BMW i emancipacija. Odnosno “M-ancipacija”.
Prije nego se naslov zamijeni sa pokušajem šovinističkog udara na nešto što traje već nekoliko desetljeća, reći ću odmah kako se ne radi o borbi za nešto vezano uz spol.
Zapravo se ne radi ni o kakvoj borbi, već o nečem što je itekako obilježilo povijest u segmentu sportskih automobila kakve danas poznajemo.
Dakle, želim Vam dobrodošlicu u 1978. godinu i rođenje bavarske ikone pod imenom BMW M1.
Zadnjih dana se često hvatam u fazama neke nostalgije, zamišljajući “kako je bilo prije” ili pak nešto u tom stilu.
Zapravo najvjerojatnije tu i tamo podsvjesno shvaćam kako mi godine idu i kako je zapravo jako puno toga u čemu sam donedavno uživao sve češće predmet povijesti i sjećanja. I vjerujem da nisam jedini kojem se događa takav “fenomen”.
No sva ta nostalgija na neki je način i opet donijela ponešto dobro, jer se posljednjih dana itekako sjećam nekih od automobila koji su obilježili mlade dane – kako moje, tako zasigurno i one mnogih drugih zaljubljenika u sve na četiri kotača.
Nedavno sam se prisjetio Ferrarijeve Testarosse – automobila koji sam svaku večer nakon crtića u 19 i 15h s uzdahom pogledao na zidu prije gašenja svjetla i spavanja.
Isto je bilo i s 911-icom Turbo, Jaguarom XJ-220, Porscheom 959 i s vječnim poster-materijalom uobličenom u Lamborghini Countach, koji je prošle godine dobio svoju “novu generaciju”. A sinoć mi je na pamet pala jedna sasvim drugačija zvjerka u obliku jednog od onih automobila definiranih prije svega teškom rođenjem i traženjem vlastitog mjesta pod suncem.
Stoga je tema ovih pomalo nostalgičnih redaka jedan BMW.
S obzirom na Ferrari, Porsche i još pokoju slavnu marku koja se dičila prezimenom i uspjesima na stazama diljem svijeta, BMW i nije bio pretjerano bitan faktor u tom dijelu priče o apsolutnoj ekskluzivnosti i podređenosti stilu i brzini.
Jer to su bili atributi u kojima su na cestama poput onih u Monte Carlu najčešće uživali samo oni “odabrani” i ekstremno dubokog džepa.
S druge strane sva ta globalno poznata i slavna prezimena u svijetu utrkivanja ipak nisu bila nedodirljiva. I za to postoji nekolicina jako dobrih primjera.
Nissan se uspio istaknuti kao svjetska velesila ubijajući na stazi Porsche u pojam sa svojim modelom Skyline GT-R. Ford je sa Sierrom ispisivao stranice trkaće povijesti. A tih je godina i u BMW-u pokušavao svim tim slavnim “playboyima” uzeti mjeru.
Doduše, legendarni je “Batmobile” 3.0 CSL svojevremeno jako dobro parirao Porscheu, dok je s druge strane u nekim drugim kategorijama i klasama prva “trojka” isto tako uspješno odrađivala svoj posao na stazi. No sve je to bilo nekako nedovoljno, jer i dalje se radilo o top-verzijama automobila savršeno obične karoserije i svakodnevne primjene na cesti.
Nedostajalo je “onoga” čega je npr. Ferrari imao na tone. Nazovimo to instantnom prepoznatljivošću i predanošću apsolutnom stilu koji je sa performansama išao rukom pod ruku.
Dakle, u BMW-u su shvatili kako im je potreban takav jedan automobil. Onaj koji će već na prvi pogled izazivati strast. Onaj koji će okretom ključa u bravi paljenja strahopoštovanje. Onaj koji će tehnologijom i dugovječnošću odražavati superiornost. I onaj koji će na kraju krajeva svojim performansama izazvati apsolutno divljenje.
Tako je za početak nastao konceptni model pod nazivom BMW Turbo. Automobil predstavljen više u obliku ideje nego stvarnog smjera BMW-ove filozofije u budućnosti.
Reakcije su nakon prvog predstavljanja bile ultra-pozitivne, pa se BMW odlučio svoj pokušaj ulaska među prave sportske automobile dijelom bazirati upravo na tom konceptu.
Ali naravno uz pokoju doradu.
