Osiguranje automobila u Hrvata i nešto trulo po tom pitanju
Iako o tome nitko posebno ne piše, toga smo svi mi „obični smrtnici“ itekako svjesni. Jer svoje smo automobile u zakonskoj obvezi osigurati, a kada prema budemo oštećeni i osiguravateljima ni krivi ni dužni upućujemo odštetne zahtjeve, najčešće bivamo izigrani, prevareni te u debelom minusu. Ili nam umjesto popravka našeg automobila netko izmisli “totalku”.
Stoga eto još jednog primjera gdje „pravna država“ pogoduje tek „nekima“, dok nama „drugima“ najčešće pokazuje srednji prst.
Na internetskim stranicama jedne osiguravajuće kuće (da ne reklamiramo bilo koga) kaže ovako:
„Iako je osiguranje od automobilske odgovornosti obvezno ugovoriti za svako vozilo, važno je odabrati dobrog osigurateljnog partnera koji će odgovoriti na sve Vaše potrebe za kvalitetnom zaštitom. “NAŠE”* osiguranje u ponudi ima individualiziran cjenik za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti i svim osiguranicima pristupa pojedinačno“.
*“NAŠE” je stavljeno umjesto naziva osiguravateljskog društva.
Druga osiguravajuća kuća na svojim internetskim stranicama (i opet izbjegavamo reklamiranje) kaže ovako:
„Polica osiguranja od automobilske odgovornosti, takozvani AO, dužnost je svakog vlasnika motornog vozila. Osiguranjem pokrivate svoju odgovornost za materijalne i nematerijalne štete nad trećim osobama – sudionicima prometne nezgode koju ste skrivili“.
Treća osiguravajuća kuća na svojim internetskim stranicama (još uvijek se trudimo izbjeći reklamiranje) kaže ovako:
„Obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti propisano je zakonom i pokriva štetu koju u slučaju prometne nesreće nanesete trećim osobama ili koja nastane na njihovim stvarima“.
I ako se mene pita, sve je to hrpa floskula i gluposti. Jer u praksi stvari unutar tog naizgled skladnog, brižnog i zakonski reguliranog svijeta osiguranja izgledaju kudikamo drugačije. Tamnije, mračnije i nalik pravu i pravdi u Teksasu tamo negdje sredinom 19. stoljeća.
Samo nam još fali šerif.
Hm… Ili bolje rečeno, ne fali nam, jer ih imamo čak nekoliko.
I? Što reći? Koju posluku porati?
To naravno svi znamo i već se godinama u glavama nekih od nas ovdje kuha nezadovoljstvo sustavom koji unutar zakonskih okvira regulira osiguranje od automobilske odgovornosti.
Od strane vas cijenjenih čitatelja također svako malo zaprimimo neku nemilu situaciju, a i sami smo se nekoliko puta pronašli u situaciji koja je usprkos urednom plaćanju svih zakonskih obaveza i dalje ispala nepovoljnom za nas. I to nakon što smo bili oštećeni od strane nekog drugog te smo nakon procjene od strane osiguravatelja ni krivi ni dužni bili primorani dobar dio troškova popravka snositi sami.
Uostalom, i jedan je moj osobni slučaj stradavanja na cesti od strane nepoznate osobe (jer je lik zajedno sa svojom BMW „kockicom“ pobjegao glavom bez obzira) trajao punih 13 godina, što savršeno opisuje kako to sve skupa u praksi funkcionira.
Ima li tu reda ili “pravna država” (po tko zna koji puta) funkcionira samo u teoriji?
Na tu se temu krajem prošle godine osvrnula Hrvatska Udruga Auto Struke (odnosno skraćeno H.U.A.S.) i u sklopu dotične je teme već u samom naslovu „Samo u Hrvatskoj čak 60 % zahtjeva za odštetu nakon karambola završi u nagodbama, osiguravatelji sami procjenjuju, sami određuju visinu štete, a u sukobu su interesa“ vidljivo da je u domeni osiguranja nešto i dalje trulo u državi Hrvatskoj.
