Fordovi kojima nije bilo suđeno
Svi znamo da se prije izlaska određenog modela automobila pojavljuju koncepti kojima se isti najavljuju. Problem je u tome što masa tih konceptnih automobila nikada ne vidi svjetlo dana, a u tu je priču uključen i Ford.
Stoga su ovo Fordovi kojima nije bilo suđeno, ali i oni koji usprkos tome svojom pojavom i performansama fasciniraju i dan-danas.

Ford “Forty-Nine” Concept (2001. godina):
Godina je 2001. Tj. radi se o samom početku novog milenija, kada je retro-furka u svijetu automobila krenula punom parom.
Mjesto na kojem se ovaj Ford prvi puta prikazao javnosti bilo je na North American International Motor Showu u Detroitu, a ostalo je povijest.
Tom je prilikom “Forty-Nine Concept” trebao zaživjeti kao nasljednik legendarnog modela 49. Jer upravo je pod tim brojem ova marka davno prije 2001. godine predstavila jedan od svojih najprodavanijih modela svih vremena.
Kako to kod Amera obično biva, ovaj je konceptni Ford u svojoj Coupé verziji imao je skoro 6 metara duljine. Stoga bi možda kudikamo točniji opis bilo laicima objasniti kako se u biti radilo o Fordovom Grand Toureru.
Naravno da je cijela priča oko ovog konceptnog automobila odrađena po klasičnom američkom receptu: 6-litarski V8 motor sa 16 ventila (OHV) i luksuzom kao osnovnim dijelom opisa. No na kraju je ovaj konceptni retro-monstrum ipak predstavljen sa Jaguarovim 3,9-litrenim V6 motorom (koji se ugrađivao u reinkarnaciju također legendarnog Thunderbirda).
Istini za volju, motorizacija u ovom slučaju i nije pretjerano bitna, jer… Hm… Samo pogledajte o kakvom se automobilu radi. Elegantnom, velikom, moćnom i atraktivnom do krajnjih granica. Stoga ne bi ni približno bilo krivo reći kako ovo Fordovo konceptno čudovište izgleda savršeno. Čak da kojim slučajem nikada nije bilo u planu o ovaj automobil ugraditi motor i da isti služi samo kao skulptura, mi bismo rado da je barem krenuo prema tržištu.
Ali na kraju krajeva ipak nije bilo ništa od toga. Jer su već samo nekoliko dana nakon inicijalnog predstavljanja javnosti i velikom interesu od strane potencijalnih kupaca svi oni dobro plaćeni Fordovi direktori ipak rekli “Ne!”.
I zato od ovog prelijepog automobila u današnje vrijeme imamo tek nekoliko slika i jedno veliko “nažalost”.

Ford GT90:
Ukratko govoreći, sada već davne 1995. godine u Fordu su tim modelom htjeli odati počast najuspješnijem trkaćem automobilu kojeg je Ford ikada proizveo.
I da… Naravno da se radi o modelu GT40.
Ali kako bih umjesto sve te nostalgije u biti napravio dostojan uvod za ovu monstruozu na četiri kotača, spomenimo samo brojke i slova;
Quad turbo 48 ventilski V12 motor
6 litara zapremine
730 konjskih snaga
6 brzina unutar mjenjačkog sklopa
380 km/h maksimalne brzine
Ako bismo radili usporedbe s vremenskim (ne)prilikama, onda je ovo Fordov Tsunami za cestovnu upotrebu. Zato nam je i žao da ovaj Ford nikada nije bio prisutan izvan virtualnog svijeta u kojem je zaživio preko nekoliko puta.
Premijerno se pojavio u tom virtualnom svijetu u sklopu drugog nastavka legendarne igre “Need for Speed”, a od tog vremena do danas ovaj Ford stoji kao mračni predmet jedne velike želje polakirane u sjajnu bijelu boju.
Tadašnji izvršni direktor u Fordu – gospodin Jacques Nasser i dan-danas ima radni stol u uredu (čudno, zar ne). Dotični radni stol krasi sve i svašta. Ali se od svega na njemu najviše ističe maketa koncepta GT90. I to jedna u ovećem mjerilu koja je postavljena na stalak od karbona. Jer upravo g. Nasser nikada nije prežalio odluku ostatka korporativnog tima Fordovih obješenjaka sa skupim satovima koja je presudila maloserijskoj proizvodnji ovog genijalnog i megalomanski-orijentiranog konceptnog automobila.
Šteta što većina onih koji su trebali odobriti projekt trkaću stazu nikada nisu niti vidjeli u stvarnom svijetu…