Kako bi dorade bile uspješno odrađene, cijela je priča pala u ruke gospodinu pod imenom Giorgetto Giugiaro, koji je ubrzo nakon narudžbe pokazao i prve crteže onog što je bilo u planu napraviti za cestovnu upotrebu.
Već su sami konceptni crteži prihvaćeni s oduševljenjem.
Iako se u pravilu radilo o bazi koja je viđena u obliku Turbo-koncepta nekoliko godina prije, aktualni je uradak bio isto toliko lijep koliko i poseban i iznimno upotrebljiv. Zato je dizajn praktički istog trena dobio “zeleno svjetlo”.
No s obzirom na to da ideja u BMW-u nije bila samo stvoriti model koji izgleda kao super-automobil, već i jedan koji bi bio isto toliko upotrebljiv i trajan koliko i brz, problem je naravno bio u tome kako cijeloj priči uopće pristupiti.
Naravno da svi znamo koliko su Bavarci modno osviješten narod. Ili bolje rečeno, koliko zapravo nisu. Stoga je ubrzo nakon “zelenog svjetla” kao strateški partner u cijeloj priči uzet financijski posrnula marka Lamborghini.
Pretpostavljalo se kako je upravo to slavno prezime sve što BMW-u treba da sa modelom kodnog naziva E26 uspije u svom naumu.
Uglavnom, kada su brzinom munje potpisani ugovori, krenulo se i raditi…
Motor je bio spreman u obliku 3,5-litarskog I-6 M88 “agregata” koji se kasnije ugrađivao i u neke druge modele poput E28 M5 i E24 M635 CSi, tako da je sve zajedno bilo itekako spremno za daljnji razvoj situacije.
Šasija je također bila spremna za ugradnju motora i svih ostalih komponenata od kojih se svaki automobil sastoji.
Ali onda kreću problemi…
Naime, kako je Lamborghini kao proizvođač automobila u to vrijeme imao oveći broj financijskih problema, naravno da je suradnja s BMW-om objeručke prihvaćena. I to bez puno pitanja. Zatim je na račun tvrtke stigla i prva lova. Ali onda je u tipično talijanskoj maniri oduševljenje jednostavno splasnulo, pa su ubrzo krenula izmotavanja oko “ovog” ili “onog”, da bi na kraju cijela priča završila na sudu i od kompletnog projekta se skoro odustalo.
Kada su Bavarci vidjeli da su Talijanima u Lamborghiniju nogomet i slaganje frizure važniji od vlastitog opstanka, ugovori su raskinuti i priča je kompletno preseljena u BMW.
Istini za volju, mnogi bi proizvođači automobila zbog svih loših okolnosti odustali od razrade i proizvodnje nekog modela.
Ali ne i tvrdoglavi Bavarci.
Nakon završenog je sudskog procesa u BMW stigla nekolicina kutija s dijelovima i tona papira na kojima su bili detalji oko dizajna. Stoga se umjesto odustajanja od ideje ekipa iz BMW Motorsporta pozabavila slaganjem.
Pokrenuta je posebna proizvodna linija na kojoj je ubrzo sastavljeno nekih 450 primjeraka modela M1.
Ta je brojka bila potrebna kako bi se zadovoljila homologacijska pravila koja bi osigurala BMW-ove nastupe na utrkama tog vremena.
Ali na kraju ipak nije bilo ništa od toga. Jer ubrzo nakon predstavljanja prvog BMW-ovog super-automobila na salonu automobila u Parizu 1978. godine, pravila su se promijenila preko noći.
Time je BMW poput ljubavnika na balkonu ostao spuštenih hlača s nekoliko primjeraka gotovog modela M1 u hangaru te s hrpom zadužnica i jednom velikom tužbom upućenoj Lamborghiniju.
Od 1978. godine i onog inicijalnog predstavljanja modela M1 svijetu, pa sve do 1981. godine kada je model prestao sa proizvodnjom, ukupno je proizvedeno 456 primjeraka.
Svi su primjerci prodani po paprenoj cijeni privatnim vlasnicima.
Ali BMW tu nije stao, već su glavni i odgovorni ljudi na čelu tvrtke odlučili na ovaj ili onaj način vratiti izgubljeno vrijeme s Lamborghinijem i na jedan poprilično inventivan (ili bolje rečeno tvrdoglav) način model M1 ipak dovesti u svijet utrkivanja.
