BMW je danas ono što je Alfa Romeo nekada bio
Da… Doista mislim kako je BMW danas ono što je Alfa Romeo nekada bio.
I prije nego neki od vas cijenjenih čitatelja počnu oštriti kolce i pripremati križeve, poklonite mi koju minutu. Stavite animozitete i sektaška obilježja sa strane i pokušajte razumjeti zašto tako mislim. Čak i ako se s time ne možete složiti.
Unaprijed zahvaljujem.
Svako malo se u domeni svijeta automobila današnjeg vremena spominje njemačko „sveto trojstvo“. Odnosno automobili koji na tržište dolaze s potpisom Audija, BMW-a i Mercedes-Benza.
No Audi ni približno ne bi bio ono što jest da krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća gospodin Gumpert s ekipom nije pokrenuo revoluciju i smjestio Quattro u svijet Rallyja. A Mercedes-Benz ionako u svijetu utrka kotira visoko samo kada je potrebno marketinški popratiti neku novu tehnologiju ili pak bogatim ljudima sklonima luksuzu podariti opciju opisivanja „sportskog automobila“ svojim prijateljima u nekom pomodnom restoranu ili klubu.
Stoga je BMW zapravo jedini pripadnik tog „svetog trojstva“ koji je svoje zube konstantno brusio na utrkama i tu gradio legendu o „ultimativnom vozačkom stroju“. I to ovog proizvođača automobila čini posebnim. Odnosno činilo je…
Danas BMW ima mali milijun modela i još jedan mali milijun varijacija na temu tih istih modela. Slovo „M“ je odjednom postalo jače u domeni marketinga, nego što je to slučaj u svijetu utrkivanja. A veliku većinu prodanih primjeraka modela ove marke čine glorificirani furgoni i pravokutnici na četiri kotača.
Odnosno SUV-modeli.
Stoga mnogi štovatelji „ultimativnog vozačkog stroja“ danas tek posprdno gledaju na aktualna vremena i s nostalgijom se prisjećaju onih minulih. Tj. onih u kojima je BMW zajedno s „najbržim slovom na svijetu“ značio kudikamo više od pukog popisa opreme i brojki vezanih uz pretjerivanje s Turbo-punjačima i snagom.
S druge strane te medalje imamo Alfa Romeo. Talijansku tvrtku koja je tijekom godina i godina svog postojanja uvijek na nekom polju vodila bitke i ratove.
Tvrtku koja je svako malo pripadala nekom drugom te koja je pod čizmom Fiata s vremenom izgubila „ono nešto“ i prešla u domenu kvarljive robe koju mogu voljeti samo mazohisti i ljudi kojima je ideal u životu sprijateljiti se s mehaničarem.
Tijekom više od 110 godina postojanja, Alfa Romeo predstavlja jednu od onih tvrtki koje svojim tvrdoglavim stavovima nerijetko zabrazde u neke krive vode. Ali je s druge strane riječ o marki automobila koja je na momente jednostavno briljirala.
A to je posebice vidljivo kroz polje auto-sporta.
Naime, Alfa je u svoje prve utrke uletjela još 1911. godine. Odnosno samo godinu dana nakon osnivanja tvrtke. I to na legendarnu i isto toliko tešku utrku pod nazivom „Targa Fiorio“.
Nekoliko godina kasnije ova slavna marka bilježi niz pobjeda na raznim utrkama diljem svijeta, a onda 1950. godine uzima i nekoliko pobjeda u Formuli 1 tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća.
U nekim modernijim vremenima je Alfa na stazi nerijetko ispadala superiornom markom automobila.
Čak i kada su se BMW-ovi modeli nalazili u sklopu konkurencije.
I za to zapravo ne treba odlaziti daleko u povijest, već samo na početak devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je Alfa 155 uzimala mjeru svima koji su se odvažili stati uz nju na nekom “Touring Car” natjecanju.
Isto je bilo i u sklopu njemačkog DTM-a, u sklopu kojeg je Alfa bila toliko brza i sposobna, da je svako malo dobivala zabrane ili dodatni teret s kojim se na stazi morala boriti s Mercedesima i Opelima tog vremena.