No kako se nama ovdje čini, pomaka u nekom barem nazivno pozitivnom smjeru nema ni na pomolu.
Pa kada je već tome tako i problematika definitivno postoji, ajmo malčice ući u dubiozu vezanu uz zakonske okvire, ali i prava i obveze koje osiguravatelji u Hrvata uživaju nauštrb svih nas „običnih smrtnika“ koji s jedne strane MORAMO osiguravati svoje automobile bez ikakvih prava kada budemo oštećeni.
I to ne svojom krivnjom.
Čak i ako u ovom trenutku zanemarimo poslovanje koje se kreće na samoj granici zakona i prava, vrijedi reći da smo je Hrvatska generalno u biti država s odgodom.
Kod nas sve uvijek traje 60 dana. Pa tako i zakonski okvir unutar kojeg se osiguravajuća kuća mora očitovati na moj ili vaš odštetni zahtjev.
A to je pak glupo koliko i nepotrebno i totalno nekorektno.
Revija HAK oko ovog dijela priče kaže ovako:
„Odgovorni osiguratelj je dužan u roku 60 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva utvrditi osnovanost i visinu tog zahtjeva te dostaviti podnositelju zahtjeva obrazloženu ponudu za naknadu štete ako su odgovornosti za naknadu štete i visina štete nesporne. Ukoliko su odgovornost za naknadu štete ili visina štete sporne dužan je podnositelju zahtjeva dostaviti utemeljen odgovor na sve točke iz odštetnog zahtjeva“.
To je sve samo ne fer i korektno, jer u krajnjoj liniji izjednačava sve nas „obične smrtnike“ i trpa nas u isti koš. A nekima od nas automobil stvarno predstavlja potrebu, a ne statusni simbol ili neku drugu varijaciju na temu iskazivanja vlastite prepotencije.
Ajmo na trenutak otići iz puke teorije u praksu…
Ako npr. neka pijana budala odluči proći kroz crveno na nekom raskrižju i devastirati mi u procesu automobil do neprepoznatljivosti, ja moram čekati 60 dana ne bi li mi velecijenjeni osiguravatelj odgovorio na moj podnesak i prijavu štete. I to ako imam dovoljno sreće da nakon sudara s pijanom budaletinom i dalje na raspolaganju imam dvije zdrave ruke. Ili da zbog udara u moj automobil nisam blago do srednje lobotomiziran i pretvoren u biljku.
Uzmimo situaciju da s tim automobilom svakodnevno na terapiju vozim nekog teško bolesnog člana obitelji.
Ili pak uzmimo da mene voze u mom automobilu, jer sam iz ovog ili onog razloga teško bolestan.
Možda za volanom svog automobila zarađujem za život i time prehranjujem obitelj vozeći taksi iz dana u dan.
Koliko bi me u tom slučaju koštalo tih 60 dana?
I zašto bi za jedan najobičniji odgovor trebalo biti potrebno toliko vremena?
S obzirom na tih 60 dana moram priznati da me stvarno zanima koliko ljudi na svakom od predmeta radi. I koliko zapravo imaju posla. Jer nekako logički gledano, za obradu prosječnog zahtjeva nije potrebno 60 dana. Čak niti 60 sati. A najvjerojatnije niti 60 minuta.
Ali zakonski je to tako regulirano i svi se mi možemo lagano… Hm… Da se cenzuriram na vrijeme.
Bez brige, ima toga još…
Gore navedeni dio predstavlja samo jedan mali dio ukupne problematike vezane uz osiguranje od automobilske odgovornosti. Jer izuzev svih onih “sitnih slova” na koja moramo obratiti pozornost pri ugovaranju police, tu je i sva sila regulativa koje nikome (pa ni pravnicima) nisu u potpunosti jasne.
Zakon koji sve to skupa regulira sadrži zbunjujuće i katastrofalno komplicirano složene rečenice u kakvima se “obični smrtnici” često pogube.
