„Drift“ kao apsolutna fascinacija za volanom
Davno je dokazano da zemlja nije ravna ploha. Ali se tu i tamo na njoj nađe i pokoji zavoj.
Stoga eto ispravnog razloga za šutanje dupeta kroz njega. Jer “Drift” mnogima doista djeluje kao apsolutna fascinacija.
Pogotovo ako se isti nalaze za volanom.
Ako ćemo realno, čovjeka koji je to prvi rekao spalili su na lomači. No to vas cijenjene čitatelje ne bi pretjerano trebalo zabrinjavati, s obzirom na to da ovo nije tekst o zemljopisu ili povijesti nauka.
Ovaj je tekst ukratko zamišljen da vam otvori vrata jednog kudikamo drugačijeg polja fascinacije u automobilskom svijetu. Odnosno konkretnije rečeno, radi se o svijetu zavoja i ideje kako ih samim prolaskom učiniti bržim, atraktivnijim i zanimljivijim nego ikada do sad.
„Drifting“ (iliti po naški, vožnja „po boku“) svoje korijene vuče tko zna gdje i u kojem vremenu. No ono što se zasigurno zna, jest činjenica da je ideologija oko driftanja polučena iz Rally i RallyCross natjecanja sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Jer spomenuti prolaske zavoja „po boku“, a ne sjetiti se velikana poput Stiga Blomqvista i ostatka svite Rally-legendi koja su upravo na ovaj način prolazile zavoje na prljavim i prašnjavim stazama diljem svijeta, jednostavno bi bilo krivo.
Pojam „Drifta“ ili „Powerslidinga“ ima jednu osnovnu ideju. A ta se ideja ukratko svodi na zadržavanje optimalnog broja okretaja motora pri ulasku i izlasku iz nekakvog zavoja.
Rezultat jedne takve (za većinu „normalnih korisnika“ motornih vozila) ubojite ideje jest pojačavanje bočnih sila koje djeluju na automobil u tim trenucima. Odnosno cijeli taj proces možemo opisati poput svojevrsne pljuske posred lica stričeku Einsteinu.
Ali kako sile na automobil tijekom takvih eskapada i dalje djeluju, cijela ta drift-priča uz gušt i „Vidi me mama“ istovremeno znači i gledanje guzice vlastitog automobila u zavoju.
S vremenom je tehnika drifta postala jedna od najbitnijih tehnika u Rallyju i pokazala se između ostalog i vrlo učinkovitom kod spašavanja automobila od neželjene destrukcije od strane vozača.
I vjerovali ili ne, za sve to podloga na kojoj se juri za volanom i nije pretjerano bitna.
Dakle, primjena driftanja može biti vrlo učinkovita i na asfaltiranoj podlozi, odnosno nekoj stazi.
No nisu samo profesionalna natjecanja izvor drifta.
Iako je za (više ili manje) uspješan „Drift“ potrebno imati „samo“ (ili bolje rečeno preferabilno) automobil s pogonom na stražnje kotače i nešto više konja pod haubom, to ni približno nije sve što je potrebno da biste za volanom šutali dupe po zavojima.
Da bi uspješan „Drift“ bio uspješno izveden, potreban je i vozač upoznat sa znanjem i tehnikom vožnje. A to baš i nije nešto što svatko od nas posjeduje, jer nas u krajnjoj liniji o takvim stvarima ne uče u auto-školi.
To znanje i tehnika najčešće nisu prisutni unutar domene prosječnog vozača, pa tako potencijalni izleti „po boku“ od strane tih prosječnih vozača najčešće završavaju u prirodi (čitaj; jarak ili drvo, ili nešto treće u tom stilu). A samim time potom dotični postaju obaveznim dijelom neke od brojnih prometnih nesreća u našim krajevima.
No nećemo sad o tome, jer nas prosjek ionako ne interesira ni u kojem obliku, pa je tako u ovom slučaju.
Poanta „Drifta“ je u pravilu namjerni gubitak gripa (iliti trakcije) pri ulasku u zavoj, te na taj način bježanje stražnjeg kraja automobila iz putanje. Odnosno u pravilu nečeg stupidnog i nepotrebnog, ako ćemo gledati očima prosječnog penzionera.
