Oldtimeri u Hrvata kao prilika za samopromociju i lopovluk
Dugo se ova tema kuhala u glavama nekih od nas ovdje. Istraživalo se, razgovaralo i pratilo scenu starodobnih vozila unutar lijepe nam naše. Ali izuzev nekolicine aktera prepunih sebe te nekih evenata koji u samoj srži nisu ispali ništa više od zakamufliranog iskorištavanja tuđeg entuzijazma, cijela ta scena i nije ponudila neku „drugačiju“ sliku od one na koju smo već odavno navikli.

Auto-entuzijasta nam na prostorima lijepe naše ne fali. Jer izuzev svih onih koji na dnevnoj bazi sudjeluju unutar prometnog nam kaosa svagdašnjeg, tu su i oni koji se bave tuningom, stylingom, utrkama i sličnim hobijima koji iziskuju jako puno ljubavi, truda i vremena. A o novcima da i ne pričamo. Jer pametniji od nas kažu kako upravo automobili predstavljaju najskuplji hobi na svijetu, pa je stvarno potrebno voljeti svijet na četiri kotača da bi od naših plaća mogli izdvajati novce za uređenje, održavanje i sve ostalo što automobilima treba.
I naravno da nam država u svemu tome ne izlazi u susret, već se naizgled vječnim reciprocitetom pravima i afinitetima opako brine da nam život na cesti i oko nje iz dana u dan bude sve teži.
No to je već jedna sasvim druga priča…

Priznali mi to sebi ili ne, svaki automobil uz sebe vuče i određen imidž. Za neke je npr. BMW oduvijek bio statusni simbol, dok za neke druge Renault predstavlja apsolutnu ljubav, strast i sve ostalo što uz to ide. Isto naravno vrijedi za manje-više svaku marku i model s njenim potpisom, a sve je to posebice moguće prenijeti u svijet starodobnih vozila. Odnosno „oldtajmera“.
Vlasnici automobila starijeg datuma proizvodnje najčešće su zajedno sa svojim automobilima nekako simpatični. I u prometu se nerijetko događa da npr. neki „Spaček“ ili Mustang u vožnji skuplja „lajkove“, osmjehe i fotografije od strane ostalih sudionika u prometu i slučajnih prolaznika. To je pak razumljivo, jer starodobni automobili s jedne strane demonstriraju ljubav, dok s one druge izazivaju poštovanje i tradiciju koja dolazi iz domene povijesti. I to je sasvim u redu, jer ako već ništa drugo, onda oldtimeri svijetu pokazuju svoju tvrdoglavu otpornost prema zubu vremena. I kao takvi daju za pravo svima onima kojima rečenica poput „takvi se više ne rade“ na ovaj ili onaj način predstavlja svojevrsnu mantru.

Istini za volju, oldtimera u onom pravom smislu tog opisa na našim prometnicama i nema pretjerano puno. Većinom se svode na neke svijetu opće poznate i masovno prodavane modele. No tih 30+ godina starih automobila u Hrvata ipak ima. I s vremena na vrijeme ih je moguće vidjeti na našim prometnicama.
Neki su veći, a neki manji. Neki su skuplji, a neki jeftiniji. Neki se sjaje više, a neki manje. Neki su u odličnom stanju, a neki baš i ne. No svi oni dijele identičnu ideologiju zbog koje su i dan-danas prisutni na cesti. A tu i tamo ih vrijedi i pokazati, pa se dolaskom toplijeg vremena otvaraju garaže i malo pomalo kreće sezona skupova vlasnika starodobnih vozila.
I upravo u tom dijelu priče dolazimo do problema…

Kako bih direktno opisao što se na domaćoj automobilskoj sceni već godinama događa, možda je najbolje iskoristiti rečenicu lika koji se naziva „Top Dollar“ u filmu „Vrana“: „Čovjek ima ideju. Ideja privlači druge, istomišljenike. Ideja se širi. Ideja postaje institucija. Koja je bila ideja?“.
Tako nekako otprilike zvuči realnost u Hrvata. Jer inicijalna ideja oko nekog natjecanja, susreta ili skupa kreće skromno i s tonom entuzijazma. Zatim se tijekom provedbe te ideje u stvarnost u sve to prikrpa hrpetina ljudi i sve se širi do neprepoznatljivosti. Paralelno s time se uz ideju vežu i financije, ali i ego onoga tko
je samu ideju osmislio i postavio na noge. A onda kreće eksploatacija tuđeg entuzijazma i apsolutna samopromocija začetnika ideje.
Primjera tome ima mali milijun. Ali jedna se osoba iz ovog ili onog razloga svako malo ističe u cijeloj toj starodobnoj priči iako sudeći prema rezultatima dotične individue nikome upućenom u taj svijet nije jasno kako i zašto je tome tako.
Ta se istaknuta osoba u sklopu svijeta starodobnih vozila zove g. Valentino Valjak. A za one kojima to ime i prezime ne predstavljaju nešto poznato, recimo samo kako je riječ o čovjeku koji zbog svojeg djelovanja na toj sceni svako malo iskače iz paštete. A onda kao najsvjetliji primjer truda i rada g. Valjka spomenimo projekt pod nazivom „Ferdinand Budicki“ i nekima bi od vas cijenjenih čitatelja slika mogla biti kudikamo jasnija.

