Ono kad Peugeot na nišanu ima BMW M5
Da… Peugeot je svojevremeno na nišanu imao BMW M5.
Priznajte da za ovaj automobil niste znali.
Peugeot – tvrtka koje je od krinolina, bicikala i onih malenih naprava za mljevenje papra stigla do samog vrha svijeta unutar domene prašnjavog i prljavog svijeta Rallyja. Tvrtka koje je tijekom godina i godina postojanja svijet automobila oplemenila s modelima poput 504 i 205, a kupce nemilim troškovima vezanim uz modele 1007 i 307 bacila u dugove.
Proizvođač automobila koji svako malo ima svojih „pet minuta slave“, nakon kojih najčešće uslijedi „sedam godina nesreće“, te jedna od onih marki koje volimo ili na sam spomen „lavića“ ili pak umiremo od smijeha.
U svakom slučaju Peugeot nije proizvođač kojeg bi se svijet automobila mogao lako riješiti.
I tako je već desetljećima i desetljećima.
Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, Peugeot je poslovao odlično. Modeli te marke bili su među najprodavanijima unutar pojedinih klasa, te je sve skupa izgledalo poprilično idilično. Ali onda su devedesete završile i Peugeot je počeo s proizvodnjom nakaradnih modela upitne kvalitete koji su godinama sa svojim nimalo lijepim “osmjesima” iz salona na ulicama plašili djecu.
Bilo je to vrijeme u sklopu kojeg je 206 ispao poput glavnog lika iz filma „Dobar, Loš i Zao“, dok su modeli poput 307-ice, 407-ice i 1007-ice svoje dane provodili na samom dnu lista najpouzdanijih automobila na svijetu.
Uglavnom, ne treba puno apostrofirati koliko je cijela priča za Peugeot tamo negdje početkom novog milenija izgledala beznadno i loše.
E sad… Kako je Peugeot u ponudi oduvijek imao barem jedan “veliki” model, tako je početkom novog milenija na svijet stigao model 607. Velik, robustan, lijep, elegantan i tehnološki napredan automobil – baš kako to i treba biti kada se “veliki” Peugeot pojavi na tržištu.
Za ovaj su model u Peugeotu imali jako velike planove, ali s obzirom na velika ulaganja u smislu motora, nešto jače od 211 konja i 3 litre zapremine nikada nije predstavljalo opciju motorizacije za ovaj automobil. I zato su (između ostalog) kupci i dalje radije birali Audije, BMW-e i Mercedese.
Realno gledano, Peugeot 607 ni po čemu nije bio poseban. Jer usprkos svojim pozitivnim stranama i atributima, i dalje se radi o relativno sporom, tromom i poprilično teškom automobilu koji se vrlo rado kvario. Pa kako je cijela ta priča o kvarovima i lošoj kvaliteti upravi Peugeota već bila preko glave, nešto se po tom pitanju moralo napraviti.
Kako povijest zorno pokazuje, nekoliko desetljeća zaredom su BMW M3 i BMW M5 smatrani ponajboljim sportskim limuzinama na svijetu. Bili su to jaki, robusni i kvalitetni automobili s najboljim voznim osobinama, što je njihovim kupcima omogućavalo više nego solidnu udobnost na cesti i superiorne performanse na stazi.
S godinama je praktički svaki veći proizvođač automobila u jednom momentu na nišanu imao BMW i njihove poremećene limuzine s oznakom “M”. Audi se i dan-danas trudi. Mercedes-Benz također. Čak su se i Koreanci ubacili u tu utrku, pa je na svijet stigla KIA Stinger GT.
Ali slovo “M” u kombinaciji s “trojkom” ili “peticom” još uvijek predstavlja definitivan odabir za pravog auto-entuzijasta koji na raspolaganju ima jedan-jedini automobil.
I to je činjenično stanje, sviđalo se to nama ili ne.
Peugeot usprkos svojem “Sport” odjelu i sporadičnim uništavanjima konkurencije u svijetu Rallyja i nekim drugim granama auto-sporta, definitivno ne slovi kao tvrtka koja bi se pokušala sukobiti s BMW-ovom “M” divizijom. No usprkos tome se baš i ne može reći kako unutar zidova ove marke nisu postojali planovi s kojima se Peugeot sporadično sukobljavao sa samim sobom. I uz to se pokušao barem u konceptnom izdanju približiti nekim uzbudljivijim klasifikacijama i modelima na tržištu.
Samim time su tijekom godina neki itekako zanimljivi i nekonvencionalni projekti nastali u sjedištu ove marke, ali jednim od najzanimljivijih automobila i dan-danas ostaje Peugeot 607 Pescarolo. Automobil koji je predstavljen na sajmu automobila u Ženevi 2002. godine.
Peugeot 607 Pescarolo nije bio stvoren kako bi nešto dokazao, već kako bi odao počast vozaču Formule 1 i pobjedniku utrke 24 sata Le Mansa – Henriju Pescarolu. Nakon što je ovaj iznimno talentirani vozač odlučio završiti svoju karijeru trkača, nije se odmaknuo od svojih afiniteta prema auto-sportu.
Samo je volan zamijenio s kormilom tvrtke koju je osnovao te je sastavio vlastiti tim kojim je upravljao godinama. I to uspješno. A Peugeot se u cijeloj toj priči našao kao dobavljač motora za Pescarolove trkaće bolide.
