Hrvatska – “robo-taksiji” i zemlja pobrkanih prioriteta
Nerado se priklanjam pretpostavkama, jer su (kako kaže jedna stara narodna) pretpostavke „majka svih za*eba“.
Isto tako niti senzacionalizam ne volim nikako, jer smatram da se bez takvog načina dijeljenja informacija itekako može prenijeti bilo kakva vijest.
Stoga apeliram na sve koji ovaj tekst čitaju da shvate da ova priča nije bazirana na pretpostavkama i senzacionalizmu, već je ideja upravo suprotna…
Hrvatska – zemlja u kojoj turizam podrazumijeva precijenjene birtije i apartmane. Zemlja u kojoj nepotizam vlada zajedno s unikatnim i sveprisutnim sustavom dvostrukih mjerila. Zemlja u kojoj se svaki napredak mjeri u desetljećima. Ali i u količini provizije koju je potrebno „keširati“ onima koji oko tog napretka odlučuju.
Mi smo zemlja iz koje ljudi mahom bježe trbuhom za kruhom. I jedna od onih u kojima je bitnije tko je kako, gdje i na kojoj strani ratovao, nego tko je u ovo „mirno“ doba učinio nešto pametno i korisno izvan okvira vlastitog računa u banci. Svakodnevno se borimo s inflacijom, troškovima života i smrti te kao nacija postajemo stari, umorni i polu-mrtvi. A sve se to događa pod budnim okom probranih „domoljuba“ koji ne znaju platiti porez i ne znaju za toleranciju ni u kojem obliku. Takvi pod paskom štovanja hrvatske nam grude iz dana u dan desnu ruku drže na srcu, dok im je lijeva u državnoj blagajni. Odnosno u našim džepovima.
I tome već desetljećima nema kraja. A mi smo poput ovaca pred strizanje bitni samo kada je potrebno zaokružiti ime nekog ispranog političara na glasačkom listiću.
Hrvatska se već desetljećima zadužuje. I to je činjenično stanje od kojeg se ne mogu sakriti niti nerođena djeca. Jer i ta su nerođena djeca usprkos tome što još nisu imala prilike niti udahnuti molekulu hrvatskog zraka toj istoj državi dužna XY novaca.
To je naša realnost s kojom se oni koji ostaju ovdje iz dana u dan bore.
A vlade se i dalje pod nekim ispraznim sloganom iz dana u dan zadužuju, dok mi ostali od toga nemamo ništa korisno.
Otkad smo uletjeli u europsku uniju, svako malo pristižu nekakvi novci iz nekih fondova. I sve se to kao dobre vijesti za razvoj Hrvatske najavljuje na sva zvona, a rezultata i dalje nema. Barem ne vidljivih. Jer kao društvo se i dalje zbog gore spomenutog nepotizma i sustava dvostrukih mjerila ne mičemo s mrtve točke. A onda nas još svako malo pogodi i neka prirodna ili manje prirodna katastrofa, pa stvari bivaju još gorima.
Uglavnom, tijekom proteklih smo mjeseci na svojim kožama osjetili strah zbog potresa u Zagrebu koji se dogodio 22. ožujka prošle godine. A onda se 29. prosinca tlo opako zatreslo i u Banovini, što je cijeli taj kraj unazadilo za barem 50 godina. Tih se dana vidjelo što znači patnja i neimaština. Vidjelo se koliko daleko seže ljudskost i sloga. Ali se vidjelo i što znače suhoparne izjave onih koji su u tome po tko zna koji puta vidjeli svoju mogućnost zarade. Vidjelo se koliko nemoralnih „ljudi“ obnaša bitne funkcije u gradovima, općinama i državi. A danas se vidi i koliko su se svi ti „nadležni“ prihvatili posla oko obnove i sanacije potresima pogođenih područja. Tj. vidi se koliko se nije napravilo ništa bitno te koliko smo zapravo svi mi prepušteni sebi samima, dok „naši“ vladajući imaju drugačije prioritete od onih koji podrazumijevaju brigu za nas i ono što je naše.
Naravno, vidi se ako netko želi vidjeti. Ali s obzirom na to da letargija i neukost vladaju ovim našim podnebljem, svi su ti „naši“ vladajući i dalje na vlasti. A vi cijenjeni čitatelji zaključite zašto je tome tako…
Ovih je dana aktualna oveća suma novaca koja bi trebala stići iz EU-fonda. Riječ je o novom programsko razdoblje od 2021. do 2027. godine za koje je europska komisija Republici Hrvatskoj namijenila 9,8 milijardi eura za provođenje kohezijske politike od ukupno 1135 milijardi eura iz proračuna.
