Gdje su sve problemi na hrvatskim cestama (i oko njih)?
Neki dan se u medijima ponovno pojavila priča o kaznama, prekršajima i crnim prometnim statistikama u kojima ne briljiramo ni pod razno. Pa kad je već tome tako, ajmo se malo u obliku konstruktivne kritike i potencijalnih rješenja i mi priključiti svemu tome…

Usprkos tehnologiji koja se iz godine u godinu sve više razvija, u stvarnom svijetu i daleko od kuta, sterilnih podova i optimiziranih radnih mjesta, ljudi za volanom bivaju sve neodgovorniji, blesaviji i neupućeniji.
Sve se to jako dobro vidi na globalnom planu. Ali i na primjerima unutar granica lijepe nam naše o kojima čitamo skoro svaki dan.
U našim krajevima usprkos ograničenju od 0,5 promila (zbog kojeg mnogi ionako mogu biti sretni da uopće postoji) svako malo netko mrtav pijan razbije auto. I nerijetko ozlijedi nekog trijeznog.
Ili tu osobu ubije.
Isto vrijedi i za iskompleksirane i neuke primate oba spola koji se u svojim eteričnim stanjima odlučuju sjesti za volan. I to samo zato što, eto, trebaju nekuda ići i “neće njima nitko reći da ne mogu i ne znaju voziti”.
To je naravno samo jedan mali dio kompletne priče koja na hrvatskim prometnicama iz godine u godinu prelazi put od komedije do teške drame i putem se pretvara u tragediju.

Ljudi za volanom u našim krajevima loču i drogiraju se. Nerijetko jure kao sumanuti i po cesti svojim slalomima glume Janicu Kostelić, a neki na svoje glave za volanom montiraju one glupe „hudice“ misleći da to ne utječe na preglednost „mrtvog kuta“.
Većina ni pod razno tijekom vožnje ne ispušta telefone iz ruku, pa se između ostalog zbog toga konstantno stvaraju gužve.
Događaju se i veće ili manje materijalne štete zbog manjka koncentracije za volanom. Jer u našim krajevima društvene mreže i prisutnost na njima očito bivaju važnijima od života, što je civilizacijski nonsens i granična pomrčina uma.
Usprkos svemu tome ekipa za volanom baš i nije upućena u potencijalne posljedice svoje nepažnje i dekoncentriranosti. Ili ih pak nije briga, jer post na „Instaču“ ili lajk na „Fejsiću“ ipak imaju svoju težinu koja je neusporedivo veća od samog procesa vožnje i odgovornosti koja je za taj proces prijeko potrebna.

I? Gdje je tu problem?
Za one koji stvarno imaju potrebe postaviti ovakvo pitanje, recimo to u najkraćim mogućim crticama…
Problem je u tome što se zbog takvog neodgovornog ponašanja za volanom iz dana u dan pune crne statistike. Ljudi bivaju ozlijeđeni i pogibaju. Događaju se velike i male materijalne štete. Stres. Nervoza. Agresivnost. Nemoć… Ima toga.
Sve se to događa zato što je poimanje odgovornosti preraslo u nešto izvitopereno i metaforičko, a u cijeloj priči nema nikoga tko bi uveo nekakav obavezan i koliko-toliko univerzalan i korektan moralni kompas.
U samoj se srži dakle radi o pobrkanim kriterijima i kroničnom nepoznavanju tematike. A to je pak prisutno svuda oko nas i vidljivo je na malom milijunu primjera.
I zato ne treba čuditi da su npr. nečije sise i guzica glavna tema svjetskog prvenstva u nogometu. Ne treba čuditi niti da se za predsjednika daje glas jer odlično priča viceve. A ne treba čuditi niti kada je riječ o nekoj sasvim sedamnaestoj nebulozi koja nema veze s mozgom.
Kao rezultatno stanje svega toga i ove godine bilježimo neke poprilično crne statistike. Jer na prometnicama našim svagdašnjim ove je godine zaplijenjeno nekih 120 automobila.I o tome se ovih dana piše na portalima koji se nerijetko pitaju treba li povisiti kazne” umjesto da se pitaju nešto u stilu “treba li poraditi na vozačkoj kulturi i kvaliteti prometa”.
Usprkos svim zakonima, regulativama, inicijativama, udrugama i tehnologiji, život je na našim prometnicama samo ove godine izgubilo skoro 300 ljudi. A to je pak jedna omanja hercegovačka svadba.
I ako se mene pita, radije bih da se ta svadba održala i da su se ljudi proveselili, kupovali jabuke i pucali iz pištolja uz mile zvukove Mate Bulića, nego da su zbog raznoraznih tikvana za volanom svi ti ljudi nasilno prestali egzistirati na ovom svijetu.