Model 156 je također savršeno odradio svoj posao te je stao rame uz rame s BMW-om i nerijetko mu uzeo mjeru na pravi način. A to je sve samo dio fascinacije s kojom je Alfa Romeo kao proizvođač automobila nastupao na utrkama.
Dakle, „Cuore Sportivo“ tih dana itekako ima smisao, zar ne?!
U domeni cestovnih automobila je nekada davno Alfa Romeo na tržištu slovila kao marka koja bez problema može stajati u ringu s Maseratijem i Ferrarijem. Ali je država oduvijek htjela sve to malčice staviti na lanac, pa je s vremenom Alfa zapala u financijsku krizu i potpala pod FIAT-grupaciju. Istu onu koja je tijekom godina uspjela upropastiti Lanciu i Maserati.
Tih je dana iza zidova tvrtke Alfa Romeo hrpetina ljudi dobivala otkaz. Štedjelo se na svemu i svačemu, a nekad slavni modeli poput 6C, 8C, originalne Giuliette, Montreala i vječno genijalnog modela GT Junior visjeli su u obliku slika na zidu bez ikakve nade za ponavljanje „zlatnih vremena“.
Fiatovi su gazde iz svojih udobnih fotelja i kroz svoje velike prozore sve to gledali i zbog njih se svaki pomak u smjeru bilo kakve forme fascinacije zatirao u samom početku.
Jer ideja nije bila fascinirati, već na tržište nuditi bezlične automobile u velikim nakladama, kako bi se njihovi računi zajedno s onima pojedinih državnih službenika podebljavali od nemila do beskraja.
Hm… Podsjeća li vas to na nešto?
Uglavnom, Alfa Romeo od sedamdesetih godina prošlog stoljeća polako i sigurno počinje gubiti svoj identitet. I samim time se ova slavna tvrtka odmiče od svojih trkaćih korijena. Modeli postaju sve jadnijim varijacijama na temu automobila kakve je Alfa nekada proizvodila, a strast i ostale emocije više nisu obitavale hodnike i poslovne prostore unutar zidova ove marke. Jer u krajnjoj liniji to tako nije smjelo biti.
I to je bilo vidljivo iz raznih “velikih” Alfi tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ali i tijekom osamdesetih i devedesetih godina koje su obilježili relativno bezlični i poprilično kvarljivi modeli poput Alfe 90 i 164 te vječnog promašaja nazvanog Arna.
Ukratko, to je krajem prošlog stoljeća bila tvrtka Alfa Romeo i njeni modeli.
Bezlična i jadna nakupina lima i struje koja se kvarila na dnevnoj bazi.
BMW je s druge strane također jedna poprilično stara tvrtka s dubokim korijenima u svijetu automobila. Jer od 1916. godine ova tvrtka postoji i na svijet donosi sve i svašta – od tehnologije u domeni aeronautike, pa sve do strojeva koji svojom kvalitetom i performansama fasciniraju neovisno o tome imaju li na sebi 2 ili 4 kotača.Idila vezana uz automobile i motocikle otpočela je 1922. godine.
I tu je BMW u jako kratkom vremenu prešao kratak put od modela Dixie do (za to vrijeme) apsolutno fascinantnih sportskih i luksuznih modela poput 328, 327 i 320. Odnosno modela koji su se na tržištu pojavljivali krajem tridesetih godina prošlog stoljeća. Ali s obzirom na početak 2. Svjetskog rata i usprkos tome što se Franz Josef Popp itekako bunio oko sudjelovanja BMW-a u bilo kakvoj kolaboraciji između tvrtke i Nacista, BMW je svejedno dobio svoju ulogu zlikovca u tom globalnom kaosu.
I zato ta vremena slave i fascinacije za BMW nisu bila osuđena potrajati dugo.
Savezničke trupe za vrijeme rata zbog te uloge proizvođača dijela njemačke ratne mašinerije nisu mogle i htjele BMW-ovu tvornicu ostaviti na miru, pa su je jednostavno sravnile sa zemljom.
I tu je za BMW krenuo krah. Slom. Kaos i užas. I to apsolutno zasluženo, s obzirom na ratnu mašineriju i robove koji su umjesto u koncentracionim logorima umirali na traci ovog proizvođača.