Ford Indigo:
Eto nam na popisu još jedan koncept koji je briljirao u igrici “Need for Speed II” i nikada nije zaživio kao stvaran automobil, već samo kao demonstracija sile.
Slavni dizajner imenom Claude Lobo dizajnirao je ovaj automobil s idejom odavanja počasti Fordovim Indy-Car bolidima.
Sam je koncept predstavljen 1996. godine na sajmu North American International Motor Show u Detroitu, a reakcije su bile i više nego pozitivne. Jer Ameri vole ovakve ideje, što je uostalom dokazao i Plymouth Prowler koji se rasprodao u ogromnim količinama u kraćem vremenu od onog koje porno-divi treba da skine grudnjak.
O brojkama se nikad nije javno govorilo. Ali se usprkos tome šuškalo kako se radi o Indy-Formuli za cestovnu upotrebu. I to po mogućnosti ne po recepturi s kakvom je Ferrari oblikovao svoju Formulu 1 za cestovnu upotrebu pod nazivom F50.
Bilo kako bilo, ne treba previše sumnjati da je doista tako i bilo, jer je kompletan ovjes “skinut” sa Reynardove šasije – one koja je onako usput rečeno ubijala konkurenciju u Indy Car seriji natjecanja tih godina.
Napravljena su samo dva primjerka od kojih je jedan u Fordovom muzeju i skuplja prašinu, dok je drugi zabunom prodan na aukciji – i to stričeku od 73 godine, koji ga je slupao u zid još isti dan prilikom povratka kući.
Šteta, zar ne?!

Ford Shelby Cobra Concept:
U vrijeme kada je svijet automobila sve više počeo nalikovati na kastriranu verziju samog sebe, eto nam neprežaljenog genijalca sa benzinom umjesto krvi. Auto-entuzijasti i ljubitelji ludila na kotačima ovog gospodina (u punom smislu te riječi) znaju pod imenom Carrol Shelby. Odnosno čovjeka koji je u ovom slučaju u samom početku razrade ideje oko nove Cobre izjavio genijalnu rečenicu: “Let´s reinvent the sportscar!”.
Ostalo je povijest…
No nažalost i samo povijest.
Naime, ova moderna reinkarnacija Shelbyeve Cobre nikada nije vidjela cestu. I to samo zato što u Fordu nisu otpustili iste one direktore koji su bez grča na licu prekrojili sudbinu za gore navedene konceptne modele Indigo i GT90.
Dotični su direktori smatrali da svijetu više ne treba brzina, već treće stop-svjetlo, pokoji ekran i zračni jastuk više i zato je svijet ostao prikraćen i za ovaj suludi automobil.
Brojke namijenjene kompletno aluminijskoj šasiji već su u samom startu bile spektakularne. Kao osnovni dio jednadžbe pod haubom ove novokomponirane Cobre isticao se 6,4-litreni V10 motor sa kompresorom veličine omanje države. Dotični je raspolagao s 650 konjskih snaga i sve to na ukupnu masu od oko 850 kg.
Stoga ne treba čuditi da je sve to na hrpi bez problema (bez ikakve zezancije) rezultiralo sa 430 kilometara na sat maksimalne brzine. Naravno, teoretske, tj. one koju su u teoriji postigli inžinjeri u Fordu.
Uglavnom, ako se neke od nas ovdje pita, ni dan-danas nije jasno zašto sportski automobil tada nije ponovno izumljen, već umjesto toga pokriven plahtom stoji u muzeju.

Ford Shelby GR-1:
Kada je Ford Advanced Product Creation Group osnovan kao odjel u sklopu tvrtke Ford Motor Company, dotični je odjel jedno vrijeme stagnirao. Ali kada su za gazdu cijele priče iz nekog razloga ljudi u Fordu postavili Njemca, taj je radišni German istog časa krenuo u novi projekt.
Dakle, već na samom početku ovog kratkog preleta za GR-1 vrijedi reći hvala Manfredu Rumpelu.
Uz projiciranu cijenu od oko 2,2 milijuna dolara po komadu, ovaj je konceptni automobil daleko premašio sve moguće zacrtane budžete. Ali ovaj automobil nije jedini s takvom cifrom iza sebe, pa se zato već samim time pitamo za kog Vraga glavni ljudi iza ovog projekta nisu barem pokušali opravdati investiciju.
Trebali su jednostavno nazvati g. Manfreda i sugerirati mu da glasno kaže “jawohl” te na taj način bogatašima željnim brzine i “lajka” više ponuditi ovaj automobil.
No to se ipak nije dogodilo.
A razlozi su vjerojatno isti kao i kod svih drugih gore navedenih konceptnih modela.
I počinju sa slovom “d”…
Ukratko, kao i kod Cobra Concepta, radilo se o 6,4-litrenom V10 stroju, samo s nešto manje konja (njih oko 605). Cijela je priča bila upakirana u kompletno aluminijsku šasiju te kombinirana s trkaćim ovjesom.
A što se geneze samog automobila tiče, pogodili ste – riječ je o konceptnom automobilu koji je trebao postati nasljednikom legendarne Shelbyeve Cobre Daytona.
I eto… Time smo stigli i do kraja ovog malenog podsjetnika na Fordove koncepte koji nažalost nikada nisu ugledali svjetlo dana.
Je li i vama cijenjeni čitatelji žao zbog nekih od gore navedenih automobila?
Ili je to pak samo retoričko pitanje na kraju ovog teksta?