Sve je to skupa tako sastavljeno planski, tj. ne bi li rupe u zakonima bile što veće i ne bi li se osiguravateljima što je više moguće gledalo kroz prste.
A koliko je cijela priča fer i korektna prema osiguranicima H.U.A.S. navodi na jednom primjeru o kojem detalje možete pročitati ovdje.
Ako bismo primjer opisivali vlastitim riječima…
U kratkim crticama, radi se o klasičnom pristupu umišljenih i zakonom poput ličkih medvjeda zaštićenih osiguravatelja koji ne samo da posluju na samoj margini zakona, već nam svojim postupcima i procedurama nerijetko vrijeđaju inteligenciju.
To je bez problema vidljivo i u ovom primjeru gdje jedna osiguravajuća kuća nakon prijave štete nudi nagodbu na 2,800 kuna, dok stvarna procjena servisa dolazi na predračunu od 19,700 kuna.
(ispričavam se što iznosi nisu u Eurima, ali nije mi se dalo preračunavati)
Nakon dodatnih provjera od strane neovisnih procjenitelja koji na teritoriju Republike Hrvatske imaju svoja predstavništva, za ovaj je konkretan slučaj stigla procjena na 19,500 kuna. Odnosno samo 200 kuna manje od onoga što je servis inicijalno procijenio.
Ali osiguravatelj je i to pobio te je nagodba s njihove strane kao “fer i korektna” ostala aktualna. I to nakon što je osiguravatelj putem vlastitih kanala i unutar tvrtke sam napravio procjenu prema nekakvim svojim smjernicama. Naravno, prema internom (važećem) cjeniku u sklopu kojeg npr. radni sat neovlaštenog servisa može iznositi maksimalno 100 kuna, dok u ovlaštenim radionicama iznosi 120 kuna.
Da je kojim slučajem riječ o stvarnim brojkama, svi bismo za svaku sitnicu hrlili na popravke i osiguranje nam ne ti ni trebalo. No ovako radni sati sežu i do 700-800 (i više) kuna, a osiguravatelje za to boli ona stvar, jer njihovi “stručnjaci” misle drugačije.
Pa sad vi meni recite kako to nije sukob interesa. A onda mi recite kako je moguće da nastalu štetu i iznos za njen popravak izračunava onaj tko bi je trebao platiti i tko je tu zapravo lud.
Totalke? Kakve mrtve totalke?!?
Jeste li znali da velika većina automobila starijih od 6 godina završava s opisom “totalka”?
Niste?
E pa sad znate. A to potvrđuju i statistike.
Za one koji ne znaju što taj pojam zapravo znači, recimo to ovako: “totalka” sama po sebi u nekom opuštenijem prijevodu znači skroz uništeni automobil koji nije isplativ za popravak. Ili se prema nečijim postulatima (naravno u teoriji) ne može popraviti.
Samim time ovaj izraz stoji na suprotnoj strani popravka koji košta kudikamo više od nekakve jadne naknade osiguraniku, pa to osiguravatelji izbjegavaju u širokom luku. Ili brijegu… Hm… Nisam više siguran.
Većina tih “totalki” nema veze s mozgom i zapravo se u većini slučajeva radi o legalnoj prevari. I to jako pomno elaboriranoj, ako smijem dodati.
U takvom konkretnom slučaju ne samo da osiguravatelj sam procjenjuje radi li se o “totalki” ili ne, već se te procjene događaju bez ikakvog konzultiranja sa stručnim kadrovima koji djeluju izvan osiguravateljevog dvorišta, brda ili neke sasvim sedme prćije.
Nadalje, osiguravatelji unaprijed procjenjuju vrijednost svakog vozila prije bilo kakvog štetnog događaja. Te su procjene također bazirane na fikciji samih osiguravatelja i za taj dio priče s njihove strane (zakonski) nije potreban nikakav dokaz.