Tako barem kažu…
Reklo bi se da su to odlične vijesti za našu itekako posrnulu ekonomiju, jer novci se praktički već broje u Bruxellesu i sve što je potrebno za njihov premještaj na račun domicilne državne blagajne jest nekoliko potpisa.
Naravno da našim novca uvijek gladnim političarima i njihovim podobnim kolegama-poduzetnicima EUnija neće isplatiti kompletan iznos, već prva lova dolazi u obliku 817 milijuna Eura. Ali i to je sasvim dovoljno da Premijer već danima zajedno s resornim ministrima zadovoljno trlja ruke i cijelu priču oko tog velikog uspjeha trlja nesposobnoj opoziciji u lice. Reklo bi se i s punim pravom, ali onda dolazimo do nekih najava koje me tjeraju da u cijelu priču posumnjam i vratim se u hrvatsku realnost koja i dalje podrazumijeva pogodovanje podobnima…
Naime, prema riječima Ministra Marića, „Nema sada da će jedan, dva ili tri projekta uzeti cijelu tranšu, nego jednostavno kako terminski plan ide tako ide i trošenje novca. Očekujem da će se novac dodijeliti kroz natječaje za 50 projekata do kraja. Barem 50. To su u pravilu projekti s kojima smo već vidjeli da su u jednoj visokoj fazi dovršenosti i spremnosti na realizaciju“.
Na sve se te velebne izjave nadovezao i Premijer koji je za RTL izjavio kako će „Četiri milijarde kuna ići za vodno gospodarstvo, a od prve tranše financirat će se i investicije u obrazovanju. Ne samo gradnja novih škola i vrtića, nego i modernizacija nastavnih procesa. Iz ovih sredstava se neće krpati stare rupe u zdravstvu nego će se unaprjeđivati usluge i modernizirati oprema. Četiri i pol milijarde kuna uložit će se u energetsku obnovu zgrada nakon potresa. Zato je potrebno sve ubrzati“.
I naravno da će zgrada Sabora prva doći na red za obnovu. Kako konstrukcijski, tako i energetski. I to po cijeni od samo 87,5 milijuna kuna. Jer ne dao svevišnji da saborski zastupnici kojim slučajem sjede u zgradi koja nije savršeno sigurna. Baš kao i njihove mirovine.
Kul, zar ne?!
Pogotovo ako ste saborski zastupnik.
Naravno, ima toga još. Ali s obzirom na to da smo ipak portal posvećen svijetu automobila, možda se najbolje usredotočiti na još jednu od najava oko prelijevanja europskih sredstava na domaći račun. A ta se svodi na tvrtku Rimac Automobili kojoj Vlada planira „na prvu“ dodijeliti nekih 1,5 milijardi kuna za razvoj tzv. „Robo-Taxija“.
E sad… To možda i ne bi bio problem, niti bi se oko takve jedne vijesti trebala lomiti koplja. No ispada malčice smiješnim vidjeti da se odjednom ulaže u Rimčevu tvrtku nakon što je donedavno ista od strane Vlade bila daleko ispod radara.
Ako bih se prisjetio ne tako davnih vremena, onda vrijedi reći kako proteklih godina ne pamtim neka velebna izaslanstva Vlade i resornih Ministara na adresu u Svetoj Nedelji. Isto tako ne pamtim niti gomile senzacionalističkih naslova i podilaženja spomenutoj tvrtki zbog stvaranja najbržeg električnog automobila na svijetu. Jer koliko se sjećam, i Concept One se kao finalni produkt okitio tom istom titulom, pa oko svega nije bilo pretjerano puno medijske pompe. Kao niti obilaženja proizvodnih pogona od strane vladajućih.
No možda je Vlada jednostavno u međuvremenu zavoljela automobile koji nisu crne boje i marke Audi. Odnosno onih automobila koje ne plaćaju stanovnici Republike Hrvatske.
Ili netko od vladajućih vidi odličan poslovni potez koji bi se odvijao na tipično hrvatski način. A to svi jako dobro znamo što znači.
Hmmm…
Tijekom posljednjih je mjeseci tvrtka Rimac Automobili ugostila mnoge političare i javne dužnosnike. Neke domaće, a neke i strane. Neke većeg i neke manjeg kalibra.
Uz to je Bugatti odjednom postao Rimčev „problem“, a onda se dogodio i skup „najmoćnijih ljudi koji su ikada posjetili Hrvatsku“.
