Lamborghini – deset stvari koje (vjerojatno) niste znali!
Nastavljamo u revijalnom tonu i bez prekida zbog reklama, a na redu je još jedan od onih tekstova o “10 stvari” koje ionako nikome nisu pretjerano potrebne u smislu znanja. Pa krenimo s novih “10 stvari” … ovaj puta sa slavnom tvrtkom Lamborghini u glavnoj ulozi.
1. U mojoj knjizi vrednovanja, u smislu auto-industrije i svega onog što je čini posebnom prvenstveno volim prezimena.
Iako istini za volju tih slavnih prezimena ima jako puno, uvijek ću iz mora tih naziva obiteljskih stabala izdvojiti nekoliko njih poput Porsche, Ferrari, Pagani, i naravno, Lamborghini kao omiljeno prezime koje bih rado gledao i u svojim dokumentima.
Postoji hrpetina knjiga koje sam imao prilike pročitati tijekom godina, a bave se tematikom ove slavne tvrtke, no primijetio sam jako puno oprečnih informacija oko nekih detalja vezanih uz nastanak same tvrtke.
Ono što pak sve tvrdnje imaju za zajedničko uporište govore o tome kako je Ferruccio Lamborghini dobio mlade kad mu je Enzo Ferrari žaleći se na kvačilo u jednom od svojih modela rekao da bi bilo najbolje “da se drži traktora”.
Uglavnom, odluka je pala, Ferruccio je odlučio Enzu pokazati tko, kome i zašto (da budem fin) i ubrzo nakon toga rođen je prvi Lamborghini ikad uobličen u model 350GT.
2. Lamborghini je tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao i masa drugih proizvođača “snova” bio u kroničnoj besparici, pa je jedno od alternativnih rješenja bilo proizvesti terenski automobil i prijaviti se na natječaj koji je objavila američka vojska.
Ukratko, tako je nastao Lamborghini Cheetah. No kako je nastao, tako je i nestao, s obzirom na to da je zbog loših performansi američka vojska ostala poprilično nezainteresirana nakon prvih testova, te je jedan jedini proizvedeni prototip ostao trunuti u pustinji.
3. Nešto prije nego se na vratima tvrtke Lamborghini pojavio najluđi testni vozač svih vremena po imenu Valentino Balboni, Lamborghini je za test-vozača imao jednog novozelandskog luđaka po imenu Bob Wallace.
U pravilu su obojica bili kompletno ludi za volanom, no za razliku od Balbonija, Wallace je na svoju ruku eksperimentirao s određenim komponentama tadašnjeg Lamborghinijevog super-automobila pod nazivom Miura.
Prema njegovim naputcima modificirani su modeli koji su u to vrijeme već sami po sebi bilo poprilično beskompromisnog karaktera, pa je tako “pod nož” pala “standardna” Miura, Iota verzija tog prelijepog modela, a zatim i modeli Urraco i Jarama.
Uglavnom, svi su ti modificirani modeli uspjeli preživjeti izuzev Iote, koju je jedan od Lamborghinijevih zastupnika uspio zavariti u zid dok je kolegi demonstrirao silu.
4. Svi znamo da je Lamborghini Diablo bio jedan od najluđih automobila koji su ikad vidjeli svjetlo dana i izašli s neke produkcijske trake, zar ne?!
Diablo je bio bolestan automobil koji je bilo itekako teško voziti zbog svih sila koje je vozač morao koristiti da bi ga uopće pokrenuo.
Tvrd volan, neprecizan mjenjač, kvačilo koje reagira na pritisak od sto i četrdeset kilograma i slično učinile su od tog automobila jedan od onih pomalo arhaičnih i istovremeno kultnih strojeva kakvi se danas više ne proizvode.
No jedan je južno-američki zastupnik Lamborghinija dobio dozvolu na bazi Diabla napraviti još malo bolesniji automobil.
Tako je nastao jedan jedini primjerak modela Coatl, koji je sa svojom odvratno ružnom optikom plijenio pozornost dok je stajao uz cestu, a na stazi pak uništavao tvornički Diablo sa svojih 635 konja i maksimalnom brzinom od skoro 380 kilometara na sat. Simpatično…
5. Vatikan je doista jedan poseban kutak svijeta. Istovremeno najmističniji, najbogatiji, najoptočeniji zlatom i po broju stanovnika najmanji grad na svijetu čak je i u današnje vrijeme zadržao ogromnu moć nad ostatkom svijeta u kojem se nalazi.
No, što u kontekstu Vatikana mogu reći o tvrtki Lamborghini? Jednostavno – Vatikanom kruži nekolicina automobilčića za Golf, potpisanih i proizvedenih od strane ekipe koju je predvodio sin Ferruccia Lamborghinija, odnosno Tonio Lamborghini.