Naravno da većina te crne i realno nepotrebne statistike nikada ne dospije u javnost. Zato se za većinu u pravilu radi o naizgled bezimenim ljudima. No obitelji tih bezimenih ljudi su neovisno o medijskim napisima i dalje zavijene u crninu, što i dalje nikako nije u redu i ostavlja gorak okus u ustima.
No usprkos tome su čak i oni javno obznanjeni primjeri sasvim dovoljni da vidimo kako prometna slika u Hrvata ne djeluje baš najbolje.
Zbog cijele se te poprilično kaotične slike na prometnicama mediji mahom pozivaju na gluposti.
Tijekom posljednjih mjeseci često i na ljude u BMW-ima. A kada se na cesti dogodi neki smrtni slučaj, uvijek se razlozi traže u iskaznicama političkih stranaka ili imovinskom statusu.
Ako se nas ovdje pita, mediji time samo pokazuju svoju zatucanost i glupost s kojom zbog „klika“ više potpaljuju vatru tamo gdje je nema. A onda kreću priglupi komentari u maniri “nisam ja, ne bi ja nikad i treba satrati svakoga tko jest. Bog i rvacka i tonson. Amen”.

Usprkos afinitetima ili njihovom apsolutnom manjku u smislu prometa i prometne (ne)kulture jednostavno ne možemo generalizirati marku automobila ili stranačku pripadnost, već moramo otići u kudikamo jednostavnija polja. Ona koja podrazumijevaju ljudsku prirodu. Odnosno raznorazne komplekse, manjak intelekta, pameti i edukacije te ljude rođene ili odgojene u maniri kroničnog manjka bilo kakve odgovornosti prema svijetu oko sebe. Takve ukratko nazivamo sociopatima.
Vrijedi reći da takvi ne voze samo BMW, već svoje sociopatske guzice prevoze i za volanom Citroëna, Volkswagena, Hyundaija, Volva, Chevroleta i hrpetine drugih marki.
Samim time generaliziranje jednostavno nema smisla i jadno je vidjeti da su pojedini mediji i zli komentatori skloni upravo takvom načinu prezentiranja stanja stvari svijetu oko sebe.

I? Tko je za to sve kriv?
Pa ajmo to reći ovako…
Za početak su krivi roditelji koji (ne) odgajaju sve te neodgovorne, tašte, neuke, agresivne i priglupe ljude kakve srećemo u prometu na dnevnoj bazi.
Zatim su krivi i zakonodavci kojima iz ovog ili onog razloga očito odgovara zakon o sigurnosti cestovnog prometa bazirati na dvije stvari: opresiji i 1846. godini u kojoj očito većina zakonodavnog tijela zapravo i živi. I to nam svojim prepucavanjima i sveopćim nedostatkom manira i profesionalnosti skoro svakodnevno pokazuju.
Ako ćemo gledati realno, nije teško vidjeti kako su naši zakoni prepuni rupa i sliče na Ementaler. Stoga cinika u meni zapravo čudi da nam npr. Švicarci nisu opalili veto zbog zaštite autorskih prava na njihovo korištenje.
No jeste li se ikada zapitali zašto su dotični zakoni toliko aljkavo i traljavo napisani?
Mi jesmo.
Tijekom razmišljanja o toj temi rodila se jedna zanimljiva teorija u sklopu koje su zakoni možda takvi upravo zato da bi se ljudi poput Horvatinčića, pokojnog Bandića i inih drugih „moralnih vertikala“ što je moguće lakše izvukli iz svojih prometnih eskapada s teškim posljedicama.
Uglavnom, kada se taj dio priče postavi na ovakav način, moglo bi se reći da su naši zakoni zapravo ultra-napredni. Ali ne prema generalnoj populaciji, već prema hrpetini povlaštenih „ljudi“ koji u sklopu svoje karijere stoje iznad svih nas i čiji izglasani zakoni služe njihovom boljitku, a ne onom našem.
Dotične zakone dakle pišu političari. I to oni koji u velikom broju slučajeva osim zazivanja domovine, raznoraznih afera i upitnih diploma nemaju baš pretjerano puno toga za ponuditi.
Potom ih izglasava i u naš svijet donosi sabor krcat ljudima upitne inteligencije i znanja koji jedva govore jezik zemlje u koju se toliko kunu. A onda sve te zakone u proceduru puštaju uhljebljeni knjiški moljci u obliku raznoraznih administrativaca. I sve se to onda primjenjuje od strane onih koji i opet traže rupe u njima, ne bi li nekome pogodovali zbog vlastite koristi.