Jer cijela priča uspijeva tek kada se volan počne natezati u suprotnom smjeru od onog kojim ide zavoj u kojem se automobil nalazi.
Sve se to odvija uz strogo kontroliranje papučica gasa, kočnice i kvačila. Ili bolje rečeno, u kombinaciji s probijanjem poda automobila prije svega uspomoć pedale za gas. Tim funkcijama automobila u pravilu dobivamo zadržavanje te krnje putanje unutar zavoja dokle god isti traje.
Kao rezultate ovakvog načina silovanja automobila i ceste za početak vrijedi spomenuti puki adrenalinski udar jačine omanje atomske bombe. A ukoliko gledate nekoga tko drifta vrijedi reći i kako je riječ o najgraciozniem plesu kakav ste ikada vidjeli.
Vjerujte, možda glupo zvuči ovako na ekranu i u teoriji, ali uživo čitava stvar doista izgleda opako dobro. I nije baš lagana za izvesti, ma koliko se gledanjem sa strane možda činilo drugačije.
Usprkos tome što u Japanu priča o Driftu nije počela, naravno da se upravo na teritoriju „zemlje izlazećeg sunca“ digla najveća prašina oko cijele priče.
Poznavajući tamošnji borbeni mentalitet i kulturu, stvari vezane uz „Drift“ već su u samom startu na tom teritoriju opasnije nego bilo gdje drugdje. Jer u današnje vrijeme granice za vozače i njihove paklene strojeve praktički da više i ne postoje, ali se usprkos tome i dalje pomiču.
A tome pak svjedoči tamošnja subkultura „Drifta“ koja je upravo u Japanu dobila epske razmjere i potom poharala svijet.
S obzirom na to da u Japanu ekipa luda za automobilima nerijetko uz njih pleše i pjeva na parkingu, te prave vozače štuje poput narodnih heroja, nimalo ne čudi da tamo pojedinac iz ekipe driftera zgrabi ključeve od automobila i u društvu istomišljenika ode silovati neku planinu ili kvart.
Nije rijedak slučaj niti da se na suvozačkom sjedalu nađe i njegova bolja polovica ili pak frend mehaničar, ali to u ovom momentu i nije toliko bitno.
Uglavnom, kada on sam ili pak njih dvoje unutar stisnutog i nerijetko očerupanog interijera stignu na neko brdo, skoro obavezno nalijeću na ekipu istomišljenika kojima adrenalin u kombinaciji s mirisom spaljenih guma donosi raj na zemlji. I tu onda nastaje pakao.
A zašto?
E pa zato što je tipični japanski „Touge“ (iliti brdska cesta) uvijek dvosmjeran i poprilično „pod kutem“. A još k tome i ekstremno zavojit.
Pa kad tome dodamo još i činjenicu koja kaže da su automobili ove ekipe poprilično jaki i često starijeg datuma proizvodnje, postaje jasno zašto je tome tako. A kada u sklopu jednadžbe navedemo i kako preko pedeset posto zavoja nema ama baš nikakvu zaštitnu bankinu, mislim da sam elaborirao zašto je cijela priča oko planinskog driftanja u Japanu poprilično opasna.
“Driftanje” u Japanu najčešće ide u oba smjera dotične planine. Tj. u prijevodu, vozi se i „uphill“ (gore) i „downhill“ (dolje).
Primarna je razlika u brzini, ali i u tome što „uphill“ nije ni upola toliko zabavan vozačima, niti je toliko atraktivan koliko je tome slučaj kada stvari krenu nizbrdo.
Naravno da su kod „downhilla“ i brzine nešto veće, no „Drift“ ionako nije probijanje brzinskih rekorda što se tiče kazaljke na brzinomjeru. Jer iako se kazaljka brzinomjera nerado spušta ispod 60 kilometara na sat, isto se tako i nerado diže iznad nekih 100 km/h. Stoga brzina sama po sebi nipošto ne predstavlja glavnu okosnicu ovog kontroliranog divljanja po nekoj planini unutar Japana.
