Legenda off roada – Toyota Land Cruiser
Velika većina terenaca okrenula se asfaltu, žrtvujući pritom svoje sposobnosti na terenu, ali ne i Land Cruiser. Land Cruiser si to nije mogao priuštiti jer je morao hraniti siromašne, održavati mir u svijetu, pobjeđivati na Rallyju Dakar… No, najbolje da krenemo od samog početka.
BJ i FJ (1951-1955)
Japan je bio u ruševinama nakon Drugog svjetskog rata, a uz to i pod okupacijom od strane SAD-a koji je usputno pokušavao uzdignuti japansku ekonomiju. Kako je SAD bio uključen u Korejski rat zatražili su 100 vojnih vozila od Toyote. Bili su građeni po uzoru na američki Willys samo što su bili nešto veći i imali snažniji motor. Nedostatak u odnosu na Willys je bio nedostatak reduktora, ali ogromna prednost je bila uobičajena Toyotina pouzdanost. Rat je uskoro završio, ali u Toyotu je zarada na ovom terencu ubrzo potaknula da izbace i civilnu verziju.
FJ20/30 i BJ20/30 (1955. – 1960.)
Toyota nije mogla samo u prodaju poslati surove i neopremljene ratne terence pa su ubacili udobnija sjedala te mekši ovjes i tako je rođen prvi Land Cruiser. Važnost ovog konkretnog modela za Toyotu je ogromna, da nije bilo Land Cruisera svijet vjerojatno nikad ne bi ugledao Supru, MR2, AE86, Celicu te sve ostale genijalne Toyotine sportske automobile. Naime, u SAD-u su već postojali civilni automobili, ali Land Cruiser je bio u najmanju ruku jednako dobar kao Jeep ako ne i bolji. Toyota je počela izvoziti primjerke u SAD koji su se dokazali nevjerojatnom pouzdanošću što je automatski otvorilo vrata i za limuzinu Crown. To su nazvali „Land Cruiser strategy“ i počeli su istu strategiju koristiti i na ostalim tržištima.
Model 40 (1960. – 1967.)
Iako je izgledao užasno slično kao Model 20, Toyota je ojačala kompletno podvozje te vanjske panele, a dodan je i glavni nedostatak u odnosu na američkog konkurenta: reduktor. Motor je pojačan na 125 konjskih snaga što je za današnje vrijeme poprilično jadna brojka, ali ako se vratimo 60 godina unatrag i k tome dodamo da je na terenu okretni moment znatno važniji od snage lako je shvatiti da je to bilo sasvim dovoljno.
Model 55 (1967. – 1980.)
U samom vrhuncu hippie kulture Toyota je izbacila Model 55 koji je praktički karavan s terenskim podvozjem. Mogao je prevoziti devet ljudi i pritom je bio izrazito praktičan. Toyota je ovim modelom Land Cruiser prenamijenila iz isključivo radnog i terenskog vozila u obiteljski automobil s kojim je ustvari moguće svakodnevno živjeti. Pritom su uspjeli sačuvati nevjerojatne sposobnosti na terenu. Pritom je dobio nadimak „Iron Pig“ jer su neki ljudi smatrali da izgleda kao metalna svinja.
Model 60 (1980. – 1984.)
Ovim modelom Land Cruiser se približio onome kakvim ga znamo danas. Nudio se luksuzni GX model koji je imao šiber, retrovizore na struju i interijer koji je ustvari bio udoban. Toyotin glavni konkurent je bio Land Rover Defender, a kako bi ga nadjačali u prodajnim rezultatima odlučili su jednostavno napraviti bolji automobil (kao netko tko dosta vremena provodi u Defenderu moram priznati da su s interijerom uspjeli u tome). Terenska vozila većinom zbog pouzdanosti koriste krute osovine. Toyota je radila to isto, ali su koristili izrazito mekane opruge kako bi automobili bili udobniji na asfaltu i na terenu.
Model 70 (1984. – 1989.)
Vanjski paneli su bili jedan milimetar deblji kako bi se dobilo na čvrstoći i dizajn je bio prilagođeniji američkim kupcima. Land Cruiser je već bio uvelike poznat kao automobil koji je vladao u najsurovijim mogućim uvjetima.
Model 80 (1989. – 1998.)
Land Cruiser je sad već potpuno civiliziran i može bez ikakvih problema proći pod obiteljsko vozilo. Automobil je bio potpuno orijentiran prema luksuzu jer su u Toyoti znali da većina kupaca u SAD-u kupuje Land Cruiser kao obiteljski automobil i da ga vjerojatno nikada neće ni koristiti izvan ceste. Sad pretpostavljate da su pri tome patile off road sposobnosti? Mislim da je najbolji i dokaz da nisu došao godine 1996. na brutalnom Dakar Rallyju. Toyota je s Land Cruiserom ušla klasu nemodificiranih automobila s dizel motorima i naravno pobijedili su. To su ponovili još četiri puta.
Model 100 (1998. – 2007.)
Land Cruiser je već bio poznat i utvrđen kao najbolje terensko vozilo uopće. Mogao je voziti na najgorim mogućim terenima i pritom biti poprilično upotrebljiv i na cesti. Na to još moramo dodati Toyotinu uobičajenu pouzdanost i nije nimalo čudno da je postalo službeno vozilo UN-a. Ali ova serija se ipak odmaknula od nekih uobičajenih stvari od prošle serije. Uveden je novi V8 motor koji je imao više snage od prethodnika, manju potrošnju a to naravno povlači i manju emisiju ispušnih plinova. Dosadašnje krute osovine, uobičajene za teretne i radne automobile, zamijenjene su neovisnim ovjesom. Imala je i hidrauličko podešavanje visine i više postavki tvrdoće ovjesa što je bilo poprilično korisno na asfaltu. Godine 1999. dobila je sustav protiv proklizavanja , a 2002. i sustav za bolju vidljivost pri slabom osvjetljenju. Pomoću infracrvenih zračenja, kamere i još nekih nama običnim smrtnicima neshvatljivih sustava vidljivost je bila bolja na vjetrobranskom staklu, a ne na nekom zaslonu sa strane.
Model 200 (2007 – danas)
Još uvijek je jedan od najsposobniji terenaca koje je moguće kupiti danas, a da ne govorimo o luksuznim terencima. Bio je prvi automobil sa sustavom za pomoć pri spuštanju po teškim terenima, off road kočnicama koje su radile neovisno na svakom kotaču i takozvani „Crawl mode“ koji je više-manje tempomat za teren.
Što reći na kraju?
Land Cruiser je još uvijek ono što je i uvijek bio – jedan od najsposobnijih i vjerojatno najupotrebljivijih automobila koje je moguće kupiti. Nije ni čudno da se koristi u mnogim vojnim, humanitarnim, terorističkim i mnogim drugim situacijama. Uz to je i predivno vidjeti automobil koji se nije pretjerano odmaknuo od svojih korijena i kao većina drugih modernih „terenaca“ postao beskoristan izvan utvrđenih puteva…
