Je li SSC otvorio novo poglavlje ratova brzina?
Neki će se od vas cijenjenih čitatelja najvjerojatnije zapitati ovako nešto. Ali ako se nas ovdje pita, u sklopu teksta vezanog uz ovaj automobil, rekli bismo da baš i nije takav slučaj. A evo i zašto…

Kako ne bih ponavljao floskule poput „nisam znao“, s kakvima se sporadično (čitaj: kad nikne neka nova afera) koriste naši ministri, možda je bolje izbjeći spomen na Bugatti Veyron.
Jer u krajnjoj liniji svi jako dobro znamo što je i na koji način ovaj automobil učinio za svijet brzine i performansi.
Nakon Veyronovog pojavljivanja na tržištu, ekipa iz tvrtke Hennessey Performance taj je čin vidjela poput šamarčine rukavicom posred lica, pa su se primili posla.
I nastao je Venom – automobil koji je Veyron „skinuo“ s dnevnog reda.
Potom je Bugatti poput Imperije uzvratio udarac, a onda je Hennessey pokušao opet. I u svom je pokušaju opet uspio, pa je Bugatti još jednom uzvratio…
I tako se rasplamsala priča o maničnim brzinama i megalomaniji u smislu performansi koja se i dan-danas čini aktualnom.

S vremenom je izazivača bilo puno. Neki su tu ulogu preuzimali u teoriji, a neki su se iz teorije barem nakratko približili praksi.
Neki su se iz prakse vratili u teoriju (tj. za crtaći stol), a neki su jednostavno propali.
No nekima pak odustajanje nikada nije bilo u planu, iako su mnogi sumnjali u „veliko finale“ i pripajanje toj manično-megalomanskoj priči o brzinama zbog kojih se legislativama diže kosa na glavi.
A među tim „nekima“ je i tvrtka SSC, odnosno Shelby Super Cars.
Ta je tvrtka već skoro punu dekadu aktivna i svako malo najavljuje svoj ultimativan super-automobil zbog kojeg će se u Bugattiju tresti stolice.
Ali njihov se mega-super-ultra-hiper-automobil usprkos svim tim najavama nikako nije približavao stvarnom svijetu i nekoj kvoti koja podrazumijeva produkciju.
I tako sve do prije nekoliko dana, kada je na sajmu automobila u Philadelphiji svijetu predstavljen SSC Tuatara.

Za one koji prate trakavicu oko ovog poprilično dementnog prometala, brojke su zajedno s tehnologijom iza njega itekako poznate.
No za one koji baš i nisu upoznati s ovim automobilom, recimo samo da se pod poklopcem motora izrađenog od karbona nalazi 5,9 litara zapremine, 8 cilindara, 2 Turbo-punjača i 1,750 konjskih snaga. Tj. u prijevodu sasvim dovoljno da u kombinaciji s tek nekih 1,200 kilograma ukupne mase Tuatara predstavlja jednog poprilično poremećenog gmaza na četiri kotača.
Gmaza koji bi prema navodima od strane proizvođača trebao pojuriti nekih 300 milja na sat (odnosno 480 km/h).

I sad bih u pravilu trebao nastaviti s hvalospjevima oko tehnologije, materijala, performansi i tome sličnih detalja.
Ali nekako ne vidim smisla u tome, jer ovdje zapravo nije riječ o novitetu, već o automobilu koji je na neki način promašio dekadu.
Jer usprkos trudu i nekim slavnim imenima koja su obilježila nastanak ovog hiper-automobila, cijela je priča u današnje vrijeme zapravo nebitna.
Jer Veyron već odavno stoji poput mitskog bića nastanjenog u povijesnim knjigama, dok se tvrtka Hennessey Performance posvetila nekim novim momentima.
Doduše, u cijelu su se priču oko sumanutih brzina i nenormalnih performansi (naravno) s vremenom upleli i Emirati, pa je s vremenom pokrenuta priča oko automobila pod nazivom Devel Sixteen.
No mislim da bismo prije mogli povjerovati u novo ukazanje nekog od Bogova, nego u realnost koja bi mogla podrazumijevati 5,000 konjskih snaga.
Stoga u ovom momentu SSC Tuatara kao automobil stoji sam za sebe.
Bez realnih konkurenata i bez ikakvog realnog noviteta.

Čak ni Shelby iz naziva tvrtke nije „onaj pravi“ Shelby, jer pokojni nam Carroll i njegova ostavština u obliku tvrtke s ovim čudovištem nema ama baš nikakve veze.
A to u prijevodu znači da nije riječ ni o kakvoj tradiciji, slavnoj povijesti i vječnom imenu za koje kupci daju milijune, već o novotariji koja danas puni kuloare koji prate svijet automobila, a već sutra slijedi „SSC što?!?“.
Pa iako ovo jest hvale vrijedan projekt koji stoji rame uz rame s najvećim proizvođačima sportskih automobila današnjice, SSC Tuatara na tržište ipak stiže puno prekasno.
Jer svijet automobila prije deset godina s ovim današnjim nema baš pretjerano puno poveznica.
I to je nažalost činjenično stanje.

Kada bismo kojim slučajem živjeli u devedesetim godinama prošlog stoljeća, vjerujem da bi uz McLaren F1, Jaguar XJ220, Bugatti EB110 i mnoge druge, tvrtka SSC s ovim automobilom itekako ispala interesantnom.
Ali u 2020. godini sa svim ekranima, senzorima i tehnologijom, te nakon što je Bugatti Veyron odavno pomaknuo granice u smisli brzine, ovaj se automobil doista čini pomalo besmislenim.
I zapravo u svojoj srži podsjeća na 1983. godinu, kada je John DeLorean još uvijek bio aktualan i aktivan u svijetu automobila.
Samo bez hrpetine „bijelog“.

Šteta… SSC Tuatara je doista mogao biti jedan od „onih“ automobila čija se slova i naziv na stranicama povijesnih knjiga ispisuju zlatnom bojom.
Ali bojim se da usprkos konjima, divljaštvu i hrpetini karbonskih vlakana od toga neće biti ništa.
Baš šteta…











