Ferrari – ipak slijedi povećanje proizvodnje
Ne volim špekulacije, a još manje volim kada se u negativnom smislu pokažu ispravnima.
Prije nekoliko dana sam se prepustio suvišnim razmišljanjima i špekulacijama oko Ferrarija i što bi tijekom sljedećih mjeseci odlazak u mirovinu glavnog čovjeka te slavne marke mogao značiti.
Iskreno, kako je Luca di Montezemolo uz Ferrari praktički odrastao, te je dugi niz godina bio desna ruka pokojnog „Il Commendatorea“ Enza Ferrarija, nije bilo teško pretpostaviti da će na njegovo mjesto zasjesti osoba koja mu nije ni do koljena.
No kada je Internetom odjeknula objava kako Montezemolovo mjesto na vrhu „crvene kuće“ preuzima predsjednik Fiata Sergio Marchionne, već se moglo pretpostaviti da će „narodni čovjek“ s izraženim afinitetima prema pletenim vestama krenuti s približavanjem Ferrarijevih modela još većem broju kupaca, odnosno povećanjem proizvodnje.
Luca di Montezemolo za svog je mandata na vrhu Ferrarija bio mnogo toga – tvrdoglavi osobenjak i čovjek za kojeg su mnogi tvrdili da je s njime jednostavno nemoguće postići dogovor ukoliko nije po njegovom. No uza sve to je upravo Luca di Montezemolo izveo Ferrari na pravi put i svijetu pokazao da automobili iz Maranella nisu samo dizajnerski izričaji s puno konja, već puno više od toga.
Tijekom di Montezemolovog predsjedanja, Ferrari je u najbržem cirkusu na svijetu, odnosno u Formuli 1 dominirao godinama.
Uz apsolutnu nedostižnost crvenih bolida na stazama najslavnijeg vozačkog prvenstva na svijetu, na noge je u smislu nastupa na utrkama postavljeno još mnogo toga – Ferrari Challenge, hrpetina prodanih trkaćih automobila unutar raznoraznih GT-kupova i serija, te još mnogi nastupi na više ili manje važnim utrkama tijekom posljednjih godina koji su za Ferrari osigurali kultni status.
U „civilnom“ svijetu je Ferrari također otišao izuzetno daleko kroz prisutnost na UAE i kineskom tržištu, te su u prisutnosti i prodaji automobila u dotičnim zemljama također ostvareni značajni i ultra-pozitivni pomaci za tvrtku.
Tu je i sva sila sitnica koje Ferrari brandira u sklopu svog kataloga popratnih proizvoda, tako da je moguće biti obučen u Ferrari i gledati kako vrijeme ubrzava kroz kazaljke Ferrarijevog sata. Također je moguće i mirisati na Ferrari, te uz mile zvukove neke klasične glazbene podloge koja izvire iz Ferrarijevih audio-sustava surfati bespućima Interneta na Ferrarijevom laptopu.
Dakle u današnje je vrijeme teško čak i konzervu otvoriti, a da ime Ferrari ne izleti iz nje, ili da pak sama konzerva ne nosi logotip propetog konjića, a za sve je to dobrim dijelom zaslužan upravo Luca di Montezemolo koji je izvore prihoda vidio u nekim drugačijim sferama.
S druge strane je sa striktno određenom filozofijom i pristupom, te kroz relativno mali broj primjeraka pojedinih modela, Luca di Montezemolo je tvrdoglavo čuvao i na kraju uspio zadržati onaj faktor ekskluzivnosti kojime Ferrari itekako zrači.
Samim time se Luca često prepucavao sa Sergiom, koji je kao „narodni čovjek“ na čelu Fiata zagovarao ideologiju povećanja proizvodnje uz obrazloženje kako „kupci u tom slučaju ne bi morali toliko čekati, te Ferrari zbog toga ne bi gubio klijentelu koja zbog dugih listi čekanja odlazi konkurenciji“ i tu su često nastajale svađe.
Rezultatno stanje tih svađa ipak nikada nije pomutilo osnovnu premisu s kojom je Luca tvrdoglavo nastupao kao direktor, te je Sergio kroz svoje očito ne shvaćanje tematike i razloga oko pojedinih stvari često ispadao blesav, što pak za jednog generalnog direktora nikako nije pohvalno.
No kako svatko od nas ima vijek trajanja, tako je di Montezemolovim odlaskom u zasluženu mirovinu Sergio konačno došao na svoje i za Ferrari definitivno kreću neka nova vremena.
Za početak je višestruko predlaganje povećanja proizvodnje postalo aktualno, jer već u ovom času stoji najava kako bi do kraja sljedeće godine Ferrari na tržište trebao izbaciti ukupno 10,000 primjeraka modela iz aktualne ponude, umjesto dosadašnjih 7,000 kojih se di Montezemolo čvrsto držao.
To u usporedbi s nekim automobilskim gigantima poput V.A.G. ili pak PSA-grupacije možda i ne izgleda kao neko veliko povećanje, no dotične grupacije imaju velik broj tvornica i zaposlenika, te svoje polje djelovanja baziraju na automobilima mase, što s Ferrarijem nikada nije bio slučaj, tako da već u tom segmentu stvari itekako sjedaju u perspektivu.
Nadalje je Sergio Marchionne već prije odbio špekulacije oko zapošljavanja novih radnih snaga, kojima bi dodatna proizvodnja ovim postojećim radnicima bila olakšana, tako da se u budućnosti možemo nadati još velikom broju naslova koji spominju crvene buktinje nasred auto-ceste i slične na kakve smo već otprije navikli nalijetati.
Uglavnom, za Ferrari definitivno stižu neka nova vremena, no koliko će dotična ispasti željenima, vidjet ćemo uskoro.
Zasad se „narodni čovjek“ konačno ( i pravovremeno s obzirom na skorašnja događanja u New Yorku) dočepao još jedne fotelje. Nadam se da samim time Ferrari neće profunkcionirati poput Fiata, čiji je Marchionne i dalje predsjednik.