Naime, sama ideja oko stvaranja jednog muzeja i okupljališta za sve one koji u svemu starom na četiri kotača prepoznaju dušu, mladost i strast. Samim time cijela ta priča u početku nije zvučala nije ni najmanje loše, jer je naposljetku riječ o ideji koja s jedne strane prezentira povijest, a one druge odgaja buduće generacije auto-entuzijasta i daje im priliku saznati neke stvari koje možda nisu znali. Zato se inicijalno činilo kako je riječ o čovjeku koji je u određenom trenutku svog života odlučio svoju ljubav prema automobilima pretočiti u nešto opipljivo i stvarno te svijetu oko sebe tako pojasniti sve ono zbog čega automobili imaju „ono nešto posebno“.
I to je naravno sasvim u redu.
Sama ideja oko stvaranja takvog mjesta trajala je neko vrijeme. A onda je s vremenom sve skupa kulminiralo otvaranjem muzeja automobila „Ferdinand Budicki“ u Zagrebu. U tom je trenutku ideja g. Valjka definitivno provedena u stvarnost. No kako to gore navedeni filmski citat lijepo navodi, s vremenom je ideja prelazila u
instituciju i potom se u potpunosti izgubila, jer dotični muzej nije ispao ono što je u početku trebao biti.
Čak i kada se isključe one „rekla-kazala“ priče kojima svako malo svjedočim od strane nekih bliskih suradnika tog „projekta“, u cijeloj priči ostaje tuga i žaljenje zbog propasti nečega što je mogli biti vječno. Ili bolje rečeno, što je trebalo biti vječno, a ispalo je da nije. I to prvenstveno zbog dugova koji su se zbog lošeg poslovnog plana jednostavno nagomilali u tolikoj mjeri da je pokojni gradonačelnik u jednom trenutku odlučio napraviti deložaciju i ovršiti kompletan projekt.

Da se razumijemo… Nisam baš neki pobornik lika i djela bivšeg nam gradonačelnika. Ali kada grad treba financirati nešto što ne donosi ama baš nikakve prihode, razumljivo mi je zašto je „Budicki“ tako neslavno završio. I da stvar bude bolja, pokojni se gradonačelnik tamo negdje početkom 2018. godine o samom muzeju izjasnio ovako: „Muzej Ferdinand Budicki će biti tamo ili negdje drugdje, sto posto, ali neće biti privatiziran te neodgovorno i nedovoljno vođen, sve do požara koji se tamo dogodio neki dan“.
Dakle ako je za vjerovati riječima pokojnika, planovi za ostavljanje muzeja na životu definitivno su postojali. Ali su prvenstveno podrazumijevali deložaciju g. Valjka, a potom je u planu bilo sam muzej dati u ruke „stručnoj i kompetentnoj“ osobi.
Samim time je zapravo sve rečeno. A dug od nekih pola milijuna kuna samo je dodatno potvrdio sve ono što je pokojni gradonačelnik tom prigodom i na tu temu rekao.
Čak se i tadašnja ministrica kulture oglasila s izjavom: „Kao što znate, to nije muzej osnovan sukladno Zakonu o muzejima“ što je zapravo samo točka na „i“ oko cijele ideje i priče koja je njome pokrenuta.
Ali od tada do danas u medijima nije odjeknulo kada će se i na koji način dugovi podmiriti te tko će za njihov nastanak i na koji način odgovarati.

