se i sva sila drugih više ili manje plemenitih materijala.
Od posebne vune nekih ultra-specijalnih ovaca, preko karbonskih podloga prošaranih kevlarom, aluminijem i mjesečevim kamenjem, pa sve do „crnog titana“ i nekakvog premaza koji u svom sastavu spominje rižu.
Dakle, ukratko, luksuza kao u priči. I baš me zanima tko će u svom tom luksuzu istinski uživati, odnosno barem malčice ući u dubioze oko toga što su sve tvorci ovog automobila poduzimali, kako bi Bacalar ispao ultimativnim luksuzom na četiri kotača.
Odgovor vjerojatno svi jako dobro znamo…
Što se motora i brojki tiče, odgovor na onaj legendarni oglas za PlayStation, tj. odgovor na pitanje „Jesi ti iz Rijeke“ nekako se nameće sam po sebi. Jer stvarno… Koga boli k…(cenzura)?!
Znamo da se radi o 12 cilindara. Znamo i da je riječ o nekakvih 650 konja. Isto tako znamo i da performanse možemo izraziti u superlativima. Ali znamo i da nitko nikada neće doživjeti sve ono što je ovaj automobil u stanju ponuditi na cesti.
Stoga i opet vrijedi odgovoriti na isti način, tj. „koga boli k… (cenzura)“.
Još je jedna posebnost vezano uz Bacalar itekako prisutna. A ta je da Bacalar nema krov. Nikakav. Čak ni platneni. Ni uz doplatu. Jednostavno nema krov i točka.
Umjesto krova je za svod moguće koristiti tek otvoreno nebo, jer druge opcije doista nema.
A to pak neodoljivo podsjeća na praktičnu šalu od strane ekipe iz Bentleyja. Ili pak na Dodge Viper s početka devedesetih, što zapravo dođe na isto. Ali usprkos tome Bentley s ovim automobilom velikim slovima potpisuje knjigu posebnosti iz svijeta automobila. Ili se barem trudi. Jer Bacalar usprkos blesavom nazivu ne treba omalovažiti ni na koji način.
Tim više što je ozbiljan u pristupu, još ozbiljniji po pitanju luksuza i apsolutno ozbiljan po pitanju cijene koja je nekih 10 puta veća od baze na koju se Bacalar naslanja.
Samim time je ovaj automobil zapravo bitan koliko i nije. S jedne je strane riječ o apsolutnom luksuzu koji podrazumijeva svemirske materijale u kombinaciji s onima od kojih je izgrađena planeta.
No s druge pak strane i dalje imamo automobil koji djeluje poput skupocjenog jela u nekom precijenjenom restoranu.
Naizgled lijep i vrlo ukusan, ali istovremeno na neki način prazan i cijenom zapravo smiješan.
Stoga će se samo rijetki imati prilike najesti uživajući u luksuzu i atmosferi s kojom ovaj automobil zrači. No u tome i ne leži neki veliki problem, kada je mikro-serija od tek 12 primjeraka. I svi su već odavno rasprodani.
Dakle, što se mene tiče, stvarno je svejedno odakle dolaze krave od čijih su koža napravljene presvlake sjedala.
Nije bitno imaju li tri fakulteta ili samo dopisni iz žvakanja na pašnjaku.
Isto tako nije bitno niti s koje planete dolaze metali s kojima je isprepleten karbon, a nije bitno ni iz koje paralelne vremenske dimenzije dolazi drvo s kojim je obložena armatura. Jer poanta bi trebala biti u automobilu i svemu onome što kao takav dotični sa sobom donosi na tržište. Čak i ako se radi o proizvodnoj seriji od samo 12 primjeraka.
No u sklopu priče o Bacalaru sve to pada na daleko drugo mjesto, dok su u prvom planu tek gomile floskula s kojima se konkurenciji pokušava praktično pojasniti tko ima većeg. I čiji je presvučen boljom kožom.
I upravo zato ovaj automobil nije vrijedan spomena, kada je kao ultimativan pokazatelj luksuza i truda svojim kupcima služiti za ukras u nekoj garaži, umjesto da njime ukrašavaju svijet oko sebe.
Mislim, lijepo je znati da vještina i smisao za lijepo i dalje nekako preživljavaju. No je li ovo doista najbolji mogući dokaz tome?
Ako se mene pita, odgovor se nameće sam po sebi. I glasi jedno veliko „NE“.
A vama cijenjeni čitatelji?