Samim time je neki oblik suradnje unutar domene cestovnih automobila zapravo bio samo logičan nastavak i pitanje vremena.
To je vrijeme stiglo nakon što je Peugeot 607 na tržištu skupio nešto malo staža. Pa kada je Peugeot u tom modelu vidio potencijalnu prijetnju unutar domene u kojoj je BMW M5 uvjerljivo i suvereno vladao godinama, tvrtka se odmah po nastanku ideje obratila stričeku Henryju.
I tako 2002. godine kao plod obostrano korisnog dogovora nastaje Peugeot 607 Pescarolo.
Zajedno sa skromnim timom Peugeotovih inženjera, Henri Pescarolo odlučio je da svijetu treba sportska verzija Peugeotove 607-ice.
Ideja je bila stvoriti automobil koji bi uz svu moguću udobnost i luksuz istovremeno mogao postati punopravnom alternativom BMW-u M5.
I koliko god to možda u današnje vrijeme zvučalo glupo i nepotrebno, Peugeotovim stručnjacima i timu g. Pescarola to je bila realnost. Ona koju su sami odabrali i posvetili joj se 110%.
U usporedbi sa 607-icom u svom standardnom obliku, ova je modificirana izvedenica za početak bila nekih 25 mm šira i isto toliko niža. Dodani su joj neki aerodinamički dodaci koji su izuzev forme u potpunosti zadovoljavali i funkciju.
S boka su prvenstveno pažnju plijenili kotači dimenzija 19 inča, a paljenjem je automobila do izražaja dolazio i novi sportski ispušni sustav reskog i dubokog zvuka.
Skriven od pogleda se ispod kosog poklopca motora nalazio i trolitreni motor sa 6 cilindara posloženih u slovo “V”. No za razliku od tog već otprije poznatog pogonskog stroja, ovaj je s potpisom g. Pescarola na kotače isporučivao točno 400 konjskih snaga. Odnosno skoro dvostruko više nego u originalu.
Dotični je motor na stazi do tada već prošao „sito i rešeto“ u sklopu trkaćeg bolida Courage C60, pa podrobna ispitivanja u smislu izdržljivosti naizgled nisu bila potrebna. No usprkos provjerenoj mehanici ipak je bilo potrebno ulagati hrpetine i hrpetine novaca u ideju oko serijske proizvodnje.
I zato dobrim dijelom ovaj automobil nije zaživio izvan svoje razradbene faze.
Drugi problem koji je Peugeot imao svodio se na mjenjački sklop koji svoj DNA također vuče iz domene utrkivanja, pa već samim time zbog puno manjeg stupnja izdržljivosti nije bilo mogućnosti da se dotični ugradi unutar automobila.
Razvoj novog mjenjačkog sklopa bio bi uvjerljivo preskup za jedan ovakav automobil čiji uspjeh na tržištu nitko ne može garantirati čak i bez konkurencije koja već godinama stoji u samom vrhu. A očekivati prelazak nekih 100, 150 ili 200,000 kilometara od tada postojećeg mjenjača “skinutog” s trkaćeg automobila bilo bi isto kao i npr. očekivati mir u svijetu ili poštenje među političarima. Dakle, glupo, naivno i nepotrebno.
Uz sva ta potencijalno ogromna ulaganja u 607 Pescarolo postojao je i treći problem. A taj se svodi na tvrdoglavost Peugeotovih glavešina u smislu pogonskih kotača. Netko je očito nekome bitnom unutar Peugeotovih redova utuvio u glavu kako su prednji pogonski kotači super i najbolji izbor za kompletnu gamu modela ove marke. A svi znamo da to baš i nije slučaj.
Taj netko drugi očito nije baš previše razmišljao o toj temi, pa je cijela priča otišla u domenu autokracije i jednoumlja. Samim je time ta priča jednostavno pokrenuta u smjeru prednjih pogonskih kotača i to je bila gotova stvar.
No s obzirom na 400 konja i trkaći pedigre s kojim bi 607 Pescarolo stigao u prodajne salone, takva kombinacija snage i pogona baš i nije bila izvediva. Pogotovo u 2002. godini.
Inicijalna testiranja pokazala su da prednji pogonski kotači pod naletom oveće količine “njutna” jednostavno nisu mogli funkcionirati kako treba. Stoga su pod naletima okretnog momenta pucale poluosovine. Zbog toga je pri svakom testiranju ispalo kako ovaj automobil s pojmom “upravljivost” ne samo da ne stoji na istoj stranici, već se čak ne nalazi ni u istoj knjižnici.
Henry Pescarolo je itekako dobro znao da je pogon potrebno prebaciti na stražnji kraj automobila, ali Peugeot nije imao nikakvih dijelova na skladištu s kojima bi se nešto takvo moglo izvesti, pa je i to propalo.
Uglavnom, na kraju je izuzev nekoliko testnih primjeraka i jednog pokaznog s kojim se Peugeot pohvalio tijekom salona automobila u Parizu, 607 Pescarolo kao ideja stavljen na policu. I tamo stoji već skoro 20 godina.
To je zapravo jako tužno. Jer imati automobil koji stoji u rangu s velikanima poput BMW-a M5, Jaguara XJR i njima sličnih poremećenih brzina tog vremena, definitivno je nešto čime se vrijedi ponositi.
Čak i kada kvaliteta nije među glavnim okosnicama prodaje.
A to pak u Peugeotu itekako dobro znaju.