Kada je priča o muzeju lociranom na zagrebačkoj Zavrtnici naglo prestala, otvoreno je novo poglavlje u najvećem shopping-centru zagrebačke županije. No s vremenom se i ta opcija iz nekoliko razloga pokazala neodrživom, pa je i to ubrzo propalo.
Zatim se šuškalo da se „Ferdinand Budicki“ u obliku muzeja seli u Skradin, ali i ta je ideja jako brzo splasnula, pa se u ovom trenutku zapravo ne zna što je i
kako u planu po pitanju ovog nekoliko puta pokretanog projekta. A dugovi su i dalje prisutni iako o njima više nitko živ ne priča.
S jedne strane svaki muzej na svijetu treba potporu grada i države u kojoj se nalazi. I to je logično, jer muzeji jednostavno nemaju pretjerano puno mogućnosti za zaradu. Ali s druge strane ti isti muzeji kroz određene publikacije i komunikaciju s medijima itekako mogu donijeti novce u vlastite blagajne. No to iz ovog ili onog razloga za „Budicki“ nije bila praksa. Tj. kada je i bila, komunikacije prema specijaliziranim medijima bilo je tek na kapaljku. Ali se zato s druge strane opako radilo na samopromociji jednog čovjeka i njegove ideje.
S obzirom na to da kao medij cijelu priču oko „Budickog“ pratimo od samog početka, moram priznati da je poprilično blesavo da se g. Valjak zajedno sa svojim volonterima i ekipom prema nama nikada nije oglasio oko neke aktivnosti samog muzeja. Jer činjenično stanje potvrđuje kako na portalu nikada nismo primili neki konkretan paket informacija vezanih uz događanja, planove, program i razvoj ideje od onoga što je „Budicki“ bio do onoga što je možda mogao postati. Ali sam zato tijekom traženja informacija s kojima bih sklepao neku najavu oko susreta starodobnih vozila na portalu svako malo naletio na neki „mainstream“ medij koji je
donio priču o g. Valjku i njegovom životu, što osobno smatram smiješnim.
Ali vidim i cilj.
Današnji „mainstream“ mediji za razliku od onih specijaliziranih medija posvećenim svijetu automobila prate sve i svašta – od ratova, pandemija i sličnih užasa, pa sve do pojedinih starleta i njihovog potomstva.
Za svijet automobila unutar tih „mainstream“ medija baš i nema pretjerano puno mjesta i zapravo se tek malobrojni naslovi u svemu tome ističu. Stoga zapravo dobivam dojam da je medijska samopromocija g. Valjka bila puno bitniji „lajt motiv“ od ljubavi prema automobilima. Ili bolje rečeno, dotični je gospodin kroz taj vremešni svijet na četiri kotača konstantno provlačio samog sebe. A tome pak u prilog idu i neki susreti koji su se također svijetu prezentirali kroz „mainstream“ medije.

Ti susreti su prema informacijama iz stručnih krugova jednostavno bili odrađeni bez ikakve ideje i plana provedbe. I što je najbolje (ili najgore) od svega, u svojoj su srži s jedne strane počivali na toj istoj samodopadnosti jednog čovjeka, dok su se s one druge strane naslanjali na leđa stvarnih entuzijasta koji su se htjeli u sklopu nekog organiziranog eventa družiti sa svojim istomišljenicima.
I naravno da se to svijetu prezentiralo sasvim drugačije. Ali kod nekih od nas je ipak ostao gorak okus u ustima. Jer čak i višestruko hvaljeni susreti poput onog u Otočcu održanog prošle godine izuzev reklame za turističku zajednicu i još malo samopromocije jednog čovjeka nisu baš imali neku velebnu svrhu.
Pa kada u sve to skupa uguramo i pokušaje opstanka za muzej „Ferdinand Budicki“ u shopping-centru za koji svi znamo kako je završio i izvan Zagreba (uz koji se to slavno ime i prezime direktno vežu) te svu silu napola organiziranih ideja i susreta od kojih nitko nije imao neke pretjerano velike koristi, otprilike postaje jasno u kakvu se instituciju pretvorio jedan čovjek sa svojom inicijalno čistom, lijepom i zanimljivom idejom.

S druge pak strane imamo HROS (koji ćemo na portalu prezentirati kroz intervju s Tajnikom te krovne udruge kroz nekoliko dana) nekih tridesetak oldtimer-klubova koji su svojim radom posvećeni očuvanju automobilske baštine u Hrvata. Ali velika većina tih klubova samo spava. Tj. izuzev nekih slabo praćenih i još slabije najavljivanih susreta ne donose nikakav poseban sjaj na scenu starodobnih vozila u Hrvatskoj.
Izuzetaka naravno uvijek ima, ali sve je to puno premalo da bi se ovakvi susreti mogli premjestiti među one internacionalnog tipa. A država u svemu tome ne pomaže ni najmanje, pa smo svi mi kao vlasnici oldtimera prepušteni druženjima koja nemaju niti reda niti poretka.
Doduše, HROS kao krovni savez tih tridesetak klubova sa sobom donosi neku težinu i regulira neke stvari. Ali sve je to i dalje premalo da bi se na hrvatskoj oldtimer sceni sankcionirali oni koji u suštini rade samo za sebe i sami su sebi dovoljni. Jer HROS kao savez jest prisutan, ali ne i svemoguć, pa se na sceni uz samopromotore i njima slične genijalce svako malo zalomi i čovjek poput g. Zlatka Brozovića čiji je rad u domeni auto-sporta prerastao u “sitnu” krađu.
Naime, kako ne bi bilo da u sklopu ovog teksta selektivno napadam nekoga ili nešto, potonjeg kao predsjednika auto kluba pod nazivom „Belson Nostalgija“ s jedne strane ne treba posebno predstavljati. Jer bavljenje auto-sportom od 1977. godine i sva sila pozitivnih strana te priče o čovjeku i njegovoj ljubavi prema automobilima i dan-danas stoje zapisane u vremenu i prostoru.
Zato me jako začudilo da je moje prvo iskustvo kao vlasnika starodobnog vozila koštalo nekoliko stotina kuna za koje je g. Brozović prodao svoje ime i pregazio svoju riječ.

