Bugatti Divo je stvarno divan
Nakon ružnjikavog i apsolutno nenormalnog Veyrona, te nastavka tradicije u obliku Chirona, ovaj puta je Bugatti u sklopu naziva Divo doista odradio savršen posao…
Svi znamo koliko je tehnološki napredan, brz i poseban bio mokri san g. Piëcha pod nazivom Bugatti Veyron 16.4. Isto tako svi znamo koliko je varijacija na temu Veyrona tijekom nekoliko godina izašlo na tržište, ali i koliki je put Veyron unutar svojih evolucija prešao. Zatim svi znamo i da je Bugatti Chiron zamišljen kao novo poglavlje u priči o najbržem luksuzu na četiri kotača, pa ni oko tog Bugattijevog modela ne treba trošiti pretjerano puno riječi. Stoga će se neki možda zapitati u čemu je onda zapravo poanta ovog teksta, pa ako takvih stvarno ima, eto i brzog odgovora: poanta je u Bugattijevoj najnovijoj boleštini.
Na prvi se pogled radi o „još jednoj“ varijaciji na temu Chirona. Kombinacija boja je ista kao i kod prezentacijskog primjerka tog modela. Domovnica je također ista, a isti je i motor zajedno sa svim onim brojkama koje su nas impresionirale kada je Chiron ugledao svjetlo dana. Dakle, 8 litara zapremine, 16 cilindara u glavi, 1,500 konja i pogon na sva četiri kotača nisu više stavke unutar recepture za Chiron, već zajednički čine i Bugatti Divo, tj. ovu najnoviju neman s francusko-njemačkim potpisom.
A sad prestanite zijevati, jer Bugatti Divo nije samo još jedna reciklirana igračka za bogataše, već se radi o Chironu kojeg su hranili sirovim mesom i ubadali štapom.
Istini za volju, Bugatti Divo jest u svojoj u bazi naslonjen na Chiron. Ali za razliku od Chirona koji je usprkos luksuzu i dalje hiper-automobil, Divo predstavlja Chironovog ozbiljnog i genijalnog brata koji pati od kompleksa Boga i pije krv jednoroga. Jer za razliku od široke palete sposobnosti s kojima se Chiron može pohvaliti, brat Divo je usmjeren prema jednoj-jedinoj stvari: prema natjeravanju po stazi.
Izvana je riječ o ansamblu elegancije, aerodinamike i apsolutne agresivnosti. I kada bismo tražili materijal za usporedbu u sklopu svakodnevice, recimo da bi Bugatti Divo bio usporediv s najljepše i najkvalitetnije upakiranim ultra-finim kruhom s tartufima. No umjesto tartufa je dotični najfiniji kruh zapravo punjen žiletima koji po tim plemenitim agrumima tek imaju okus. Ili pak jednostavno zamislite Monicu Bellucci koja u prelijepoj večernjoj haljini trči brže od Usaina Bolta na steroidima, a sve to s maskom Genea Simmonsa iz grupe Kiss. To bi možda bio adekvatniji opis onoga što je Bugatti s ovim automobilom uspio izvesti.
Dakle, Chiron možda jest baza, ali između njega i njegovog pomahnitalog brata stoji prije svega zračni tunel u kojem su se za domaću zadaću mjesecima igrali neki od najvećih stručnjaka u tom polju. Tim je igrarijama dobivena hrpetina funkcionalnih i agresivnih detalja koji luksuz pretvaraju u opciju s kojom je divljanje po stazi itekako moguće. A svemu naravno pomaže i ovjes koji s onim Chironovim nema baš puno veze. Iako nema puno detalja oko tehnologije i svega ostalog što čini ovaj „za stazu spreman“ ovjes (sorry – morao sam), za pretpostaviti je kako su se mjeseci i mjeseci truda i rada definitivno isplatili. Jer Divo ide poput metka, a s 1,6G lateralne akceleracije stoji na tronu među nekim od najusmjerenijih cestovnih automobila svih vremena. Tu je naravno i sva sila cilindara, konja, kubičnih centimetara zapremine, Turbo-punjača, hladnjaka i svih ostalih komponenti od kojih se hiper-automobili i inače sastoje. Stoga je za pretpostaviti da je Divo jedan od najsposobnijih i najbržih automobila na svijetu. Pametnom dosta.
Konkretnih podataka oko ubrzanja u ovom momentu nema. Ali poznata je maksimalna brzina koja iznosi ovećih 380 kilometara na sat. Dakle, sporije od Chirona i djeda Veyrona, ali još uvijek dovoljno brzo da se detalji na cesti ili stazi stapaju u jednu veliku mrlju na horizontu. No u maksimalnoj brzini ovaj puta niti nije poanta, jer Divo kao zadatak ima očaravati na stazi, a ne na cesti, aukciji ili na čuvanom parkingu ispred nekog pomodnog restorana.
Doduše i ovaj Bugattijev model dolazi s niskim strastima u sklopu popisa opreme, pa su „ekskluzivnost“ i sve ostale generalno nebitne stavke i dalje prisutne. U planu je proizvesti ukupno 40 primjeraka ove tehno-agresije na četiri kotača, a prema navodima od strane proizvođača bi svaki od primjeraka trebao koštati 5 milijuna eura.
Cijena? Prava sitnica. Zar ne?! No nitko nije ni očekivao drugačije.
Uglavnom, kada se sve skupa zbroji, oduzme i podijeli s osamnaest, Bugatti je nakon jednog ružnog i jednog zanimljivog hiper-automobila na tržište vratio davno zaboravljeni dašak dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Stoga Divo nije automobil, već podsjetnik na vremena u kojima su na stazama i utrkama suvereno vladali J.P. Wimille, Jean Chassagne i Louis Chiron. A to pak nije nešto na što bismo mogli staviti cijenu.
I zato je Bugatti Divo apsolutno divan, poseban, genijalan i vrijedan divljenja.
