GTA V kao baza za novu generaciju autonomije
Kada sam prvi puta čuo ovu vijest, mislio sam da se radi o materijalu za „vjerovali ili ne“ ili da se netko opako našalio s medijima. No kada se malčice uđe u dubiozu cijele priče, ispada kako sve skupa ima jako puno smisla.
Grand Theft Auto (ili GTA za one koji su ovisni o skraćenicama) nikome ne treba pretjerano puno opisivati. Radi se o igrici koja još od 1997. godine svim sociopatima i onima koji se takvima osjećaju nudi digitalno utočište.
Uostalom, kako drugačije opisati igru u kojoj je kriminal način života, a sam život nije svet ni u kom obliku? Kako drugačije opisati sagu tijekom koje je uz genijalnu glazbu na radiju moguće do smrti premlatiti nekoga dildom na ulici, opljačkati bilo koga, ukrasti bilo kakvo prijevozno sredstvo ili pak uživati u uslugama koje nude prostitutke, da bi ih kasnije kao igrač mogli pregaziti autom i uzeti si potrošenu lovu nazad u novčanik?
Realno gledano, GTA-serijal je istovremeno najgora i najbolja zabava koju je moguće doživjeti s kontrolerom u rukama. Razloga za takav opis ima puno, te isti s jedne strane govore o sjedenju u toplini vlastitog doma i cerekanje apsurdnim misijama i genijalnim forama koje se tijekom igranja ove igre bez ikakve zadrške i cenzure događaju. No s druge strane postoji problem koji podrazumijeva one slabijih intelektualnih kapaciteta, tj. nekolicinu polu-idiota i maloumnika koji nisu u stanju jasno razabrati granicu između igre i stvarnosti, pa je upravo zbog GTA-serijala nekolicina takvih degenerika krala automobile i pljačkala dućane po Americi, misleći kako je to dozvoljeno i kako s prenošenjem radnji iz igre u stvarnost nema nikakvih problema.
Zbog takvih se ekipa iz tvrtke Rockstar North nekoliko puta našla na stupu srama i na udaru raznoraznih institucija i udruga, te općenito sociološki-orijentirane ekipe koja osim unutar tuđih života živi i u zabludi, te se bori za prava onih kojih bi se i vlastiti roditelji trebali odreći.
No sve to nije spriječilo planetarnu popularnost ovog serijala koji pod vodstvom Dana Housera i njegove ekipe genijalaca pred sobom ruši sve rekorde i iz nastavka u nastavak grabi sve više pažnje ne samo „gejmera“, već i puno šire publike.
Kao dokaz toj tvrdnji u prilog ide i posljednja utilizacija ove igre. Dotična je bazirana na stvarnom svijetu, u kojem se iz dana u dan na sve moguće i nemoguće načine na tržište pokušavaju progurati autonomni automobili, te koja ne podrazumijeva bavljenje kriminalom i premlaćivanje prostitutki i makroa.
Dapače, ljudi u sklopu ove reinkarnacije igre nemaju nikakvog značaja, pa se kao takvi i ne nalaze kao dijelovi cijele priče, već je naglasak na gradu i zatvorenom svijetu koji između pregršt zabave nudi i hrpetinu potencijala za učenje.
Da elaboriram…
S obzirom na veličinu podneblja unutar kojeg u sklopu petog (i još uvijek aktualnog) nastavka igre Grand Theft Auto ipak nalaze neka pravila prenesena iz stvarnog života, ekipe iz laboratorija Intel i sveučilišta Darmstadt u Njemačkoj udružile su snage i na bazi pravila i mape iz igre pokrenule vlastiti program autonomnosti.
Dotični program namijenjen je novoj generaciji autonomnih automobila, te kao takav u današnje vrijeme itekako ima smisla. Uglavnom, sama metoda naziva se „machine learning“ i u suštini podrazumijeva pametne strojeve koji analiziraju mapu sličicu po sličicu, pri tome označavajući zone po kojima automobil smije ići i one po kojima to baš i nije poželjno.
Uglavnom, skenirajući pojedine pravce i rute na mapi digitalnog grada, sam softver prepoznaje i markira sve bitne informacije, gradeći pri tome „svijest“ sustava autonomnog upravljanja automobila, čime podaci iz igre zapravo služe unutar realnosti kakvu poznajemo.
