Nekoliko dokaza koji pokazuju da novac ne može kupiti ukus
Toga smo zapravo svi svjesni. Ali svejedno se tu i tamo zabavno našaliti s nekolicinom primjera totalnog seljaštva.
Pogotovo kada vidimo dokaz da novac ne može kupiti ukus kod nekih slavnih i javno razvikanih individua.
Bogatstvo je u općenitom smislu jedna predivna stvar. I to bilo da se radi o bogatstvu duha ili pak o onom koje se iskazuje nulama na računu u banci.
Stoga nikoga ne treba pretjerano čuditi da se iz ovog ili onog razloga bogati ljudi uvijek osjećaju uzvišeno.
To je naravno sasvim u redu do momenta kada ta uzvišenost ne prelazi određene granice. A tom je prelaženju granica zapravo jako velik broj materijalno-bogatih ljudi itekako sklon. Dapače, ponekad takvi bogataši nemaju nikakvu mjeru, pa se ponašaju poput kombinacije razmaženih derišta i najkrvoločnijih tiranina te gaze sve pred sobom. Ili barem bezobzirno pokušavaju.
Za takvo ponašanje naravno postoji i mali milijun primjera. No kako sad opet ne bih spominjao Dubai i slične polu-sklepane tvorevine na karti svijeta, možda se bolje posvetiti jednom posebnom dijelu bogatih ljudi. Onih čije bogatstvo dolazi zbog slave.
Bilo da se radi o glumcima, starletama, vokalno-instrumentalno-naricateljskim sastavima ili solistima, ili pak bilo kojem drugom dijelu estrade, seljaštvo i neukus itekako su prisutni u tom dijelu društva.
Većina estradnjaka u današnje vrijeme religiozno propagira zdrav život, pa jedu vegansku prehranu ili tuđe posteljice. A ima i onih koji su svoje slobodno vrijeme podredili ekologiji, pa se unaokolo hvale sa svojim Priusima. I to uz krcate garaže nekakvim luksuznim i sportskim automobilima koji se uz Priuse nalaze u njihovom vlasništvu. Stoga se ne kaže bez razloga kako je bitno dobro izreklamirati proizvod.
Naravno, ima i onih koji bez ikakve grižnje savjesti voze ogromne ili ultra-brze automobile kojima briga za okoliš nije u sklopu serijske opreme, a niti u mentalnom sklopu slavnih vozača. No ako već ništa drugo, onda barem mogu reći da takve cijenim. I to samo zato što se ne dodvoravaju trendu dvostrukih mjerila i lažnog predstavljanja masama koje ih obožavaju i prate.
Dakle, glumaca i glumica ima svakakvih. I manje-više svi u vlasništvu imaju barem jedan Prius. Ali glumci su jedna strana te estradne medalje. A drugu predstavljaju i u toj estradnoj priči imaju sportaši, glazbenici (ako ih tako uopće više možemo nazivati) i bogati nasljednici. Tj. oni kojima je glavno polje interesa u životu jednostavno izlaziti na stranicama glamuroznih magazina i žute štampe.
S obzirom na to da za mene sport bez volana i četiri kotača jednostavno nije sport, jasno je kako o sportašima i ne znam pretjerano puno. A iskreno govreći, baš me i ne zanima pretjerano puno toga.
Znam da se nogometaši svako malo foliraju s nekakvim skupocjenim automobilima i s njima (i s frizurama) pokušavaju postavljati trendove. Ali isto tako znam i da pripadnici sportske elite u sklopu nekih drugih sportova često ne dobivaju dovoljno medijskog prostora da bi im uspjelo ikakvo nametanje trendova.
Uglavnom otvoreno priznajem da mi nikada neće biti jasno po čemu noge jednog nogometaša vrijede više od ruku jednog bijatlonca ili uma jednog šahista. Ali to je već jedna sasvim druga priča…
U moru slavnih sportaša postoje oni kojima je svijet automobila iznimno drag. Primjera ima mnogo, ali istini za volju mogu uvijek spomenuti slavnog (i kontroverznog) košarkaša pod imenom Latrell Sprewell. Odnosno čovjeka koji je po izlasku iz NBA-lige osnovao tuning-dućan „Sprewell Racing“.
Isto tako vrijedi spomenuti i to da je Shaquille O´Neal svojevremeno imao Hummer H1 s 24-inčnim kotačima i ozvučenjem uz koje je samo s daljinskim upravljačem mogao nekome operirati mozak. I da stvar bude bolja, većinu je toga projektirao sam.
No izuzev tih „sjajnih“ zvijezda na nebu profesionalne košarke (odnosno NBA-lige) nisam baš pretjerano upućen u njihove afinitete i navike izvan terena.
S druge strane mogu reći da jesam upućen u svijet glazbe i estradnjake koji se u tom svijetu prezentiraju kao „umjetnici“. Samim time mi je poznato da je jedan od fetiša koje uzgaja James Hetfield (inače pjevač benda Metallica) usmjeren prema automobilima iz „Muscle-Car“ ere.