To je sustav domoljublja kakav nam se s jednom rukom na srcu, a s drugom u tuđem novčaniku iz dana u dan prezentira na ovim prostorima. I na trenutke se čini kako će sustav zauvijek ostati takav kakav jest, što je u svakom slučaju loše za bilo koga s dvije zdrave vijuge u glavi.
Negdje se u cijelom tom polu-svijetu nalaze i auto-škole koje (nažalost) moraju funkcionirati unutar takvih propisanih zakonskih okvira.
Dotične zbog takvih loših i priglupih zakona kroz puku teoriju s programom iz 1968. godine u promet puštaju potencijalne (samo)ubojice s vozačkom dozvolom. Jer kod nas čak i praksa u prometu kreće na jedan poprilično neobavezan način.
Vremenske se (ne)prilike u pravilu izbjegavaju, umjesto da ih se u nekom sigurnom okruženju iskoristi kako bi kandidati stjecali znanje, reflekse, rutinu i samopouzdanje bazirano na praksi, a ne na pukoj teoriji.
…a onda na kraju tog dijela hranidbenog lanca još stoje policija i pravosuđe koje funkcionira toliko krivo i na toliko lošim postulatima i moralnim vrijednostima da bismo ga bez problema mogli nazvati „krivosuđem“.
Uglavnom, kao odgovor na pitanje iz podnaslova ovog dijela priče, možemo reći „svi“. Ili jednostavnije rečeno „sustav“ u kojem vladaju korupcija, nepotizam, neznanje i apsolutni nedostatak morala i odgovornosti.
Eto nam svima „Pravne države“ u kojoj „institucije rade svoj posao“ rekao bi premijer i njegova svita genijalaca koji po službenoj dužnosti zbog nađenog padobrana traže pilote bespilotnih letjelica oko zagrebačkih jezera…

I? Koga briga?
Iako se o tome u javnosti šuti jer je istina tijekom posljednjih godina iz nekog razloga postala tabu, svakodnevica nam zorno pokazuje kako ovo pitanje predstavlja jedan od postulata gole egzistencije prosječnog Hrvata. Jer nije samo za „bijeli svijet“ rezervirano da ljudi stvarima pristupaju inertno.
Tako je naravno i u našim krajevima, što je pak vidljivo na milijun i jednom primjeru.
Sve je to vidljivo kroz garniture bezličnih i nesposobnih nakupina mesa i kostiju koje se iz godine u godinu inertnim izglasavanjem pojavljuju na vlasti. Zatim i preko sve sile kuknjave i kmečanja oko stvari koje može promijeniti jedan bolji prosvjed. Ali i preko trivijalnih i bazičnih stvari poput parkiranja automobila unutar gabarita parkirnog mjesta, što mnogi ne rade jer misle da ne trebaju.