Ali oko tog dijela je prije nekoliko godina u javnost stigla službena isprika, pa je sada valjda sve u redu i oprošteno.
Uglavnom, kada je kaos prestao i kada je svijetom konačno zavladao mir, BMW se malo pomalo dizao iz pepela vlastitog postojanja. Od kraja rata je za BMW stigla zabrana oko proizvodnje bilo čega što na sebi ima motor.
Stoga je tvrtka preživljavala proizvodeći tave, posude i bicikle. Pa kako je krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća BMW ponovno dobio dozvolu proizvoditi motore, tako je primarno revitalizirana proizvodnja motocikala.
A onda su na red stigli i automobili.
U tim je post-ratnim vremenima BMW primarno proizvodio Isettu. I to je bilo to.
A onda je to prestalo biti to i BMW se bacio na posao kako treba. Već 1956. godine na svijet dolazi model 503, a onda iste godine stiže vječan i predivan model 507.
I u tim momentima BMW već ima momentum za nastavak fascinacije koja je tako iznenada prekinuta 1936. godine.
Iako BMW oduvijek proizvodi sve i svašta na četiri kotača, ta je tvrtka iznimno fokusirana prema luksuzu i performansama svojih modela. I to je dokazano na milijun različitih načina. Ali je najbolji dokaz tome u svijetu utrkivanja.
Odnosno svijetu za koji je upravo BMW često ispao sinonimom u pojedinim kategorijama i klasama natjecanja.
Još od 1938. godine, kada je BMW 328 uzeo prvo mjesto na ultra-teškoj i napornoj utrci pod nazivom „Mille Miglia“, Bavarci su znali da utrkivanje itekako ima smisla. A ta se priča tijekom desetljeća i desetljeća nakon rata nastavila u manje-više svim segmentima auto-sporta. Jer BMW je svoje ime i „najbrže slovo na svijetu“ gradio od kružnih utrka do raznih Rally-natjecanja. I svojim je modelima poput 2002, 3.0 CSL, M1 i M3 polako i sigurno gradio svoj status ikone.
Pretpostavljam da sada već vidite poveznice između Alfe i BMW-a…
Koliko je Alfa Romeo kao proizvođač automobila svoju priču morao graditi pod budnim okom političara, toliko je BMW bio slobodan raditi što god, gdje god i kako god želi.
I dok je za Alfu kvaliteta često ispadala pogrdnom riječi, BMW je upravo na tom polju dobio krila na koja se tvrtka i dan-danas poziva.
Isto vrijedi i za dizajn, odnosno polje na kojem je Alfa često bivala susprezana, ne bi li neki Fiatovi modeli ispali poželjnijima, dok BMW nije imao tih problema i gradio je svoju dizajnerski-unificiranu priču.
Dakle, govorimo o talijanskoj tvrtki koja je praktički izmislila „premium-segment“ i jednoj njemačkoj koja je na pravi način znala kapitalizirati tu priču i postaviti se na tržištu automobila poput velesile.
U današnje vrijeme Alfa Romeo broji tek nekoliko modela. I svi su na svoj način lijepi i samim time posebni. Usprkos obaveznom stvaranju SUV-modela, kako bi se zadovoljio dio tržišta, povratak performansama ispao je punim pogotkom. A „Cuore Sportivo“ se kao slogan vratio u punom sjaju. Baš kako to i treba biti.
No BMW je negdje po putu izgubio mrvice kruha i krenuo u pogrešnom smjeru. Odnosno onim koji podrazumijeva nemilo „štancanje“ modela i njihovih izvedenica.
Mislim, ideja je jasna – zaraditi novac.
I to je sasvim u redu.
Ali prodati pri tome sve svoje najslavnije dijelove povijesti nekako se i ne čini ispravnim. Koliko god marketinški slogani govorili da tome tako nije.
S druge strane vrijedi reći kako je BMW tek u devedesetima bio ono što je Alfa Romeo bio u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Tj. proizvođač automobila koji je proizvodio lijepe, zanimljive, dostupne i istovremeno zabavne automobile orijentirane prema entuzijastima koji su tu zabavu znali iskoristiti na pravi način.
I to je činjenično stanje stvari unutar kojeg „Ultimate driving machine“ u sklopu tih vremena nije bio samo puki marketinški slogan, već realnost.