Tako je još jednom prikazano koliko Talijani zapravo vole svijetu trljati na nos koliko imaju stila i koliko se toga u stanju podrediti stilskom izričaju. Samo me zanima koliko milodara je koštala serija tih Golf-automobilčića…
6. Ako ćemo biti realni, preinaka na Lamborghinijevim modelima zapravo i nije bilo nešto pretjerano puno.
Dapače, rijetki su se odvažili prtljati po često samozapaljivim i brutalno divljačkim strojevima koji su pogonili Lamborghinijeve modele.
Ipak se tu i tamo našao netko dovoljno lud da se vlastitim rukama ide petljati u neki od dijelova nekog modela s potpisom ove slavne marke.
Naime, gazda tvrtke Milano Imports, odnosno debeljuškasti čovječuljak pod imenom Al Burton s dečkima se u garaži pomalo pijan poigrao s nekim aerodinamičkim svojstvima i motorom u globalu, te je prijavio svoj modificirani Lamborghini Countach na Bonneville Speed Week.
U prijevodu, čovjek je svoj Lamborghini Countach htio upisati u knjigu rekorda tog slavnom i vječnog okupljališta ljudi zaluđenih brzinom, no s tek 327 kilometara na sat koje je za volanom svog izobličenog Countacha uspio postići nije bilo dovoljno da se ostavi neki bitan trag tom pothvatu.
7. Iako je Marcello Gandini u pravilu jedan razuman čovjek vrhunskog ukusa, na dan kada je krenuo crtati konceptni četverosjed za Lamborghini, očito je bio na teškim drogama, jer koncept Marzal nešto je neponovljivo ružno i svemirski-kičasto.
Iako je vidljivo da je koncept nastao krajem šezdesetih kada je pola svijeta živjelo u sklopu ideologije slobodne ljubavi i nerijetko u oblacima, Marzal je svejedno bio daleko ispred svog vremena i stoga nije ni čudo kako isti nije zaživio kao model.
Doduše, na utrci u Monacu iste godine kada je dizajniran, Princeza Grace je s mužem sjedila na stražnjem sjedalu u sklopu paradnog kruga, zatim su proizvođači igračaka Dinky i Matchbox od Marzala napravili moderni klasik u manjem mjerilu, a i cijena od ukupno 1,350,000 Eura koju je jedan jedini konceptni uradak postigao na Villa d´Este aukciji prije dvije godine govori u prilog tom konceptnom automobilu, no ipak… biste li doista željeli imati ovakav Lambo?
8. Kada se pogleda povijest tvrtke Lamborghini, zapravo je samo jedan jedini produkcijski model ikad imao četiri sjedala, a taj je uz to još bio i terenac. Naravno radi se o modelu LM-002.
No iznenađujuće u tom dijelu priče o sjedalima i gabaritima zapravo je činjenica da LM-002 nije najduži Lamborghini ikad proizveden.
Naime, tvrtka Fura sedamdesetih se godina odlučila u svoje ruke uzeti jedan primjerak modela Espada i na njega nakalemiti još dvoja vrata, te automobilu promijeniti ime.
Tako je nastao Lamborghini Faena, koji iako nikad nije potpisan od strane same tvrtke Lamborghini, svejedno ostaje zapamćen kao najduži Lamborghinijev četverosjed ikad napravljen.
Pitanje je samo je li to nešto doista dobro i pozitivno ili i ne baš?
9. Iako priča o tuniranju Lamborghinijevih modela zapravo stoji (jer je takvih uradaka doista jako malo), početkom 1999. godine jedan poprilično bolestan um na čelu tvrtke Gemballa odlučio je svojom vizijom Diabla VT naučiti pozere pameti, pa su se u sklopu 5,7-litarskog V12 motora odjednom našla čak dva Lotecova Turbo-punjača.
Rezultati su u najmanju ruku bili dramatični, jer kako su valjci za mjerenje snage pokazivali 900 konjskih snaga u sklopu novonastale situacije pod haubom, tako je i suvišak performansi bio zagarantiran.
Prvi testovi provedeni od strane jednog francuskog auto-magazina pokazivali su maksimalnu brzinu od 410 kilometara na sat, uz ubrzanje koje je toliko brutalno da ljudi sa srčanim problemima nisu smjeli ni prismrditi interijeru ovog automobila.
10. Mislili ste da samo Porsche ima glupe i preskupe artikle u prodaji s oznakom branda Porsche Design?
Ili pak da Ferrari pretjeruje s idejom prodaje raznoraznih gluposti koje Vam nikad ne bi mogle zatrebati?
Ako Vam je neka od takvih misli pala na pamet, eto i jednog posebno nepotrebnog artikla iz Lamborghinijevog kataloga sitnica. Naime, Tonio Lamborghini strastveni je pušač i iako cijene cigareta i cigara skoro svakodnevno rastu, njega to i ne dira previše.
Dapače, toliko mu je svejedno da je iz čiste zezancije odlučio na tržište pod znakom razjarenog bika ponuditi humidor za cigare.
Iako cijena ovog prije svega hvale vrijednog i prijeko potrebnog artikla nije poznata, vjerujem da bi se čak i gdin. Escobar zagrcnuo barem jednom kada bi je poželio naručiti za vlastitu radnu sobu.
