Najluđi homologacijski specijali svih vremena: Ford Mustang BOSS-302
Niste valjda pomislili kako na ovom popisu najluđih homologacijskih specijala neće biti Amera?
I to samo takvih…
Godina je 1969. „Trans Am“ serija utrkivanja na prostoru SAD-a je u punom jeku i tamošnji se proizvođači automobila (ili bolje rečeno timovi unutar korporacija) natječu za prevlast.
S druge strane trkaćeg kalendara se borbe se u samom vrhu NASCAR-serije najčešće vode između Forda i Chryslera, a Ford u svemu tome češće gubi nego pobjeđuje, pa se nešto po tom pitanju definitivno trebalo napraviti. Jer model Torino tih dana jednostavno više ne može parirati svemu onome što je Chrysler u stanju izmisliti i postaviti na stazu.
I to je u zdravom duhu sveameričkog korporativnog nadmetanja nešto što ni pod razno ne može tako funkcionirati.
No zašto spominjem Ford Torino, kada je Mustang u naslovu ovog teksta?
Jednostavno zato što je dotični Torino po kratkom postupku zamijenjen s Mustangom.
Naime, netko se tih dana u Fordu sjetio izvagati Torino, pa potom izvagati Mustang. I tom je prigodom uočeno da Torino ima poprilično veću kilažu od Fordovog mega-popularnog „Pony-Car“ modela. Stoga je od strane Fordovog razvojnog odjela preuzet jedan primjerak tadašnje Fastback-verzije Mustanga i u relativno kratkom je vremenskom roku pod poklopac motora uguran danas već legendarni Fordov „385“ motor, odnosno „Lima“.
Dotični je motor u obliku zapremine donosio okruglih 7 litara (odnosno 429 kubičnih inča) i naravno da je bio ogroman i težak. Ali unutar samo nekoliko mjeseci su dečki i cure u kutama uspjeli olakšati sam motor i ubaciti injekciju snage.
I to zamjetnu.
Inicijalno je „Lima“ u Mustangu na stražnje kotače isporučivao 375 konjskih snaga. Ali samo na papiru, jer su u praksi već pri prvim mjerenjima brojke pokazivale malo drugačiju sliku, tj. čak 500 konja koji su na stražnje kotače putem novog mjenjačkog sklopa i „Traction-Lok“ diferencijal s omjerom 3,91:1.
Zbog tog je (za to vrijeme) ultra-jakog motora ovako dorađeni Mustang prelaizi četvrt milje za 12-ak sekundi i samim time ispao vele-silom s kojom se teško boriti u ringu.
Dakle, ultimativni „Pony-Car“ je u Fordu sastavljen. Zatim je predstavljen timovima i svijetu koji prati utkivanje sredinom 1969. godine.
Namjena mu je bila istovremeno pokoriti NASCAR-seriju i onu pod nazivom „Trans Am“. I što je najbolje od svega, Ameri tih godina nisu imali striktna homologacijska pravila, već samo nekoliko tankih fascikala u kojima su se nalazila pravila vezana uz automobile, pa su ti ciljevi itekako bili ostvarivi.
Uglavnom, Ford kao proizvođač automobila nije bio u obavezi proizvesti neku ograničenu seriju primjeraka svog najjačeg Mustanga.
Naravno da Ameri ne bi bili Ameri kada njihova verzija demokracije ne bi prevladala. Pa kako se već na same najave oko ovog nenormalnog Mustanga pritisak javnosti pojačao do maksimuma, Ford je morao izmisliti neku konkretnu dezignaciju ove verzije modela i ponuditi je na tržište.
Uglavnom, tako je nastao BOSS-302.
S obzirom na to da homologacijska pravila tih godina u SAD-u nisu baš bila na snazi, Ford Mustang BOSS-302 zapravo i nije striktno govoreći homologacijski specijal. Barem ne u direktnom smislu. Ali je s druge strane ipak nastao iz ideje oko stvaranja trkaćeg automobila te je kao nusprodukt razrade te ideje kao varijacija na temu modela ponuđen na tržište.
Što se brojki tiče, recimo to ovako… Osam cilindara posloženih u slovo “V” (kako to i treba biti) koji se glasno svađaju i prepucavaju te koji u kombinaciji sa zapreminom motora od okruglih 7 litara na stražnje kotače donose 375 konja u teoriji i nekih 500 u praksi.
Ubrzanja do 100 kilometara na sat u trajanju od 5 sekundi nisu bila rijetkost. A maksimalna brzina za ovakav automobil ionako nije pretjerano bitna, pa taj podatak jednostavno nema smisla navoditi.
Ono što je bitno spomenuti svodi se na ovjes i samu šasiju, tj. njenu krutost zbog koje je ovaj Mustang i u civilnoj verziji zapravo punokrvni trkaći automobil. A onda vrijedi spomenuti i činjenicu koja kaže da su se proizvedeni primjerci razgrabili praktični istog trenutka kada su izašli s proizvodne trake.
Doduše, u današnje vrijeme nema pretjerano puno preživjelih primjeraka ovog Mustanga, ali to je već jedna sasvim druga priča.
Ovaj Mustang od prvog je dana bio predivan koliko i sirov. Samim time je istovremeno riječ o ljepotici i zvijeri, odnosno jednom poprilično homicidalno nastrojenom automobilu koji zbog svoje sociološke nekorektnosti u današnje vrijeme na području EUnije nikada ne bi vidio svjetlo dana.
No ne treba zaboraviti kako je BOSS-302 ipak nastao u Americi te u sklopu nekih drugih i poprilično drugačijih vremena tijekom kojih preosjetljivi ljudi nisu vladali svijetom. Stoga usprkos tome što oko proizvodnje ovog automobila zapravo nije bilo pravila definiranih negdje u klimatiziranom uredu NASCAR i Trans-Am asocijacija i dalje vrijedi jedan ovakav automobil staviti među ostale poremećene i lude homologacijske specijale.
Jer ovaj Mustang to definitivno zaslužuje.