U to vrijeme novi pravilnici oko utrkivanja i nastupa modela M1 na utrkama nikako nisu išli na ruku BMW-u. Dapače, bilo je baš suprotno. Pa kako se u sklopu tih pravila BMW sa svojim modelom M1 nije mogao natjecati ni u bunilu, ponovno se u cijeloj priči našla tvrdoglavost.
Na kraju je upravo ta tvrdoglavost rezultirala serijom utrkivanja pod nazivom “ProCar”. Tj. onom u sklopu koje izuzev BMW-a aM1 u sklopu konkurencije nije postojao niti jedan drugi model bilo kojeg drugog proizvođača.
“ProCar” je bila kategorija za sebe i određeni pokušaj borbe sa sistemom. Već je od prvih najava sama ideja djelovala jako ozbiljno i decidirano. A onda su u cijelu priču ušla i neka slavna imena i prezimena poput Nikija Laude, Claya Regazzonija i Nelsona Piqueta, pa je svima postalo jasno kako se BMW ni najmanje ne šali.
Time je u samo jednom konkretnom primjeru jako dobro vidljivo da je bavarska tvrdoglavost u stanju otići puno dalje nego je to itko mogao zamisliti.
Ubrzo nakon kreiranja “ProCar” serije, tadašnja gore spomenuta nova pravila nisu baš ispala kao med i mlijeko. Stoga je BMW na kraju ipak uspio ući u konkurenciju i utrkivati se s ostalim proizvođačima automobila poput Porschea, Ferrarija i Forda.
Ali usprkos tome je “ProCar” serija i dan-danas jedna od najluđih i najbržih “one-make” serija natjecanja svih vremena. I u sklopu svijeta automobila još uvijek stoji kao savršen dokaz tvrdoglavosti iza koje stoji želja i odlična ideja.
Iako je BMW M1 u sklopu “ProCar” serije utrkivanja imao tek nešto više od 450 konjskih snaga, to je bilo sasvim dovoljno da BMW u svijetu počne sloviti kao proizvođač super-automobila.
Sve je to još jednom potvrđeno kada je M1 u pohodu na Porsche krajem sedamdesetih godina iz svojih 3,5-litarskih I-6 motora na stražnje kotače izbacivao preko 850 konja.
Time je stvoren ne samo jedan od najposebnijih trkaćih automobila svih vremena, već i velesila koja niti u današnje vrijeme ne gubi svoj sjaj.
No cijela priča oko utrkivanja i nije toliko bitna koliko je bitno ono što se od 1978. godine pojavom tog jednog jedinog slova pomaknulo na svjetskoj automobilističkoj sceni.
Naravno, pod time podrazumijevam sve one divne i predivne modele koji su sa “M” oznakama dolazili godinama kasnije. Automobile koji su u kombinaciji s “najbržim slovom na svijetu” prisutni čak i u današnjim vremenima. I to kao sam vrh onoga što auto-industrija danas nudi.
Upravo u tom dijelu priče BMW M1 ima onaj “Pepeljuga” prizvuk i kao takav uvjerljivo stoji kao jedan od onih automobila koji su započeli jednu sasvim novu eru u svijetu automobila i čiji duh i dan-danas živi među nama.
Nekima je relevantan, a nekima baš i nije. No kojima god pripadali, vrijedi reći kako je BMW M1 upravo jedan od onih najposebnijih automobila svih vremena.
Bezvremenski lijep, iznimno sposoban i ekskluzivan do bola. A to je tek početak fascinacije.
Pa ako već ništa drugo, onda je definitivno riječ o prvom i jedinom pravom super-automobilu koji je BMW ikad proizveo.
Time je za ovu slavnu bavarsku marku otpočela jedna sasvim nova era koja je s vremenom na neki način definirala dobar dio auto-industrije kakvu danas poznajemo.
Zapravo, ako bih u ovom trenutku davao nadimke, “Djed s M-oznakom” bila bi jedina prava koja bi mi pala na pamet.
A s obzirom na ostavštinu koja iza “Djeda” stoji, jednostavno mislim da nije ni potrebno posebno naglašavati zašto je upravo ovaj BMW možda i najposebniji model ikad proizveden u BMW-u.
Bilo kako bilo, BMW M1 je definitivno vrijedan obožavanja, zar ne?!