Sva ta inercija dovela nas je do ruba morala i pameti. Ali i odgovornosti i kriterija prema kojima neke stvari vidimo. Zbog toga nikoga ne treba čuditi da je većini za volanom bitniji pogled na zaslon telefona nego onaj usmjeren prema vjetrobranskom staklu.
Schopenhauer je svojevremeno lijepo napisao da „Inercija, kada smo, da ne bismo sami djelovali, spremniji vjerovati drugome“.
To ne samo da je točno, već u tome leži i velika količina problema s kojima se kao ljudi, ali i kao vozači suočavamo u svom dnevnom životu na cesti.
Ceste su nam prepune rupa, ali oko toga se nitko pretjerano ne buni. Nitko se ne buni niti oko premije obveznog osiguranja koju moramo platiti, a kada tražimo da nam osiguranje nešto isplati eto nas u financijskim problemima.
Isto tako se nitko ne buni niti zbog loše prometne infrastrukture, poprilično lijene policije i svih onih povlaštenih individua kojima nije dovoljno da ih iz svojih primanja plaćamo, već se uz to još i moraju postavljati iznad svih nas.
Uglavnom, ako u svemu tome ne vidite problem, možda ste na krivim stranicama i čitate razmišljanja krivog autora…

I? Kakve to ima veze s bilo čime?
Odgovor na ovo pitanje kompleksan je koliko i jednostavan. Inercija i nepoznavanje tematike vode u kaos koji je organiziran tek za one koji od njega žive.
I to je činjenično stanje.
Biti inertan ne demonstrira dobru stranu ljudske prirode, već znači prešutno odobravati bilo koga i bilo što. A neke se stvari nikako ne bi smjele odobravati, jer od svih nas rade idiote. Ali tome očito nema pomoći, jer je iz godine u godinu prometna slika sve gora i gora. A pomaci ne samo da se ne vide, nego u rukama samodopadnih i samo sebi relevantnih Ministara i njihovih uhljebljenih pomoćnika do njih niti ne može doći.
Jer da bi došlo, za početak je potrebno poznavati tematiku i potom prema toj tematici pristupiti s puno znanja i pažnje, uzimajući u obzir naputke struke, a ne stranačkih kolega kao što je to već godinama slučaj.
Pametniji od mene kažu kako “prilika stvara lopova” i kako “nije kriv političar, nego narod koji ga je doveo na vlast”.
S tim se postulatima u potpunosti slažem, jer ljudima u Hrvatskoj očito odgovara da ovdje vlada nesposobnost. Ili su jednostavno previše nezainteresirani da bi to uopće primjetili.
Zato su nam statistike na prometnicama crne poput novog asfalta. I to onog razvučenog po cesti, a ne onog pokradenog s kojim se na naš račun asfaltirao poljski put do nečije vikendice ili rodne kuće u nekoj zabiti.

I? Mislite li ponuditi neko potencijalno rješenje ili ćete i dalje samo teoretizirati?
Kako je to i obično slučaj na ovom našem malenom internetskom kutku posvećenom svijetu automobila, naravno da ćemo ponuditi rješenje.
Dapače, ponudit ćemo ih nekoliko prema kategorijama koje su presudne za unaprjeđenje situacije u prometu koje je sve samo ne divna i krasna.
Stoga krenimo redom…
U političke sfere se nema smisla petljati, pa zato i ne bismo odlazili u tu domenu nesposobnosti, neznanja i nemara.
Na izborne liste ionako ne možemo direktno utjecati, već se samo nadati da će struka jednom ipak prevladati nad stranačkim iskaznicama i sustavom dvostrukih mjerila.
Predložili bismo jedino da zakonodavci tu i tamo izađu iz svojih luksuznih stranačkih limuzina i pogledaju kolike su gužve te koliko u prometu ljudi često provode samovolju, pri tom ne poštujući ništa i nikoga. Uključujući zakone koje oni sami pišu i izglasavaju.
Možda tada konačno shvate da vozačka kultura nije nešto što se stječe preko noći, već predstavlja nešto što se treba naučiti. Tada možda shvate i da aktualne opresivne metode kažnjavanja i same visine kazni nemaju veze s odgovornošću pojedinaca koji se ionako dobrim dijelom od odgovornosti izvlače na “rođo-sustav”. Tj. onaj koji uz korupciju i nepotizam na ovim prostorima zapravo ima stvarnu vlast.