Nakon “totalke” na cestu prema “rođo-sustavu” vrednovanja…
Za svaki takav automobil (odnosno “totalku”) postoji interes. Jako velik interes. I to najčešće od strane prekupaca koji u slučaju nekog štetnog događaja stoje na raspolaganju osiguravatelju i nude neku mizernu cifru za otkup “totalke” koju je osiguravatelj proglasio i vlasniku ponudio neku svoju mizernu cifru.
Tako osiguranik potencijalno s dvije strane dobiva nekakav novac. Ali kada se pogledaju cifre postaje jasno kako sve to skupa nije dovoljno za kupnju drugog automobila. Čak niti onog koji bi u nekoj bližoj budućnosti mogao poslužiti kao još jedna potencijalna “totalka”.
Neki osiguravatelji po fantastično razrađenom “rođo-sustavu” poslovanja imaju svoju listu prekupaca koji su uvijek zainteresirani za kupnju “totalke”. I to je već krivo samo po sebi.
A kada se uđe u modus operandi s kojim dotični prekupci funkcioniraju nakon kupnje, postaje jasno vidljivo kako je riječ o legalnom lopovluku.
Naime, kada prekupci za sitne novce otkupe “totalku”, takav automobil ne odlazi na otpad, već se popravlja. I to na najjeftiniji mogući način.
Potom se takav automobil od strane tih istih prekupaca oglašava i prodaje dalje – najčešće uz opis poput “vozila ga mater na pijacu i nazad” ili “atraktivan, nikad udaren” i tome slične laži i paralaži.
Kao sukus svemu tome na cestu (ponovno) dolaze automobili koji nisu sigurni za vožnju, jer se na njihovom popravku opako štedjelo, ne bi li prekupac zaradio što više novaca nakon prodaje. A osiguravatelji sve to jako dobro znaju. Ili možda ne znaju, u kojem slučaju su neuki i glupi. No u to nekako sumnjam…
I? Što reći na kraju ove priče?
Uglavnom, prema današnjim zakonima i sustavu unutar kojeg osiguravateljske kuće funkcioniraju sve se vezano uz štete diktira s njihove strane. Od osiguranja, preko zaprimanja zahtjeva za nadoknadu štete, procjene vrijednosti popravka, pa sve do sumanutog proglašavanja “totalki” i pogodovanja prekupcima.
Samim time nije teško dobiti dojam kako će svi ti zakonom ovlašteni osiguravatelji učiniti sve što je u njihovoj moći da nas “obične smrtnike” izigraju i uskrate nam vožnju u našim automobilima. Onima koje iz godine u godinu skupo plaćamo, ne bi li ispoštovali sve zakone i regulative koje su nam na ovaj ili onaj način nametnute.
Žalosno je konstatirati i kako većina osiguravajućih kuća stoji u vlasništvu stranih tvrtki. Onih koje u svojim matičnim zemljama funkcioniraju civilizirano i koliko-toliko odgovorno prema svojim osiguranicima od kojih niti mogu, niti žele raditi majmune.
U Hrvata priča (naravno) funkcionira dijametralno suprotno, jer ovdje zakoni (očito) ne vrijede, pa ih se onda niti stranci ne moraju pridržavati. I zato iz godine u godinu priča biva sve nepovoljnijom, nepravednijom i jadnijom prema nama koji je u osnovi održavamo na životu.
U cijelom tom “brižnom” svijetu osiguravatelja i njihovih polica usprkos lijepim riječima i optimističnim navodima još uvijek postoje (ili bolje rečeno prevladavaju) ovakve rubno legalne procedure s kojima se mi “obični smrtnici” nažalost moramo suočavati.
I dokle god se na vlasti ne pojavi netko stvarno pošten i pametan, to se neće mijenjati.
Uostalom, zašto i bi, kada cijeli taj začarani krug prepun “moralnih vertikala” i “zakonobojaznih ljudi” od takvih zakona i procedura ima itekako puno koristi.
Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.