Sve je to prolazilo pod budnim okom onih koji raspolažu s našim novcima. I onih koji ih nemilo troše šakom i kapom čim se radi o nekome podobnom ili pak nekom posrnulom stranačkom kolegi ili kolegici koji prije ili kasnije u sklopu neke afere završe u medijima i u Remetincu.
Time je tvrtka marketinškim trikovima i medijskom pompom došla u milost vladajućih koji se sad odjednom hvale s „naše gore listom“ koji praktički decimira konkurenciju i iz ove se naše malene zemlje plasira u svijet kao tehnološka velesila.
Sve je to naravno divno i krasno. I na neke od poteza tvrtke Rimac Automobili stvarno svi zajedno možemo biti sretni i ponosni. Ali s druge se strane te medalje ponosa i slave pukom zdravom logikom postavlja pitanje kako je moguće da uz polu-razvaljeni Zagreb i u potpunosti uništenu Petrinju i okolne gradove kao prioritet nameću robotizirani taksiji koji u Hrvata imaju mjesta poput gej-balerine u redovima udruge „Vigilare“.
Ili ja možda propuštam dio slike u sklopu koje su praktički jedino taksisti teškim mukama preživljavali „lock-downe“ i svu silu ostalih ideja koje su nam tijekom posljednjih mjeseci pod okriljem globalne pandemije jednog sićušnog virusa priredili Stožer i Vlada.
Ti isti taksisti nevezano uz to rade li za Radio-Taxi, Bolt, Uber ili “Taksi-Svetozar” muku muče s poslom. Jer ljudi donedavno nisu imali kuda ići, pa je promet taksistima uvelike pao. Kod nekih i za 80-90% u odnosu na isto razdoblje prije samo dvije godine.
To je posebice vidljivo u noćnim satima zbog zatvorenih noćnih klubova u kojima uvijek postoji opasnost od „Korone“ koja očito voli izlaziti u kasne noćne sate i gnjaviti ekipu koja voli plesati ili pak piti i ljubiti.
Uglavnom, umjesto da se tim ljudima u taksijima omogući da rade i dalje te poboljšaju svoj promet i zaradu, eto nama plana i programa koji podrazumijevaju da ih se makne s ceste. Jer „moderna Hrvatska“ na tapeti ima produkciju „Robo-Taxija“ koji će svojim autonomnim djelovanjem pridonijeti sigurnosti u domaćem prometu.
Primjećujete li sarkazam u ovih nekoliko rečenica?
Da… Naravno da je namjerno prisutan. Jer u četvrtom, petom ili sedamnaestom valu aktualne pandemije i uništenja uzrokovanih potresima davati novce za razradu nečega što bi trebalo ukinuti još radnih mjesta, jednostavno je suludo. I uvelike podsjeća na pucanj u vlastitu nogu za vrijeme atletskog mitinga.
Ali to je valjda normalna kap u moru nelogičnosti s kojima smo svakodnevno okruženi.
Ne bih htio ukaljati ničiji ugled, niti želim zvučati poput debelog klinca na tulumu s kojim nitko ne želi plesati. Ali kao čovjeku koji svakodnevno udiše zrak s kojim se lijepa naša diči, jednostavno mi je čudno da nakon godina i godina nebrige za tvrtku Rimac Automobili, aktualna vlast odjednom u prvom valu sredstava iz europskog fonda za obnovu uključuje tvrtku koja s bilo kakvom obnovom nema ama baš nikakve veze.
I ne samo to, već svojom autonomnom tehnologijom već samom idejom taksiste kao djelatnike tjera u očaj, jer će uz pojavljivanje autonomnih taksija ti isti taksisti od krvi i mesa dobivati otkaze i prisilno mijenjati karijere.
Mislim, svaka čast Neverama, robotizaciji i biciklima na struju na kojima svoje guzice voze nizozemski policajci (ako se dobro sjećam). Ali mislim da u usporedbi s robotiziranim i autonomnim gluparanjima prednost ipak imaju ljudi koji usprkos dolasku hladnih dana i dalje nemaju krov nad glavom. Ili u svojim stanovima i kućama zbog opasnosti od urušavanja ne mogu i ne smiju živjeti.
Recimo da je to tek pokušaj iskazivanja zdrave logike u državi u kojoj napredak i dalje znači polje definirano nepotizmom, dvostrukim mjerilima i „rođo-sustavom“ u svom općenitom smislu.
A sad vi meni cijenjeni čitatelji recite tko je tu lud…