Što se auto-škola tiče, za početak bi bilo super kada bi ljudi za volanom bili psihički zdravi i fizički sposobni upravljati automobilom. Stoga bismo uz dosadašnje regulative uveli još i obavezno testiranje inteligencije te psihološko testiranje kandidata.
Zatim bismo kandidate podvrgnuli utjecaju raznoraznih vremenskih (ne)prilika s kojima će se za volanom kad-tad susresti. A onda bismo uveli i neku vrstu pretplate na vozačku dozvolu, čime bi ista postala privilegija, a ne pravo. Jer prava ionako imamo i previše.
U sklopu auto-škole bismo samim kurikulumom kandidate podvrgnuli i raznoraznim (ne)prilikama u samom prometu poput gužvi, vožnje po autocesti i svim varijacijama na temu parkiranja. S kandidatima bi se obavezno trebao odraditi i kratak seminar vezan uz održavanje automobila, jer time indirektno utječemo na tehničku ispravnost vozila na cestama.
A i zašto ne poznavati nešto što koristiš na dnevnoj bazi…

Što se policije tiče, tu se nema što puno reći. Jer ako se nas ovdje pita, policija nije ona zbog koje se recidivisti vraćaju na prometnice i opetovano rade s*anja.
U međuvremenu dečki i cure u plavom uredno izvršavaju svoje obaveze i uviđaje. Ali ih se usprkos tome često optužuje za nemar i nedostatak reda, rada i discipline, a to u praksi baš i nije tako. Takvu praksu zapravo imaju sudovi koji zaprimaju svu papirologiju koja do njih stigne od strane policije, pa potom nepotpuno i nezainteresirano pristupaju svakom pojedinom slučaju.
Takvim se postupanjem od strane sudova potencijalni (samo)ubojice za volanom vraćaju na prometnice bez puno pitanja i drame, a tu policija ne može ništa drugo, nego hvatati ih ponovno.
I eto nam onda opet problema zbog kojih statistike čak i u 2022. godini izgledaju crno.

Zakone o obaveznom osiguranju također treba mijenjati te uvesti sustav bonusa i malusa. Odnosno nagrada i kazni.
Jer u ovom smislu osiguranje nema apsolutno nikakvog smisla.
Uostalom, objasnimo to ovako…
S jedne strane imamo nekakvog izmišljenog vozača koji ne vozi slalome po cesti i ne juri kao da je u najmanju ruku blizu obaranja najbržeg kruga na Nordschleifeu.
Riječ je o čovjeku koji za volanom nije pijan, drogiran i s telefonom u rukama. Onom koji uredno održava svoj automobil, crveno svjetlo na semaforu ne vidi kao prijedlog, nego kao znak za obavezno zaustavljanje te ne parkira poput idiota čiji je automobil na parking zapravo donijela voda.
S druge strane imamo tikvana kojem je svejedno u kakvom je stanju njegov (ili njezin) automobil.
Dotična osoba za volanom ponaša se agresivno, nemarno i generalno poremećeno. Parkira se bez ikakvog razmišljanja o drugima te svako malo napravi neku glupost i uzrokuje ozlijede, materijalnu štetu ili nešto gore od toga.
Isto tako dotična individua za volanom i juri kao da sutra ne postoji, cestu vidi kao stazu za super-vele-mega-slalom i za njega (ili nju) pješaci, znakovi, semafori uza sve ostalo na cesti i oko nje u biti ne postoje. I sve se to najčešće odvija s (barem jednom) rukom zalijepljenom za pametni telefon.
Dakle, govorimo o svojevrsnom sociopatu za volanom koji procesu vožnje pristupa bez ikakve odgovornosti i poštovanja prema bilo kome i bilo čemu.
Kako je moguće da obje osobe (u slučaju da u svom vlasništvu imaju identične automobile po svemu osim možda po boji) plaćaju istu svotu obaveznog osiguranja?
Može li to netko logično objasniti? (ispričavam se na retoričkom pitanju)?