Danas Alfa Romeo surađuje s Ferrarijem, dok BMW svoju sreću traži u kombinaciji s Peugeotovim motorima i Toyotinom Hibridnom tehnologijom.
I dok se Alfa koncentrira na stiliziranje svojih modela, BMW svoje dizajne proizvodi na fotokopirnom uređaju.
Isto tako vrijedi reći da se Alfa polako i sigurno vraća svojim korijenima, dok BMW od svojih bježi dodvoravajući se pri tome kupcima koji pogon na stražnje kotače i dalje smatraju opasnim.
Vrijedi reći i kako se Alfa Romeo u današnje vrijeme kao proizvođač automobila orijentirao prema eleganciji i dizajnu. Modeli iz relativno uske ponude usprkos aktualnim trendovima i dalje nekako uspijevaju biti “svojima”. A to je u današnje vrijeme poprilično težak zadatak. Jer kompromisi vladaju, dok bilo kakva forma individualnosti biva predmetom osude.
U BMW-u to jako dobro znaju, pa tijekom posljednjih godina njihovi odjeli marketinga odrađuju posao bolje nego njihovi dizajneri i tehnolozi.
A to je pak vidljivo iz sve sile primjera s kojima smo tijekom posljednjih godina suočeni.
Dok BMW pokušava “unifikacijom” kupcima objasniti da njihovi pretili i predimenzinoirani modeli imaju nekog smisla, Alfa Romeo se oko toga ne mora truditi. Jer ako čak izuzmemo aktualne modele poput prelijepe Giulije, njihovi modeli iz nekih prošlih godina i generacija, odnosno modeli poput 156 i 159 i dan-danas djeluju kao atraktivni komadići povijesti.
Dok npr. E90 i E60 proizvedeni u isto vrijeme djeluju kao da su ih dizajnirali albanski građevinci u pauzi između dvije “bauštele”.
Cijenama automobila, opreme i rezervnih dijelova BMW i dalje svima poručuje kako se radi o nečem posebnom i bitnom. Ali se daleko od očiju javnosti usprkos tome na sve moguće i nemoguće načine u BMW-u zapravo štedi.
I zato kvaliteta za BMW i dalje pada. Lanci pucaju. Strujni krugovi također ne slove kao najpouzdaniji na svijetu.
A sve to prati i ogromna količina pomodarstva koja se iza samog znaka skriva.
„M“ modeli već godinama bivaju tek recikliranim verzijama samih sebe i iskreno vjerujem da bi jedan E30 M3 ovom najnovijem zubatom M-čudovištu najradije odvalio pljusku posred lica.
Jer BMW svojim fotokopiranjem i „fascinacijom“ već neko vrijeme fascinira krive ljude. Kupce koji će odletjeti od marke istog momenta kada moda promijeni svoj smjer i ode prema nekom drugom dizajneru.
A entuzijasti i stvarni ljubitelji marke zbog toga ostaju po strani i mogu samo gledati disperziju jednog od najcjenjenijih proizvođača automobila na svijetu.
To je pogotovo vidljivo u našim krajevima, gdje je prastaru devizu “utrkuj se nedjeljom i prodaj u ponedjeljak” u sferama BMW-ovih modela u velikom broju primjera zamijenila ona poput “prođi kroz crveno, stani ispred birtije i udri narodnjake”.
I sve se to odvija u momentima kada Alfa svojim pristupom i dizajnom sve češće biva postavljena iznad BMW-a.
Odnosno na mjestu gdje je nekada bila.
I gdje zapravo i treba i zaslužuje biti.
Stoga za kraj vrijedi još jednom potvrditi navod iz naslova koji kaže da BMW u današnje vrijeme predstavlja ono što je Alfa Romeo nekada bio. Kvarljiva roba s tek pokojim atributom koji “razumiju” tek bogati ljudi. Odnosno oni kojima automobile služi kao prijevozno sredstvo i statusni simboli, a ne oni koji u toj nakupini lima, gume, plastike i stakla na neki način traže dušu.
Dušu koju Alfa Romeo usprkos svim nedaćama i problemima, za razliku od BMW-a zapravo nikada nije izgubila.
Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.