Poznato mi je i da Sir. Elton John obožava Ferrari. Da Nick Mason (inače bubnjar iz legendarnog i nažalost raspadnutog banda Pink Floyd) također obožava Ferrari. Ali i da Eric Clapton, Jay Kay i još mnogi drugi glazbenici obožavaju Ferrari. I to ne samo Ferrari, već imaju izuzetno izražene afinitete prema talijanskim super-automobilima u svom općenitom smislu.
Znam i da je Brian Johnson, odnosno frontman vokalno-instrumentalnog sastava AC/DC i jedan totalno je*en lik također pripada miljeu štovatelja svijeta automobila. Jer ne samo da je riječ o liku koji na dnevnoj bazi u dućan vozi u trkaćem Bentleyju iz tridesetih godina prošlog stoljeća, već o zaljubljeniku u svijet automobila koji u svojoj kolekciji ima i hrpetinu slavnih, manje slavnih i općenito gledano genijalnih automobila, što uključuje i nekolicinu Minija iz sedamdesetih.
No to su sve glazbenici čija imena pamte čak i naši djedovi i bake. A s druge strane tog glazbenog dijela estradne medalje stoje oni za koje nerijetko nitko normalan izvan Amerike nikad nije čuo. Ili jest, ali na dotične zvijezde nitko normalan izvan Amerike ne obraća pažnju.
Kroz istraživanje i pregledavanje raznoraznih automobila kakve voze njihovi slavni vlasnici, naletio sam na nekolicinu imena koje sam negdje u kontekstu nečega čuo. Doduše sva ta imena i nazive nisam automatizmom povezivao s tim dijelom estrade, već sam mislio da se možda radi o kakvoj igrici za PS3 ili PS4.
Jer Flo Rida, Will.I.Am, 2 Chainz, A$AP Rocky, The Weekend, Juicy J i tome slični nazivi (a ne imena) na momente stvarno djeluju retardirano.
No sad mi je jasan kontekst. Iako moram priznati kako sam i dalje u popriličnom mraku po pitanju glazbe zbog koje bi dotični nadimci trebali biti poznati i popularni. A i po pitanju jezika s kojim se dotični pjevači (ili bolje rečeno naricatelji) služe. Jer to engleski nije. Ni pod razno.
Većina su naravno „glazbenici“ koji spadaju u Hip-Hop-grupaciju, odnosno u prijevodu dečki koji su umjesto dilanja trave na nekom od kvartovskih uglova uspjeli „izaći iz geta“. I sad su odjednom bogati, slavni i „puni kao brod“. Ali su usprkos svojoj popularnosti i debelim računima u bankama i dalje ljuti na sustav koji nad njima nerijetko vrši opresiju.
Među dotičnima npr. vrijedi spomenuti Chrisa Browna. Čovjeka za kojeg nisam mislio da je glazbenik bilo kakvog tipa, već sam za njega čuo negdje na kavi kad se Rihanna razbijene glave motala po medijima. Odnosno kada je ta starleta vokalnog izričaja za svoje podljeve i izobličeno lice na televiziji krivila upravo tog lika.
Isto tako svojevremeno nisam čuo ni za čovjeka koji sam sebe naziva „The Game“. A koliko vidim, dotični ima toliko novaca da bi bez problema istovremeno mogao spasiti Grčku iz „dužničkog ropstva“, nahraniti pola afričkog kontinenta i zaliječiti naš državni proračun te nam podići kreditni rejting u EU.
Uglavnom, da sad ne nabrajam sve „glazbenike“ za koje sam proteklih godina čuo i koji su me iznenadili jadom i bijedom zbog koje su postali poznati, rekao bih samo da takvih (za mene) anonimnih „glazbenika“ ima hrpetina. I moram reći da mi takvi likovi djeluju kao da žive jako jako dobro, dok njihova „ghetto“ ekipa često nema ni za kruh.
„Word!“
E sad… Kad smo već kod takvih seronja i lažnih moralista, sjećam se jednog videa u sklopu kojeg je 50 Cent u svojoj garaži trpao dva milijuna dolara u svoj Lamborghini Murciélago Roadster. I još je uz to pred ekipom pričao takve egocentrične nebuloze, da mi se želudac okretao od muke. A onda je samo nekoliko mjeseci kasnije taj isti lik javno propagirao međurasnu toleranciju i žalio što ljudima kronično nedostaje novaca za život.
Ajme majko…
Isto vrijedi za još jednog predstavnika tog „ghetto“ kaosa. Čovjeka koji pod imenom Lil´Wayne u svojim „pjesmama“ propagira sve i svašta – od sebe u ulozi makroa, preko sebe u ulozi čovjeka bez kojeg prosječan party ne može postojati, pa sve do čovjeka koji dila drogu i ne brine za nikoga i za ništa. I tako se javno reklamira kao “OG”, “Gangsta”, “Pimp”, “Playa” ili kako se već takvi tikvani sa zlatnim zubima nazivaju.