Za uspješnu vožnju po boku na „Tougeu“ potrebno je prijeći neku unaprijed zacrtanu dionicu u najkraćem mogućem vremenu. I to od polazišne do odredišne točke, te po mogućnosti bez pravilnih (tj. konvencionalnih) prolazaka zavoja i bez pravocrtnih gibanja automobila kroz njih.
S druge se pak strane ide na varijantu „bumper to bumper“ (kako bi to rekli naša braća Amerikanci), pa se računa početna i završna udaljenost jednog automobila od drugog.
Naravno da apsolutna čast i slava pripada onima koji su u svakom pojedinom zavoju bili „na boku“ što je duže moguće. Jer upravo u tome leže i čari i opasnosti ovakvog alternativnog pristupa vožnji.
No to i dalje nije sva mudrost.
Naime, uz opasnost po vlastitu guzicu, postoji i opasnost po guzicu vašeg automobila, odnosno, opasnost po džep koji je u tim trenucima prolazaka zavoja čvrsto povezan s obje guzice. Jer nikome ne treba crtati kako je bilo kakvim udarcem ili pak samo izlaskom iz unaprijed zacrtane putanje čak i s bijednih pedesetak kilometara na sat moguće na automobilu prouzročiti veliku štetu. A to je pak poprilično skupo u kojoj god državi živjeli, jer u krajnjoj liniji zahtijeva popravke.
Nemojte me krivo shvatiti – nije mi u cilju vas cijenjene čitatelje ni na koji način odgovarati od ove vrste zabave. Dapače, namjera mi je nekima od vas možda otvoriti neki novi svijet, ali istovremeno i naglasiti neke realne opasnosti koje nipošto ne bi trebalo smetnuti s uma.
Pa sada kada sam i to napisao, možemo slobodno dalje…
Realno gledano, Japanci sa svojim automobilima i vožnjom po boku nisu izmislili toplu vodu samim time što su se preko noći pretvorili u brđane.
No svojim su pristupom driftu definitivno unaprijedili priču oko ovog alternativnog načina uživanja u vožnji automobilom.
I ne samo to, već se skoro svake godine na tamošnjem tržištu pojavi neki film s tematikom „Drifta“. A uz to vrijedi spomenuti i Manga-strip „Initial D“ koji je s vremenom ekraniziran u jedan od ponajboljih crtića u nastavcima svih vremena.
Barem ako se na taj dio priče gleda očima auto-entuzijasta.
Sam je strip (odnosno crtić) ujedno i portret jednog od najpoznatijih i ponajboljih japanskih vozačkih heroja – čovjeka pod imenom Keiichi Tsuchyja.
Cijela je priča provučena kroz mlade dane te japanske vozačke legende. I upravo je ta priča uvelike utjecala na razvoj „Drifta“ prvenstveno u Japanu, ali i izvan granica te zemlje.
Za objašnjenje veličine te „Drift-manije“ dovoljno je reći kako je gore navedeni gospodin Tsuchya svojedobno snimio i video materijal pod nazivom „Drift Bible“. Odnosno jedan vrlo edukativan video-uradak koji je u prvom pojavljivanju na tržištu rasprodan i prije nego se pojavio u dućanima.
I time je „Drift Bible“ postao jednim od najbolje prodavanih dokumentarnih video-uradaka na temu automobila i automobilizma bez da se u njih upetljao Hollywood.
Ubrzo nakon što su Japanci izmislili i unaprijedili (da ne kažem komercijalizirali) „Drift-scenu“, ista je brzinom munje poharala i ostale kontinente. Prvo Ameriku, a onda i Europu.
Tako su s vremenom nastala i neka organizirana „Drift-natjecanja“ poput ultra popularne profesionalne Japanske „D1“ serije natjecanja u „Driftu“. Potom je u SAD-u kreirana ideologija pod nazivom „Formula Drift“, a onda se na području Velike Britanije krenulo s organizacijom serije amaterskih natjecanja pod nazivom „Drift Days“.