Naime, primjer koji pišem je moj vlastiti iz 2017. godine kada sam konačno postao vlasnikom svog dijela “američkog sna” u obliku jednog smeđeg Pontiaca Firebirda s oznakom Trans Am.
Prema uredbama HROS-a i naših velebnih zakonodavnih tijela, u postupku vrednovanja automobila i potom ostvarivanja prava na „PV“ registarske oznake za automobil, trebalo se između ostalog učlaniti u auto-klub. Odabrani je klub bio upravo „Belson Nostalgija“, a g. Brozović je kao povjerenik bio zadužen za vrednovanje spomenutog automobila. Cijela je procedura trebala trajati nekih 2-3 tjedna, ali priča se odužila na više od mjesec dana. Pa s obzirom na to da je vrednovanje zajedno s članarinom i još nekim troškovima uplaćeno u cijelosti i unaprijed, s vremenom je prema g. Brozoviću upućeno nekoliko telefonskih poziva s namjerom upita o statusu papirologije koja je bila potrebna za izdavanje registarskih pločica. No odgovora nije bilo mi pod razno.
Potom je s moje strane prema g. Brozoviću poslano i nekoliko poruka, ali do današnjeg dana niti na jednu od njih nije stigao odgovor, što pak u prijevodu znači da je čovjek jednostavno uzeo novce i nestao. I to ga čini lopovom, ako se ne varam.
Epilog cijele te priče je i dan-danas isti kakav je bio i tada. Jer se g. Brozović nikada nije udostojao niti javiti, a kamoli objasniti što je pošlo krivo i zašto vrednovanje za Trans Am nikada nije napravljeno s njegove strane. A novci su uredno sjeli na račun i zapravo se iskreno nadam da je dotični gospodin za te novce barem pojeo ćevape i sjetio se “luzera” koji ih je platio.

Dakle s jedne strane se u svijetu oldtimera nalazi Savez. S druge postoji nekolicina klubova koji su dio tog Saveza i koji se opako trude za svoje članove napraviti mjesta za druženje i uživanje uz svoje lijepe i stare automobile u ovim teškom vremenima. A onda s druge strane imamo nekolicinu egocentrika i lopova koji uvijek pronađu mjesta i vremena da u tom naizgled idiličnom i zanimljivom svijetu ugrabe nešto samo i ekskluzivno za sebe. Takvi nerijetko u očima nezainteresirane javnosti ispadaju herojima ulice koji se trude i muče. A neki usprkos krađama i prevarama bivaju nagrađeni i postaju glavni povjerenici za utrke starodobnih vozila u Hrvatskoj, što je samo još jedna kap u moru s kojom se zorno opisuje moral, poštenje, rad i trud zbog kojeg takvi (da ne kažem što) profitiraju i bivaju nagrađeni za sva nedjela i zlodjela koja su počinili tijekom svog radnog vijeka.

To naravno ljude poput mene uvelike razočarava. Ali i dalje nedovoljno da bismo odustali od onoga što najviše volimo i što nam je s godinama postalo sastavnim dijelom života. Stoga naravno da nećemo odustati radi nekolicine onih kojima izuzev vlastitog ega i debljine novčanika ništa drugo nije sveto.
Ali s druge strane kao medij jednostavno ne možemo i ne želimo šutjeti i prešutno odobravati sve ono loše što se na toj sceni i dan-danas odvija. Jer lopovluka i ego-tripa u lijepoj nam našoj ionako ima i previše, pa bi stvarno bilo lijepo da neki od onih koji na oldtimer-sceni iskaču iz paštete barem pokušaju shvatiti da se cijeli taj svijet ne vrti oko njih. I da bez pravih entuzijasta i njihovih automobila ni oni sami ne bi postojali u obliku u kakvom se vide.
To je u konačnici i poanta ovog teksta.
A na vama je cijenjeni čitatelji da je shvatite kako god želite. Jer naposljetku smo i dalje demokratska zemlja.
Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.