Ako se nas ovdje pita, osoba “A” (nazovimo je tako) trebala bi na neki način biti nagrađena. Zbog svoje bi kulture za volanom trebala imati olakšice pri ugovaranju police osiguranja i samim time biti izdvojena od prosječnog tikvana u prometu.
S druge bi strane osoba “B” zbog svojeg nemara, agresivnosti i opasnog ponašanja u prometu trebala plaćati dva, tri ili više puta skuplje obavezno osiguranje. I to u slučaju da nekim čudom i dalje ima automobil i vozačku dozvolu.
I opet se ispričavam na retoričkom pitanju, ali to bi bilo fer, zar ne?!
Sustav kažnjavanja također je besmislen i blago do srednje retardiran. Jer umjesto nekakve edukativne mjere u našim krajevima se cijela priča svodi samo na punjenje državnog proračuna koji se ionako kad-tad pokrade na ovaj ili onaj način. Kazne za prometne prekršaje nisu male.
Neke su čak i besmisleno visoke. Ali kolike god bile, uvijek će postojati oni kojima nikakva kazna nije pretjerano visoka, pa će je bez problema platiti.

Naravno da postoje i oni koji uvijek imaju “rođu” koji će srediti da kazna nestane. I to će također koštati neku sumu novaca, samo s razlikom u tome što ta suma novaca neće ići u državni proračun, već nekome u džep. Jer plaće su u pojedinim državnim službama doista male i svaki je bonus na plaću dobrodošao.
Čak i ako je u obliku mita s kojim se podilazi sustavu najjačem sustavu u Hrvata – onom koji podrazumijeva korupciju. Zato kazne većinom treba ostaviti u obliku u kakvom se trenutno nalaze, a neke (poput one za pojaseve) sniziti.
Potom bi trebalo ukinuti “popuste” za plaćanje na licu mjesta. A onda vozače u pijanom i drogiranom stanju kažnjavati zatvorom. Moguće je čak i u automobile ugraditi sustave koji onemogućavaju paljenje automobila kada je vozač u pijanom stanju.
Time bi se jedan dio pijanih budala zasigurno zadržao na parkingu, pa bi se na takav način spriječilo još malo tragedija koje samo vrebaju iz prikrajka. Ali usprkos već postojećim sustavima ovakvog tipa još uvijek nitko nije dotične proveo u praksu. I kako stvari stoje, najvjerojatnije niti neće.

U današnje vrijeme tehnologija omogućava sve i svašta. No usprkos tome su ljudi i dalje samo ljudi. Stoga bi možda bilo dobro zakonski obavezati sve proizvođače automobila koji na našem tržištu prodaju svoje automobile da u svaki obavezno ugrade neku vrstu imobilizatora za telefone. Tj. neki sustav koji bi barem parcijalno onemogućio internetsku vezu unutar automobila za vrijeme vožnje.
Samim time ne bi bilo poruka, slanja “selfie” fotografija i pimplanja po društvenim mrežama i tome sličnih idiotizama kojima su ljudi u prometu itekako skloni. I to bi također spasilo nečiji život, ali i pomoglo generalnom smanjenju stresa i negativnosti u prometu zbog gužvi.
Uglavnom, pametnih rješenja itekako ima. I nije ih problem izmisliti ako iza svega stoji želja za unaprjeđenjem prometa i prometne kulture.
Problem je prvenstveno u trustu mozgova koji ovim podnebljem vladaju i koji svojim “genima kamenim” ne vide dalje od vlastite fotelje i naših novčanika. Ali i u generalnoj inerciji kojoj smo mi Hrvati itekako skloni.
I dok se god te dvije osnove ne promijene, statistike u prometu i dalje će biti polakirane u crno. Vjerujte nam na riječ.

I? Sad ste si jako pametni, jel´da?
Pa zapravo da. Jesmo. To nam je čak i susjeda rekla, pa mora biti istina.
Nadamo se samo da ćete i vi cijenjeni čitatelji biti pametni, kulturni i ponajviše od svega konstruktivni u sklopu komentara na našoj Facebook-stranici.
A do tada u ime ostatka redakcije zahvaljujem na pažnji i do čitanja.