Uglavnom, isti taj čovjek je svojoj kćeri za 15. ili 16. rođendan kupio BMW X6M. I još je k tome kao bonus tom smiješnom SUV-automobilu s poremećajem osobnosti dodao i Ferrari 599 GTO. Time je (kako i sam kaže) iskazao ljubav prema svojoj „princezi“, ali je onako između redova s druge strane tako izbjegao i plaćanje alimentacije. Jer biti “Pimp” nije lako. Pogotovo kada imaš 16-godičnju kćerku.
Samim time mi nije jasno je li pravo lice tog čovjeka izraženo kroz pjesme ili „ljubav“ prema kćeri kojoj za volanom Ferrarija 599 GTO vrijedi dati nekih dvadeset minuta života prije udara u neko drvo ili zid.
Uglavnom, užas…
Jednim me dijelom ne čudi čitava ta priča oko lažnih predstavljanja i dvostrukih mjerila. Isto me tako ne čudi niti to konstantno medijsko propagiranje bogatstva, uspjeha i slave. Jer na kraju krajeva su sve to samo ljudi sa svojim prioritetima i afinitetima.
Jasno mi je da kako taj dio estrade nerijetko okupiraju pojedinci i pojedinke koji su u životu pročitali jednu i pol knjigu. Koji u velikom broju slučajeva nisu iskusili blagodati školovanja. I koji osim što ne znaju pričati najčešće nemaju nikakvog ukusa, jer ga nisu imali gdje steći šetajući po „Ghettu“ i izbjegavajući metke.
Stoga dijelom ne čudi kako ispada bitnim samo da sve što posjeduju bude skupo i s potpisom nekog slavnog dizajnera ili proizvođača.
Sve je ostalo nebitno. Pogotovo u očima javnosti, odnosno kroz način prezentacije samih sebe svojim fanovima i njima sličnoj ekipi.
Mislim, razumijem onaj „sex-simbol“ dio u sklopu kojeg se nesposobni muškarci svrbe po mudima gledajući fotografije koje prikazuju velike guzice ili silikonske dude. Jer jedino tako mogu barem dijelom shvatiti što su to toliko posebnog napravile Kim Kardashian i Paris Hilton (osim što su se rodile, za što se pak potrudilo dvoje drugih ljudi), da bi u današnje vrijeme bile slavne.
Naravno da takve zvijezde ne treba ih kriviti.
Jer to su i dalje samo ljudi koje mediji pumpaju u nebesa i o njima pišu i pričaju hvalospjeve zbog njihovih uspješnih života i hrpetine novaca s kojima raspolažu.
No s druge strane isti ti mediji dotične ljude gledaju kao vijest koja prodaje medij ili pak puki oglasni prostor.
I jako dobro znaju da sve to skupa nema nikakvog smisla.
Ali usprkos tome i dalje s glupostima hrane mlade naraštaje oko čijih se u najmanju ruku upitnih životnih navika i prioriteta potom svi čudom čude.
I onda opet pišu gluposti, pa time tvore svojevrstan začarani krug.
Svemu tome u prilog (naravno) idu i automobili koje dotični estradnjaci voze. Jer npr. u svom vlasništvu imati Ferrari, Koenigsegg ili pak neko od McLarenovih čudovišta i shvatiti što ti automobili jesu, te čemu zapravo služe, oduvijek su bili sasvim različiti pojmovi.
Oni koje dotični ljudi zbog često vidljivog manjka edukacije i poimanja određenih vrijednosti, ali i zbog vlastitog ega neki od njihovih slavnih vlasnika jednostavno nikada neće shvatiti.
Srećom pa i ne moraju, pa je njihov svijet time itekako u balansu.
I ne… Naravno da nisam ljubomoran na nikoga od gore navedenih ljudi. Samo mi i dalje nije jasno kako dotični estradnjaci uspijevaju iz umjetničkih djela na četiri kotača raditi rugla. Jer montirati 38-inčne kotače na Ferrari ili pak limitiranu seriju nekog Lamborghinija polakirati u rozo ili presvući leopard-uzorkom i Swarowski-kristalima, jednostavno ne vidim kao demonstraciju ukusa, već kompleksa onoga kome je takvog što uopće palo na um.
…a vjerujem i da nisam jedini koji primjećuje takve stvari i potom se uz smijeh pita tko je tu zapravo lud.
Stoga mislim da je u ovom momentu najbolje završiti ovu malu mentalno-tipkovničku dijareju s konstatacijom da tako vjerojatno treba biti.
I samim time mi se čini boljom idejom da umjesto daljnjeg tipkanja jednostavno sjednem, zapalim cigaretu i opustim se. A onda se još malo cinično smijuljim na ovu nekolicinu „uradaka“ koje voze svi ti danas „slavni“ ljudi.
Ne znam za vas, no za volanom većine tih „uradaka“ bih bez razmišljanja na glavi nosio vrećicu ili masku. I to samo zato što bi mi kao jednom sasvim prosječnom pripadniku ljudskog roda za volanom rozog Aventadora ili pak Leopard-R8-ice jednostavno bilo neugodno.
A vama cijenjeni čitatelji?