Sama tehnika nije nimalo jednostavna, jer podrazumijeva užasno puno informacija koje je potrebno procesirati ne bi li se dobila upotrebljiva matrica, tako da je umjesto snimanja i pohrane podataka vezanih uz neki stvaran grad GTA došao kao naručen.
Ova tehnika ekipe iz laboratorija Intel i sveučilišta u Darmstadtu nije nešto revolucionarno i unikatno, jer su se unutar cijele te autonomno-igračke priče okušali još neki prije njih. Dapače, prije nekih godinu dana je u sklopu istraživanja od strane portala MIT Technology Review potvrđeno kako aktualni nastavak igre GTA može odlično poslužiti kao virtualna matrica po kojoj se kasnije mogu stvarati stvarni podaci i mape, a sve je to potvrdio i novopečeni doktor sa sveučilišta British Columbia pod imenom Alizera Shafaei.
Novopečeni doktor kaže kako „s umjetnim okolišem možemo bez puno problema i uz puno manje troškove precizno izgraditi bazu podataka. Tijekom izrade i razrade same baze možemo koristiti varijable poput promjene osvjetljenja ili neke klimatske promjene koje u stvarnom svijetu bilježimo na dnevnoj bazi. Samim time tako stvorena baza podataka može poslužiti kao matrica na kojoj bi se u budućnosti mogli bazirati autonomni sustavi koji su u stanju učiti i razvijati se sami po sebi“.
E sad…kao prvo vrijedi napomenuti da s obzirom na činjenično stanje u sklopu kojeg poput dinosaura stojim u apsolutnoj opoziciji svim ovakvim idejama, jer smatram da se svijet automobila s autonomijom pretvara u javni prijevoz, naravno da su mi ovakvi navodi smiješni.
Zatim vrijedi reći kako smatram smiješnim i činjenicu koja kaže da polje igračke sociopatije odjednom postaje baza za sigurnost u prometu, što je osnovna niša same autonomije u svijetu automobila. No što god mislio i koliko god se bunio protiv takvih ideja, činjenično stanje je da one idu naprijed – i to nezaustavljivo.
Automobili i sustavi koji voze sami već su među nama. Automobili sportskih aspiracija već neko vrijeme bez pomoći vozača “driftaju” i postavljaju rekordna vremena na pojedinim trkaćim stazama, a uskoro kreće i „Robo Race“ kao serija utrkivanja pravih automobila koje ne voze vozači, već daljinski upravljači i procesori s kojima upravljaju prištavci u kombinezonima. Stoga vrijedi zaključiti kako je autonomija itekako uzela maha i kako uskoro nećemo moći ni prepoznati svijet koji je do prije nekoliko godina striktno podrazumijevao četiri kotača, volan i osobu koja ga drži u rukama (mislim, volan).
No usprkos svim tim nastojanjima da se promet učini sigurnim, mislim da se i dalje vrijedi zapitati kome i zašto takvog što uopće treba i ne bi li automobile u jednom momentu ipak trebalo ostaviti na miru.
Odgovore na ta pitanja neki od nas itekako dobro znaju, te sama pitanja niti ne doživljavaju kao nešto s upitnikom na kraju, već kao najobičniju retoriku modernog vremena u kojem živimo. Samim time za neke od nas dotična pitanja postaju nebitna – baš kao i autonomija, čija je ideja za sve stvarne entuzijaste i ljubitelje svijeta automobila krajnje nebitna.
Ali svijet automobila usprkos svemu tome prerasta u nešto drugo i drugačije od ovoga što poznajemo, a tome pak ovakve ideje samo idu u prilog, te poimanju vožnje zakucavaju još jedan čavao u lijesu. Generalno gledano to jest tužno, ali većina oko toga neće prolijevati suze, jer vožnja u očima većine već odavno ne spada među radnje koje znače gušt, već one koje označavaju tek nužno zlo, suvišno opterećenje ionako prenatrpanog dana, te nepotrebno izlaganje potencijalnim ozljedama, financijskim izdacima, itd.
Zato ovakve ideje oživljavaju i mijenjaju poimanje svijeta automobila do neprepoznatljivosti, a da stvar bude bolja, tome smo si sami krivi, jer čak ni u 2016. godini ne znamo upaliti žmigavac i maknuti j**ene telefone iz ruku dok vozimo.
Time u očima inžinjera i vlastodržaca (koji ionako većinom ne voze sami) vozači postaju najslabije karike u procesu vožnje, pa stoga ovakve ideje od strane mnogih nailaze na plodno tlo.
Sve ostalo su ionako tek priče…