U Njemačkoj je priča oko „Drifta“ također uzela maha, jer je ubrzo nakon Engleza na tom podneblju krenulo natjecanje pod nazivom „Sport Auto Drift Tagen“. I to je ujedno i jedini event koji je organiziran za vozače-amatere od strane jednog medija. Odnosno točnije rečeno, jednog od najpoznatijih njemačkih časopisa s temom automobila pod nazivom „Sport Auto“.
Tijekom proteklih se nekoliko godina na sceni pojavila i „King of Europe“ serija, koja uz geodetski-orijentirana natjecanja na četvrt milje svoje vrijeme i resurse itekako troši i na organizaciju „Drift-evenata“. Stoga zapravo i ne treba čuditi da je prije desetak godina „Drift“ kao jedna vrsta sportskog natjecanja stigao i u naše krajeve. I vjerovali ili ne, ta sportsko-entuzijastička tradicija traje i dan-danas, jer ekipa koja stoji iza serije natjecanja pod nazivom „Croatian Drift Challenge“ ni dan-danas ne spava, već iz godine u godinu tvrdoglavo organizira za naše podneblje itekako hvale vrijedne evente „Drift“ tematike.
Pravila oko ovakvih natjecanja itekako postoje. Postoje i suci. I nagrade. I konkretno definirane staze na kojima se neke stvari smiju, a neke baš i ne. A taj dio svakog natjecanja regulira sustav bodovanja s kojim se na povišenim točkama bave suci koji odlučuju o rezultatima borbi na stazi.
Što se tehnikalija tiče, bitno je istaknuti da automobil koji drifta po stazi mora biti tehnički ispravan, te da s njega ne smije ništa otpadati i curiti. To je naravno regulirano pravilnikom koji iz godine u godinu biva sve kompleksnijim i tako izdvaja stvarne ljubitelje ovog sporta od onih koji to baš i nisu. Ali kompleksnost cijele ove priče u domeni natjecanja u našim krajevima i dalje nije toliko velika kao što je to npr. slučaju u Japanu.
Jer na eventima „D1“ serije natjecanja ocjene ne „padaju“ samo zbog vozača i njihove sposobnosti na stazi. Dapače, paralelno s njihovim trudom, znanjem i sposobnostima ocjenjuje se i brzina ulaska u zavoj, dužina samog drifta, količina dima koji proizvode gume dok vrište po zavojima, ali i još neke više ili manje presudne stvari i detalji.
U Japanu je organizacija takvih natjecanja već odavno otišla na profesionalan nivo, te je praćena velikim tvrtkama i danas već itekako slavnim vozačima. A to pak donosi određenu dozu ozbiljnosti i građenje imidža koji s jedne strane prepoznaju sponzori i mediji, a s one druge vozači i publika.
Dakle, uza sve opasnosti ovog načina iskorištavanja snage vašeg vozila, mislim da je uopće bespredmetno raspravljati o visokom stupnju entuzijazma s naše i vaše strane.
No nekako mislim da je usprkos svemu bitno naglasiti da je izuzetno važno da u domeni „Drifta“ sami upoznate svoje granice. Tj. da ne srljate glavom kroz zid, odnosno u jarak. A onda i u bolnicu, pa na osiguranje, ne biste li nekome tamo barem pokušali objasniti što ste i kako probali izvesti za volanom.
Također vrijedi apostrofirati kako „Drift“ na javnim prometnicama ne biste trebali prakticirati, jer se u najmanju ruku kosi s prometnim zakonima. A s druge strane možemo reći i kako apsolutno osuđujemo ljude sklone takvim eskapadama i smatramo ih poprilično egocentričnim i glupim pripadnicima ljudskog roda.
I time bih u ovom momentu završio s ovom temom.
Nadam se samo da je ovaj tekst ispao ispravnim uvodom u jedan sasvim drugačiji način uživanja za volanom. I da bi to uživanje kad-tad moglo prerasti u okretanje prema „Driftu“ kao sportu.
Jer iako je za mnoge u teoriji i dalje riječ o bjesomučnom i nepotrebnom spaljivanju guma, vjerujte da je priča kudikamo opsežnija i fascinantnija od toga.
Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.
